Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3449/18 (Reca d.o.o.Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3449/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3449/18, rješavajući apelaciju Rece d.o.o.Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Reca d.o.o.Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 450934 17 Rev od 26. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Reca d.o.o.Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Pizović advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 450934 17 Rev od 26. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 450934 16 Rsz od 14. juna 2017. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 450934 14 Rs od 20. novembra 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca (V.P.) i utvrđeno da je nezakonito apelantovo Rješenje o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa od 9. jula 2014. godine, te se isto poništava, slijedom čega je naloženo apelantu da tužioca vrati u radni odnos, da mu isplati neisplaćene plate, uplati nadležnom fondu doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da mu na ime neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2011., 2012 i 2013. godinu isplati određeni novčani iznos, te naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelant odluku o otkazu ugovora o radu tužiocu donio iz razloga što je tužilac odgovoran za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, jer je 5. jula 2014. godine u telefonskom razgovoru svom pretpostavljenom rukovodiocu uputio prijetnje i verbalne uvrede. Vrhovni sud je naveo da je presudu kojom je poništio spornu odluku o otkazu ugovora o radu prvostepeni sud zasnovao na dva zaključka i to: da apelant kao poslodavac, suprotno članu 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), nije omogućio tužiocu kao zaposleniku da iznese svoju odbranu i da apelant nije u skladu sa članom 91. ZOR dokazao postojanje razloga za otkaz, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je jedan od formalno-pravnih uslova za otkaz ugovora o radu sadržan u odredbi člana 90. ZOR, kojom je propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu, pa ukoliko isto nije opravdano to, u pravilu vodi povredi prava zaposlenika i nezakonitosti otkaza. Vrhovni sud je naveo da omogućavanje davanja odbrane zaposleniku mora biti suštinsko, a ne formalno, kako je to bilo u konkretnom slučaju kada je apelant samo pozvao tužioca da potpiše već unaprijed pripremljen zapisnik od 9. jula 2014. godine, što je tužilac odbio potpisati. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da zaposleniku omogući da iznese svoju odbranu. Verbalni sukob zaposlenika i pretpostavljenog ne predstavlja takvu okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da zaposleniku omogući pravo na odbranu. Ni izjava neposredno pretpostavljenog o „nemogućnosti dalje komunikacije sa tužiocem..” ne predstavlja opravdan razlog za uskraćivanje prava zaposlenika na odbranu, jer je tužilac svoju odbranu mogao usmeno iznijeti i pred drugom ovlaštenom osobom poslodavca ili pismenim putem. Kako je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita već sa stanovišta nepravilne primjene člana 90. ZOR, Vrhovni sud je naveo da pravilnim ocjenjuje i stav nižestepenih sudova da poslodavac tokom postupka nije dokazao postojanje razloga za otkaz. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu isplati neizmirene plate i naknade plata, regresa, te da za tužioca izvrši uplate doprinosa. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije dao odgovore na revizione navode, već je samo potvrdio stavove nižestepenih sudova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na njegove revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević