Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5586/18 (A. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5586/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5586/18, rješavajući apelaciju Amire Bojčić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amira Bojčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 221593 17 Rev od 13. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amira Bojčić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Koldžo advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 221593 17 Rev od 13. juna 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tuženog (KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo), nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev apelantkinje u odnosu na zahtjev za poništavanje izmijenjenih ugovora o radu, isplatu razlike naknada plata i uplate doprinosa odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Ugovorom o radu od 1. decembra 2003. godine tuženi zaposlio apelantkinju na radno mjesto šefa Službe za plansko-analitičke i statističke poslove u sektor za ekonomsko-finansijske poslove. Zatim, proizlazi da je tuženi 11. oktobra 2011. godine donio Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, na osnovu kojeg je apelantkinji dat otkaz ugovora o radu, a ponuđeno joj je zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima za radno mjesto stručni saradnik za organizaciju sajma u službi za sajamske i kongresne poslove, te da je apelantkinja prihvatila ponudu i zaključila novi ugovor o radu za ponuđeno radno mjesto. Takođe, proizlazi da je tuženi 28. jula 2012. godine donio novu Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, na osnovu kojeg je apelantkinji dat otkaz ugovora o radu, a istovremeno ponuđeno zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima na radno mjesto menadžer za sajamske poslove, te da je apelantkinja prihvatila ponudu za zaključivanje novog ugovora o radu. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelantkinja traži da se ponište izmijenjeni ugovori o radu, zaključeni 11. oktobra 2011. i 28. jula 2012. godine, te da svoj zahtjev temelji na dopisu Ministarstva privrede KS od 2. avgusta 2011. godine i nalazu kantonalnog inspektora za rad od 5. septembra 2011. godine, prema kojima su uočene nepravilnosti u postupku donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) (jer prilikom donošenja nije postupljeno u skladu sa Zakonom o vijeću zaposlenika-nije konsultovan sindikat). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje odnosi na aktivnu legitimaciju u individualnom radnom sporu za utvrđivanje nezakonitosti Pravilnika kao prethodno pravno pitanje. Vrhovni sud je naveo da je članom 107. Zakona o radu ("Službene novine F BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisao da poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje Pravilnik o radu kojim se uređuju plate, organizacija rada i druga pitanja od značaja za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. O donošenju Pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom. Pravilnik se objavljuje na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakoniti Pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja kao zaposlenik nije aktivno legitimisana za utvrđivanje nezakonitosti Pravilnika, a kako ni sud po službenoj dužnosti nije mogao utvrditi nezakonitim sporni pravilnik to je u tom dijelu u pobijanoj odluci drugostepenog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da sporni Pravilnik nije nevažeći ni u cjelini, a ni u pojedinim odredbama, a činjenica da su nadležni organi ukazivali na nedostatke u postupku donošenja spornog pravilnika nije dokaz nedopuštenosti izmjene ugovora o radu pod prijetnjom otkaza. Pravilnik je stupio na snagu objavljivanjem na oglasnoj ploči, čime su radnje navedenih organa mogle eventualno utjecati na prekršajnu odgovornost tuženog kao poslodavca ili njegovog rukovodioca.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da zbog stava Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije aktivno legitimisana za utvrđivanje nezakonitosti Pravilnika svog poslodavca, a kako to po službenoj dužnosti ne može utvrditi ni sud nije u mogućnosti da putem suda štiti svoja prava iz radnog odnosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala odnose na način na koji je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević