Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3875/16 (E. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u privatni život
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3875/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3875/16, rješavajući apelaciju Enesa Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Džanića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016076 16 Kvlz od 27. jula 2016. godine i broj 11 0 K 016076 15 Kž 4 od 4.

februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016076 15 K od 18. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enes Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016076 16 Kvlz od 27. jula 2016. godine i broj 11 0 K 016076 15 Kž 4 od 4. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016076 15 K od 18. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 28. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su u periodu od 6. do 14. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 016076 15 K od 18. juna 2015. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 380,00 KM, kao i da naknadi nužne izdatke branioca, solidarno s V. P., u paušalnom iznosu od 300,00 KM.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred Okružnim sudom provedeni brojni dokazi optužbe i odbrane, da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti Okružni sud nesporno utvrdio da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude, te da su se u ovim apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. st. 1. i 2. KZRS.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je iz presretnutih telefonskih razgovora, te iskaza svjedoka optužbe sud utvrdio da su se apelant i saoptuženi V. P. od početka 2014. godine do 6. decembra 2014. godine, na području grada Banjaluke, kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su međusobno ostvarivali putem mobilnih telefona, bavili neovlaštenom prodajom opojne droge heroin, te da su držali i kupovali opojnu drogu heroin radi prodaje. Iz presretnutih telefonskih razgovora sud je na nedvosmislen način utvrdio da je smisao telefonskih razgovora između optuženih međusobno, te optuženih i svjedoka i drugih lica, takav da se nedvosmisleno može zaključiti da se radi o držanju i kupovini opojne droge heroin radi prodaje, te o prodaji opojne droge heroin s kojom drogom su radili optuženi, a iz presretnutih razgovora vidi se da je apelant od NN lica nabavljao opojnu drogu heroin, koju je sam čuvao, vagao pomoću digitalne vage i prepakivao u manja pakovanja za daljnju prodaju, te je dalje prodavao ovisnicima preko optuženog V. P. i svjedoka A. V., pa je tako apelant prodao A. V. opojnu drogu heroin koju je A. V. kupio od apelanta za A. G. u količini od 1 gram ili 2 grama za iznose od po 50 ili 100 KM, te mu je prodao opojnu drogu heroin koju je A. V. prodao jedan put svjedoku D. V. za iznos od 50 KM, kao i drugim licima, što su potvrdili svjedoci A. G., D. M. i N. B. V. P. i A. V. su se susretali s apelantom u Banjaluci u naselju zvanom Srpske Toplice (ranije Šeher), gdje ja apelant stanovao, kojom prilikom su preuzimali opojnu drogu heroin, koju su dalje prodavali konzumentima na području Banjaluke, a što su potvrdili svjedoci A. G., D. V., D. M., N. B., M. D., S. M. i D. Đ. U toku postupka utvrđeno je da su i A. V. i V. P. konzumenti opojne droge heroin, međutim iz presretnutih telefonskih razgovora i iskaza svjedoka jasno proizlazi da su opojnu drogu nabavljali od apelanta i radi njene preprodaje.

8. Analizirajući iskaze optuženih kao svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te u vezu s ostalim provedenim dokazima kako odbrane tako i optužbe, Okružni sud je ocijenio da su njihove izjave na glavnom pretresu iskonstruirane i usmjerene na izbjegavanje krivične odgovornosti jer su u suprotnosti sa subjektivnim i objektivnim dokazima provedenim u toku postupka.

9. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je apelantova odbrana izvela dokaz uvid u posjedovni list broj190/01 k. o. Banjaluka iz koga se vidi da je apelantov otac posjednik nekretnina, kuće, zgrade dvorišta i njive koje se nalaze u Banjaluci, Ulica Momčila Nastasijevića broj 3, uvid u kopiju katastarskog plana i skicu snimanja iz kojih se vide granice posjeda apelantovog oca, te uvid u pasoš iz koga se vidi kada je apelant prelazio državnu granicu Bosne i Hercegovine i kada se vraćao. Međutim, ovim dokazima, prema ocjeni Okružnog suda, odbrana ni u kom slučaju nije dovela u pitanje kredibilitet provedenih dokaza optužbe jer je na osnovu iskaza svjedoka D. R. i D. Z. nesumnjivo utvrđeno da je digitalna vaga s prahom pronađena u pijesku koji se nalazio u okviru dvorišta kuće koju je koristio apelant, te je na osnovu presretnutih telefonskih razgovora i ostalih dokaza optužbe nesumnjivo utvrđeno da je apelant, zajedno s optuženim V. P. i svjedokom A. V., protiv koga se vodi odvojen postupak, počinio radnje u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci presude, te da su se u tim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je optužen.

10. Slijedom navedenog, bez obzira na apelantovo negiranje da je počinio krivično djelo, Okružni sud je, prihvaćajući iskaze svjedoka i vještaka optužbe, kao i materijalne dokaze nesporno utvrdio da je apelant počinio radnje navedene u izreci presude u kojima su se stekli svi elementi bića krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.

11. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore odbrane da naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji ne sadrže obrazložene osnove sumnje da su tada osumnjičeni apelant, V. P. i A. V. (protiv koga se vodi odvojen krivični postupak) počinili krivično djelo, te da ne sadrže obrazloženje zbog čega se dokazi ne mogu osigurati na drugi način i da je njihovo pribavljanje povezano s nesrazmjernim teškoćama. Istaknuto je da oblast posebnih istražnih radnji u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) pokrivaju određena načela koja su zajednička za sve vrste ovih radnji. Opće načelo koje predviđa odredba člana 234. stav 1. ZKPRS je postojanje osnova sumnje da je lice samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili da učestvuje u izvršenju krivičnih djela predviđenih u članu 235. ZKPRS, znači propisane posebne istražne radnje mogu se primijeniti protiv osumnjičenog za kojeg postoje osnovi sumnje da je sam izvršio krivično djelo iz zakonom izdvojene grupe krivičnih djela ili učestvuje u izvršenju takvog krivičnog djela, kao i protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je s drugim licima učestvovao u izvršenju krivičnog djela navedenog u članu 235. ZKPRS. Osnovi sumnje se moraju odnositi na konkretno lice kao pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela, te također osnovi sumnje da je određeno lice samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju određenog krivičnog djela moraju postojati prije određivanja neke od posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog, tužilac mora u obrazloženom prijedlogu iz člana 236. stav 1. ZKPRS jasno izraziti osnove sumnje da je lice počinilo krivično djelo. Tužilac utvrđuje postojanje osnova sumnje na osnovu već preduzetih provjera određenih činjenica o osumnjičenom licu kao izvršiocu određenog krivičnog djela, a prilikom produženja mjera osnovi sumnje se zasnivaju na već preduzetim radnjama.

12. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, iz naredbi Okružnog suda kojima su određene i produžene posebne istražne radnje, u koje je sud izvršio uvid, utvrđeno je da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kojem je obrazložio osnove sumnje da su apelant, V. P., A. V. i druga lica prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje počinila krivično djelo, uz prijedlog je dostavio dokaze i nakon ocjene navoda u prijedlogu, dovodeći te navode u vezu s priloženim dokazima, sudija za prethodni postupak je izdao naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji. Dakle, iz svih navedenih naredbi Okružnog suda, u koje je pretresno vijeće izvršilo uvid, jasno proizlazi da je sudija za prethodni postupak na obrazložen prijedlog „tužioca izdao naredbe, da je tužilac u prijedlogu obrazložio osnove sumnje da je djelo počinjeno, te je uz prijedlog dostavio dokaze iz kojih proizlaze osnovi sumnje (Naredbu o provođenju istrage broj strogo pov. 9/14 od 5. juna 2015. godine, izjave svjedoka, transkripte presretnutih telefonskih razgovora, službene zabilješke policijskih službenika), u koje je sudija za prethodni postupak izvršio uvid i na osnovu njih izveo zaključak da postoje osnovi sumnje kao prvi opći uvjet za primjenu posebnih istražnih radnji, da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje, pa je u cijelosti prihvatio prijedlog tužioca u kojem su detaljno obrazložene osnove sumnje, pazeći pri tome na okolnost da se „osnovi sumnje“ koriste za početne aktivnosti u otkrivanju djela i preduzimanju radnji po službenoj dužnosti od strane ovlaštenih službenih lica. U naredbama je obrazloženo da se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacije na kojima se opojna droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identificirati i pronaći svjedoci koji kupuju opojnu drogu od navedenih lica, te kako bi se utvrdila uloga i preduzete radnje svakog osumnjičenog. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi odbrane apelanta i V. P. da su naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji nezakonite.

13. Okružni sud je također ocijenio neosnovanim i navode odbrane da rezultati posebne istražne radnje predstavljaju nezakonit dokaz jer folderi o presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama nisu prevedeni na srpski jezik, koji je u službenoj upotrebi pred tim sudom, te da naredbe za mobilne telefonske brojeve koji se nadziru ne sadrže i broj 387 koji označava međunarodni broj države BiH. U vezi s tim je istaknuto da se folderi u kojima su snimljeni razgovori i SMS poruke u čitljivom obliku dostavljaju sudu i tužilaštvu (postoji i sirovi oblik koji je uložen u spis), a svaki folder sadrži dvije stvari, sam zapis razgovora ili SMS poruke i tehničke karakteristike. ETSI format (Evropskog instituta za telekomunikacione standarde) primjenjuje se u BiH od 2006. godine, nakon što je BiH ratificirala Evropsku konvenciju o visokotehnološkom kriminalitetu iz 2001. godine. U presretnutim folderima razgovor se zabilježi na jeziku na kojem se vodi, a tekst poruke također na jeziku na kojem je poruka napisana, a sve ostalo (tehničke karakteristike) zbog standardizacije se koristi izvorno, dakle na engleskom jeziku. U folderu se u skladu sa standardima bilježi mobilni broj pretplatnika i broj 387 u BiH. Pozivna odrednica 387 koristi se samo u međunarodnom saobraćaju, a ne u unutrašnjem, dakle ne u okviru BiH, mada sistem prilikom snimanja presretnutih razgovora i SMS poruka zabilježi cjelokupan broj, pa kada se provode posebne istražne radnje unutar zemlje broj 387 nije obavezno stavljati u naredbe kojima se te radnje određuju.

14. Okružni sud je odbio prijedlog apelantove odbrane da se provede grafološko vještačenje apelantovog potpisa na potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, nalazeći da je provođenje navedenog dokaza nepotrebno jer je u toku postupka učinjeno nespornim da je apelant prisustvovao pretresu u skladu s naredbom Okružnog suda, da je potpisao zapisnike povodom izvršenog pretresa, da su pretresu prisustvovali svjedoci, da tom prilikom nije imao nikakvih primjedbi, te da je svjedok D. Z. potvrdio da je u trenutku kada je u dvorištu koje je koristio apelant pronađena digitalna vaga zakopana u pijesku apelant izjavio da je on tu vagu tu zakopao ranije. Također je navedeno da su u zapisnicima o pretresu navedene pronađene stvari, koje su privremeno oduzete, te da je apelant te zapisnike potpisao, a da se iz potvrda vidi da ih je potpisao apelant, te da je potpis na njima istovjetan potpisu na zapisnicima, za koje potpise je nesporno da su apelantovi.

15. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazne Okružni sud je naveo da je imao u vidu stepen apelantove krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra, sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, apelantov raniji život, način izvršenja krivičnog djela, pa je stekao uvjerenje da će se kaznom zatvora u trajanju od šest godina postići svrha kažnjavanja kako u pogledu specijalne tako i u pogledu generalne prevencije u smislu odredbe člana 28. KZRS.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 016076 15 Kž 4 od 4. februara 2016. godine djelimično su uvažene žalbe apelanta i saoptuženog V. P. i Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 016076 15 K od 18. juna 2015. godine je preinačena u odluci o kazni tako što je apelantu zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, za koje je proglašen krivim tom presudom, izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina.

17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi prava na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS koju apelant vidi u tome što je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se izvede dokaz po vještaku geodetske struke koji bi na licu mjesta utvrdio kome pripada dvorište u kojem je nađena digitalna vaga koja je prema potvrdi apelantu oduzeta, kao i prijedlog da se provede dokaz vještačenjem apelantovog potpisa na toj potvrdi. U vezi s tim je istaknuto da u procesnoj situaciji kada sud ocijeni da izvođenje nekog dokaza nije potrebno i taj prijedlog odbije i valjano ga obrazloži, time ne čini povredu prava na odbranu. U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, u postupku su saslušani svjedoci D. R., te D. Z. i V. Z., koji su u svojim iskazima potvrdili da je digitalna vaga pronađena u dvorištu koje koristi apelant, da je apelant potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju digitalne vage i da nije imao nikakvih prigovora na postupak pretresanja kuće i dvorišta, zbog čega je prigovore apelantove žalbe u ovom dijelu Vrhovni sud ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je naglasio da mu je dostavljena izjava koju je napisao M. G. u Kazneno-popravnom zavodu Tunjice, koju je apelantov branilac dostavio Vrhovnom sudu van roka za podnošenje žalbe, pa s obzirom na to da se radi o izjavi koja ne predstavlja iskaz dat u postupku pred sudom, Vrhovni sud je zaključio da ona nema procesni značaj i nije je cijenio.

18. Dalje je navedeno da je apelant u žalbi ukazao da su prema njemu provedene posebne istražne radnje suprotno odredbama čl. od 234. do 237. ZKPRS i da su dokazi pribavljeni tim radnjama nezakoniti i na njima se ne može zasnivati presuda. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant smatrao da na zakonitost tih radnji utječe činjenica da u prvostepenoj presudi nije obrazloženo postojanje osnovane sumnje u vezi s djelom za koje je protiv apelanta vođena istraga, niti zašto se na drugi način nisu mogli osigurati dokazi u predmetnom postupku. Vrhovni sud je i ove prigovore ocijenio neosnovanim, navodeći da je u prvostepenoj presudi na strani 17. obrazloženo da je izdavanje naredbi za preduzimanje posebnih istražnih radnji određeno ne samo zbog toga da bi se utvrdile činjenice u vezi s djelom za koje se istraga vodila, već i zbog toga što se na drugi način nisu mogli osigurati dokazi o drugim osumnjičenim u odnosu na koje su izdavane naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, a na drugi način da se ti dokazi nisu mogli pribaviti ni u odnosu prema licima – konzumentima opojne droge, kao i od koga su tu drogu kupovali. U vezi s iznesenim prigovorima da posebne istražne radnje nisu zakonit dokaz i da se na njima ne može zasnovati sudska odluka, žalba ističe da folderi o presretnutim razgovorima i SMS porukama nisu prevedeni na srpski jezik koji je u službenoj upotrebi pred sudom, Vrhovni sud je također smatrao da je u prvostepenoj presudi dato valjano obrazloženje da se u presretnutim folderima bilježi razgovor na jeziku na kojem se postupak vodi, a da se tekst poruke, kao i ostale tehničke karakteristike, a u skladu s Evropskom konvencijom o visokom tehnološkom kriminalitetu na koju se presuda poziva na strani 18. obrazloženja, zbog standardizacije koristi izvorno, dakle na engleskom jeziku. Stoga je Vrhovni sud i ovaj žalbeni prigovor apelantove odbrane ocijenio neosnovanim.

19. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te u potpunosti podržao obrazloženje Okružnog suda kako u pogledu činjeničnog utvrđenja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

20. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 016076 16 Kvlz od 27. jula 2016. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.

21. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKPRS, može podnijeti protiv pravomoćne presude samo u slučajevima povrede krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS (koja se manifestira u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u st. 2. i 3. navedenog člana kojima je isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba protiv prvostepene presude, kao redovni pravni lijek, a na navedene povrede materijalnog i procesnog zakona se nije moguće pozivati u zahtjevu ako nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku).

22. U konkretnom slučaju, podnesenim zahtjevom kao osnov pobijanja pravomoćne presude su označena oba zakonska osnova. Povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS je isticana i u apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, dok povreda krivičnog zakona kao žalbeni osnov nije iznesena u žalbi.

23. U obrazloženju presude je navedeno da apelant svoj prigovor o povredi prava na odbranu zasniva na tvrdnji da je prvostepeni sud, uskrativši mu izvođenje dokaza – uviđaj na licu mjesta, geodetsko i grafološko vještačenje – povrijedio njegovo elementarno pravo na odbranu propisano članom 7. ZKPRS, koje je garantirano i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome je apelant apostrofirao značaj ovih dokaza za utvrđivanje činjenica od odlučnog značaja za utvrđenje da li je apelant izvršilac krivičnog djela za koje je osuđen pravomoćnom presudom, te je posebno naglašeno da prvostepeni sud nije uopće obrazložio iz kojih razloga je odbio izvođenje predloženih dokaza jer sintagma koju je sud naveo u obrazloženju ne zadovoljava ni minimum obrazloženja propisan odredbom člana 304. ZKPRS, a drugostepeni sud, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, nije otklonio ovu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka zaključivši da nije učinjena povreda apelantovog prava na odbranu.

24. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se na prigovoru takvog karaktera ne može zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g), kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Istaknuto je da u smislu odredbe člana 278. stav 2. ZKPRS sudija, odnosno predsjednik vijeća, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje ponuđenog dokaza kada ocijeni da je nepotreban i zaključi da činjenice koje stranke ili branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet, ali je sud u obavezi da u obrazloženju navede razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati pojedine dokazne prijedloge, a što nedvosmisleno proizlazi iz odredbe člana 304. ZKPRS. U konkretnom slučaju, dokazni prijedlog odbrane je odbijen kao nepotreban i o tome je prvostepeni sud dao razloge u obrazloženju presude, koje je kao valjane prihvatilo i drugostepeno vijeće Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o žalbi apelantove odbrane protiv prvostepene presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, argumentima zahtjeva nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka drugostepenog vijeća Vrhovnog suda da razlozi koje je dao prvostepeni sud za odbijanje dokaznog prijedloga odbrane predstavljaju mjerodavno obrazloženje jer obrazloženje obje presude u ovom segmentu sadrži argumente na kojima sud zasniva svoj stav da je provođenje predloženog vještačenja nepotrebno, a na prigovoru kojim se dovodi u pitanje validnost obrazloženja osporavanjem vrijednosnog značaja razloga sadržanim u njemu ne može se graditi teza zahtjeva da obje presude nisu obrazložile, iz kojih razloga nije prihvaćen dokazni prijedlog odbrane, niti tvrdnja zahtjeva, koja je na toj tezi zasnovana, o povredi optuženog na odbranu.

25. Vrhovni sud je također ocijenio da nema mjesta ni prigovoru zahtjeva koji se zasniva na tvrdnji da je pravomoćnom presudom na štetu osuđenog pogrešno primijenjen krivični zakon. U vezi s tim je ukazano da povreda krivičnog zakona nije isticana kao osnov pobijanja prvostepene presude u žalbi (drugostepeni sud je po službenoj dužnosti ispitao da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon), zbog čega se prema navedenim odredbama člana 350. stav 1. ZKPRS na ovu povredu nije moguće pozivati u zahtjevu. Osim toga, istaknuto je da povreda krivičnog zakona, kao osnov za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka protiv pravomoćne presude, u smislu citiranih odredbi iz člana 350. ZKPRS podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takvu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku, pa ovim vanrednim pravnim lijekom nije propisana mogućnost pobijanja pravomoćne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se povreda krivičnog zakona kao zakonski osnov za ovaj pravni lijek može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da se argumenti navedeni u prilogu tvrdnje o povredi krivičnog zakona, u suštini, primarno svode na tvrdnju o nedostacima činjenične osnove pobijane presude, koji su se, kako zahtjev apostrofira, reflektirali na pravilnost primjene krivičnog zakona. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se na prigovorima takvog karaktera ne može zasnivati tvrdnja o povredi krivičnog zakona jer se zahtjevom nastoji revidirati utvrđeno činjenično stanje koje bi za rezultat imalo drugačiju pravnu ocjenu djela, a zahtjevom za zaštitu zakonitosti je isključena mogućnost pobijanja pravomoćne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Također su ocijenjene neosnovanim i tvrdnje o povredi krivičnog zakona u formi postojanja okolnosti koje isključuju krivicu s obzirom na to da nisu konkretizirane preciziranjem određenih okolnosti takvog karaktera.

26. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba KZRS i ZKPRS.

29. Tvrdi da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni suprotno članu 10. ZKPRS, što je za učinak imalo i povredu načela jednakosti u postupanju u smislu člana 14. istog zakona, a u konačnom je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu navodi da je nezakonito podvrgnut mjerama nadzora i tehničkog snimanje telekomunikacija jer ni u naredbi Okružnog suda, niti u osporenim odlukama nisu navedeni nikakvi stvarni detalji koji se zasnivaju na specifičnim činjenicama predmeta i naročitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da je krivično djelo počinjeno, te da postupak nije bilo moguće provesti na drugačiji, manje intruzivan način. Na taj način je izostala efikasna procjena da li je upotreba tajnog nadzora bila nužna i opravdana u ovom predmetu, kao što je propisano članom 234. ZKPRS, što je, pored povrede prava na pravično suđenje, dovelo i do povrede apelantovog prava na privatni i porodični život, dom i prepisku. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je, povredom odredbe člana 311. stav 1. tačka v) u vezi s odredbom člana 8. ZKPRS, prilikom preslušavanja snimljenih telefonskih razgovora uz svaki folder prikazan tekst zapisa sačinjen na engleskom jeziku, i to u skraćenicama engleskog jezika, pa mu je na taj način onemogućeno da ima uvid u dokaze koji su mu razumljivi i na njegovom jeziku, odnosno nije mu dozvoljeno da se postupak vodi na jeziku koji razumije.

30. Apelant dalje navodi da mu je u postupku pred prvostepenim sudom, a što nije sankcionirao ni Vrhovni sud zbog pristrasnog postupanja prvostepenog suda povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. U tom kontekstu navodi da su odbijeni određeni dokazni prijedlozi odbrane, bez valjanog obrazloženja, posebno ukazujući na apelantove dokazne prijedloge za provođenje vještačenja geodetske i grafološke struke, dok su, s druge strane, svi dokazi Okružnog tužilaštva bili usvajani, pa čak i oni koji su pribavljeni protivno ZKPRS i Evropskoj konvenciji. Neosnovanim odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane redovni sudovi su povrijedili i načelo in dubio pro reo na njegovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

31. Vrhovni i Okružni sud, te Republičko tužilaštvo su naveli da su apelacije neosnovane, pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina..

33. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

XVII POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.

(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)

(3) Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.

(...)

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.

Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

(...)

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.

(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3.

ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.

Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. (...)

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(...)

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

g) je povrijeđeno pravo na odbranu (...)

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 016076 16 Kvlz od 27. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

41. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

42. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

43. Ustavni sud zapaža da apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korištenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, te proizvoljne ocjene dokaza, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Također ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu, te da nije poštovano načelo in dubio pro reo.

44. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

45. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2, i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

46. U vezi s apelantovim navodima da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998- IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

47. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

48. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

49. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način.

50. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 234. ZKPRS, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija kao posebna istražna radnja može biti određena kada postoje osnovi sumnje da je neko lice samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 235. istog zakona. U skladu sa članom 236. ZKPRS, ove radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Članom

238. ZKPRS ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na krivično djelo pobrojano u članu 235. ZKPRS. Članom 239. ZKPRS je propisano da, ako su posebne istražne radnje preduzete bez naloga suda ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Najzad, članom 240. ZKP-a je određeno da se tehnički snimci, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.

51. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim načelima Evropskog i Ustavnog suda, te relevantnim odredbama ZKPRS proizlazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak sagledan u cjelini, uključujući način na koji je pribavljen dokaz, tj. u konkretnom slučaju dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kao i pouzdanost i istinitost ovog dokaza nije bio pravičan.

52. Naime, iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizlazi da su identične apelantove navode u prvostepenom i žalbenom postupku Okružni i Vrhovni sud ocijenili neosnovanim, što nije dovedeno u pitanje ni presudom Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda, dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS zakoniti su dokazi jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi Okružnog suda donesenih prema apelantu u skladu sa članom 234 stavom 1. i članom 236. ZKPRS. Naime, iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda jasno proizlazi da je sudija za prethodni postupak na obrazložen prijedlog „tužioca izdao naredbe jer je tužilac u prijedlogu obrazložio osnove sumnje da je djelo počinjeno, te je uz prijedlog dostavio dokaze iz kojih proizlaze osnovi sumnje (Naredbu o provođenju istrage broj strogo pov. 9/14 od 5. juna 2015. godine, izjave svjedoka, transkripte presretnutih telefonskih razgovora, službene zabilješke policijskih službenika), u koje je sudija za prethodni postupak izvršio uvid i na osnovu njih izveo zaključak da postoje osnovi sumnje kao prvi opći uvjet za primjenu posebnih istražnih radnji, da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje, pa je u cijelosti prihvatio prijedlog tužioca u kojem su detaljno obrazložene osnove sumnje, pazeći pri tome na okolnost da se „osnovi sumnje“ koriste za početne aktivnosti u otkrivanju djela i preduzimanju radnji po službenoj dužnosti od strane ovlaštenih službenih lica. Iz obrazloženja osporenih presuda dalje proizlazi da je u naredbama obrazloženo da se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacije na kojima se opojna droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identificirati i pronaći svjedoci koji kupuju opojnu drogu od navedenih lica, te kako bi se utvrdila uloga i preduzete radnje svakog osumnjičenog.

53. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da posebne istražne radnje nisu zakonit dokaz i zbog toga što folderi o presretnutim razgovorima i SMS porukama nisu prevedeni na srpski jezik, koji je u službenoj upotrebi pred sudom, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se u navedenim folderima bilježi razgovor na jeziku na kojem se postupak vodi, a da se tekst poruke, kao i ostale tehničke karakteristike, a u skladu s Evropskom konvencijom o visokom tehnološkom kriminalitetu, koju je BiH ratificirala i primjenjuje, zbog standardizacije koristi izvorno, dakle na engleskom jeziku. U tom smislu se ukazuje neosnovanim i apelantov navod da mu nije omogućeno da se postupak vodi na jeziku koji razumije.

54. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za izvođenje pojedinih dokaza, pri čemu posebno ukazuje na dokazne prijedloge za provođenje vještačenja geodetske i grafološke struke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud podsjeća i da redovni sud, u smislu odredaba člana 278. stav 2. ZKPRS, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Ustavni sud zapaža da apelant nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

55. Stoga su i navodi koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku neosnovani.

56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;

58. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

59. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda proizlazi da su posebne istražne radnje – tajni nadzor i tehničko snimanje komunikacija nezakonito određene, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

60. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da su naredbe o određivanju tajnog nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija izdate u suprotnosti s odredbama ZKPRS jer ne sadrže obrazloženja osnova sumnje, kao i razloga zbog kojih na drugi način nije moguće osigurati dokaze ili bi to bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

61. Ustavni sud najprije podsjeća da je u svoj praksi pri ispitivanju apelantovih navoda u vezi s povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije povodom provođenja mjera tajnog nadzora u kontekstu krivičnog postupka slijedio osnovna načela koja je Evropski sud definirao u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3236/18 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 56), a kojim će se rukovoditi i u ispitivanju apelantovih tvrdnji i u ovom predmetu.

a) Da li je došlo do miješanja?

62. Nesporno je da određivanjem posebne istražne radnje tajnog nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema apelantu došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog života i prepiske garantiranog članom 8. Evropske konvencije.

b) Da li je miješanje bilo opravdano?

63. U odgovoru na ovo pitanje Evropski sud je u predmetu Dragojević istakao (vidi stav 86): „Sud primjećuje da u ovom predmetu podnosilac nije općenito prigovorio postojanju propisa koji dozvoljavaju mjere tajnog nadzora. Osnov njegovog prigovora bio je specifičan slučaj takvog nadzora koji je proveden u sklopu krivičnog postupka protiv njega. S obzirom da sud mora prvo utvrditi je li sporno miješanje bilo 'u skladu sa zakonom', neizbježno mora ocijeniti mjerodavno domaće pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme u odnosu na pretpostavke osnovnog načela vladavine prava. Takav pregled nužno podrazumijeva određeni stepen apstrakcije (vidi Kruslin, citirano gore, stav 32). Ipak, u slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva, sud se u pravilu mora usredotočiti ne na zakon kao takav, već na način na koji je primijenjen na podnosioca u određenim okolnostima (vidi Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, broj 12739/05, stav 48, 8. mart 2011).“

64. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na osnovu uvida u naredbe (a koje su i interpretirane u obrazloženju presude) kojim su određene odnosno produžene posebne istražne radnje utvrđeno da je tužilac podnio obrazloženi prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kojem je obrazložio osnove sumnje da su apelant i druga lica prema kojim su preduzimane posebne istražne radnje počinili krivično djelo u odnosu na koje, u skladu sa ZKPRS, mogu biti određene posebne istražne radnje; da je uz prijedlog dostavio i dokaze (prijedlozi CJB za određivanje ili produženje posebnih istražnih radnji, transkripte presretnutih telefonskih razgovora između, u to vrijeme, osumnjičenih međusobno kao i sa svjedocima); da je sudija za prethodni postupak izvršio uvid u predočene dokaze i na osnovu toga izveo zaključak da postoje osnovi sumnje kao prvi opći uvjet za primjenu posebnih istražnih radnji. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je u naredbama obrazloženo da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacijama na kojima se opojna droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identificirati i pronaći svjedoci koji kupuju opojnu drogu, te kako bi se utvrdila uloga i preduzete radnje svakog od, u to vrijeme, osumnjičenih.

65. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je konkretna situacija kod izdavanja naredbi o određivanju odnosno produženju posebnih istražnih radnji identična onoj koja je bila predmet razmatranja u predmetu Dragojević (vidi stav 95), tj. da su izostali „stvarni detalji koji se zasnivaju na specifičnim činjenicama predmeta i posebnim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su krivična djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji, manje intruzivan način.“

66. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su identični apelantovi navodi u postupku pred redovnim sudovima ocijenjeni neosnovanim, te da je u ovoj odluci, u dijelu u kojem su ovi apelantovi navodi analizirani u odnosu na pravo na pravično suđenje, zaključeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da naredba o određivanju posebnih istražnih radnji nije sadržavala relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnova sumnje, te da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način ili bi to bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim navedeni stav redovnih sudova, odnosno ne može se zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja propust tužioca da dostavi izvještaj o preduzetim radnjama i prije podizanja optužnice rezultirao nezakonitim miješanjem u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

c) Legitimni cilj i proporcionalnost

67. U konkretnom slučaju posebne istražne radnje prema apelantu preduzete su u kontekstu krivičnog postupka i u službi ostvarivanja legitimnog cilja – otkrivanja krivičnog djela. Ni iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni apelantovih navoda nije moguće zaključiti da su javne vlasti u preduzimanju posebnih istražnih radnji prekršile ovlaštenja koja su im dodijeljena ZKPRS ili da posebne istražne radnje nisu preduzimane u svrhu krivičnog postupka. Nadalje, apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz osporenih odluka, da na glavnom pretresu nije u potpunosti i upoznat s materijalom pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, te da mu je bila uskraćena mogućnost da ga osporava. Najzad, kao što je već navedeno, redovni sudovi su detaljno ispitali apelantove tvrdnje kojim je dovodio u pitanje zakonitost posebnih istražnih radnji, koje je ponovio u apelaciji, a za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovane.

68. Stoga, Ustavni sud zapaža da su posebne istražne radnje nesporno bile u službi legitimnog cilja, tj. materijal pribavljen posebnim istražnim radnjama korišten je u svrhu istrage i na suđenju apelantu za označeno krivično djelo.

69. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi se u pitanje ni proporcionalnost, tj. posebne istražne radnje su bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanta.

70. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

71. U vezi s kršenjem prava iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud smatra da u situaciji kada je apelant imao mogućnost da koristi i ulaže pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što je činio, činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta, per se, ne pokreće pitanje kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, kao i njihova pouzdanost i istinitost, te o kojima apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, nije bio pravičan.

73. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su posebne istražne radnje prema apelantu određene na način koji zadovoljava zahtjev zakonitosti, te u službi legitimnog cilja – istraživanja i procesuiranja teškog krivičnog djela, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi dovelo u pitanje proporcionalnost, tj. da su posebne istražne radnje bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanta.

74. Konačno, u predmetnom postupku nije prekršeno ni apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije kada iz raspoloživih dokaza ne proizlazi ništa što bi ukazalo na kršenje navedenog prava.

75. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3875/16 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio