Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4534/16 (Udruženje antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata, Mostar i Savez antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata u BiH, Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4534/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4534/16 rješavajući apelaciju Udruženja antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata, Mostar i Saveza antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata u BiH, Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata, Mostar i Saveza antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata u BiH, Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 044761 16 Rev od 1. septembra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 044761 12 Gž od 3.
septembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 044761 08 P od 14. juna 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata, Mostar i Savez antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata u BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Faruk Ćupina i Maja Škoro, advokati iz Mostara, podnijeli su 5. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 044761 16 Rev od 1. septembra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 044761 12 Gž od 3. septembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 044761 08 P od 14. juna 2012. godine.
2. Općinski sud je odlučujući o tužbi apelanata podnesenoj protiv tuženog Zdravka Solde (u daljnjem tekstu: prvotuženi), JP „Urbing“ d.o.o. u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Grada Mostara (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Gordane Kelemen (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) presudom broj 58 0 P 044761 08 P od 14. juna 2012. godine utvrdio da je ništav ugovor o korištenju stana u Mostaru, u Zagrebačkoj ulici broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen 28. oktobra 1999. godine između prvo i drugotuženog (stav I izreke presude). Istom presudom utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ovjeren kod Općinskog suda 12. juna 2000. godine, a zaključen između prvotuženog kao kupca i Općine Mostar - Jugozapad, pravnog prednika trećetuženog, kao prodavca (stav II izreke). Stavom III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključen između prvotuženog kao prodavca i četvrtotužene kao kupca, ovjeren kod Općinskog suda 6. februara 2007. godine. Stavom IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se prvotuženi i četvrtotužena obavežu da predaju apelantima u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, slobodan od lica i stvari. Stavom V izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se prvotuženi, trećetuženi i četvrtotužena obavežu da na ime korištenja tuđe stvari solidarno isplate apelantima mjesečne iznose od po 500,00 KM počev od 12. juna 2000. godine pa ubuduće do predaje stana u posjed sa zakonskom zateznom kamatom počev od svakog 5. u mjesecu za tekući mjesec do isplate. Stavom VI izreke odbijen je je eventualni tužbeni zahtjev da se prvotuženi, trećetuženi i četvrtotužena obavežu da isplate apelantima 155.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom VII izreke apelanti su obavezani da solidarno naknade troškove parničnog postupka prvotuženom i trećetuženom u preciziranim iznosima.
3. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da su predmet spora zahtjevi apelanata vezani za predmetni stan, na kome je svojstvo nositelja stanarskog prava prije rata imao B. U, kome je stan dat na korištenje rješenjem Skupštine Općine Mostar, OSIZ za rješavanje stambenih pitanja učesnika NOR-a, od 10. februara 1982. godine, koji je, na osnovu tog rješenja, 17. aprila 1984. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa RO ,,Dom“ po ovlaštenju SIZ stanovanja Mostar. Dalje je istaknuto da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama. Također, nije sporno ni da je rješenjem Općine Mostar - Jugozapad, Odjel prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno komunalnog gospodarstva Mostar (pravnog prednika trećetuženog), nakon smrti ranijeg nositelja stanarskog prava, predmetni stan dat na korištenje prvotuženom, koji je sa drugotuženim (J.P. „Urbing“) zaključio ugovor o korištenju stana 28. oktobra 1999.godine. Dalje je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, prvotuženi, kao nositelj stanarskog prava i kupac, zaključio sa pravnim prednikom trećetuženog kao prodavcem 12. juna 2000. godine, a 2007. godine je stan prodao četvrtotuženoj. Općinski sud je usvojio tužbene zahtjeve apelanata u dijelu koji su se odnosili na utvrđenje da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana i ugovor o kupoprodaji stana, koje je zaključio prvotuženi sa drugo i trećetuženim. Općinski sud je na osnovu ocjene izvedenih dokaza (odluke Općine Mostar od 3. marta 1993. godine o dodjeli predmetnog stana na privremeno korištenje prvotuženom, u kojoj je navedeno da je stan vlasništvo SUBNOR-a, rješenja Ureda stambeno komunalnih poslova i obnove Općine Mostar od 22. marta 1993. godine i Ps obrasca drugotuženog (J.P. „URBING“) od 26. januara 1999. godine, u kome je u polju određenom za upis vlasnika navedeno da je vlasnik stana Savez boraca, te listinga stanova preduzeća ,,Dom“ u kome je vlasnik stana označen šifrom) utvrdio da su apelanti vlasnici, odnosno da je SUBNOR Mostar imao pravo raspolaganja stanom, a da je općinski organ vršio prenesena ovlaštenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samoupravnim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalili su se apelanti, prvo i trećetuženi. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 P 044761 12 Gž od 3. septembra 2015. godine kojom je žalbe prvotuženog i trećetuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništavim ugovora o korištenju predmetnog stana i u odnosu na utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji stana ( stav I i II izreke prvostepene presude) odbijen (stav I izreke drugostepene presude). Istom presudom žalbe apelanata u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (st. III, IV, V, VI i VII izreke prvostepene presude) su odbijene i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena (stav II izreke presude). Stavom III izreke odbijen je zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da cijeneći dokaz - Ps obrazac u kome je grafitnom olovkom naknadno upisano da je predmetni stan vlasništvo „Saveza boraca“ i šifrom 13500 označen vlasnik predmetnog stana, nije prihvatio navedeni dokaz kao dokaz o vlasništvu apelanata na predmetnom stanu. Također, Kantonalni sud nije prihvatio pravne zaključke prvostepenog suda da je davatelj stana na korištenje u skladu sa članom 5. Zakona o stambenim odnosima svoje pravo davanja stana na korištenje prenio na drugo društveno pravno lice, o čemu se zaključuje Ugovor u pismenoj formi. Kako apelanti nisu dokazali da su ugovorom u pismenoj formi prenijeli pravo davanja stana na korištenje SO, OSIZ za rješavanje stambenih pitanja učesnika NOR-a Mostar, u smislu odredbe člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i kako se na zajednicu stanovanja ne može prenijeti pravo davanja stana na korištenje (član 14. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samoupravnim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti) Kantonalni sud je zaključio da je Općina Mostar kao pravni prednik trećetuženog (Grada Mostara), vlasnik stanova, koje je davao na korištenje SO - Fond za rješavanje pitanja učesnika NOR-a, a kasnije SO OSIZ za rješavanje pitanja učesnika NOR-a, pa i predmetnog stana, dok su apelanti vlasnici stanova koje su oni davali na korištenje. Ocijenivši da apelanti nisu dokazali da su davatelji stana na korištenje, odnosno vlasnici predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu aktivno legitimisani za isticanje predmetnih tužbenih zahtjeva, zbog čega je uvažio žalbe prvo i trećetuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (st. I i II izreke) tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata.
6. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 044761 16 Rev od 1. septembra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je sporno pravno pitanje u postupku pred nižestepenim sudovima i u konkretnoj revizijskoj, fazi postupka, pitanje vlasništva predmetnog stana, pa shodno tome i aktivna legitimacija apelanata, koji svoja prava istaknuta u tužbenim zahtjevima temelje na tvrdnji da su vlasnici predmetnog stana. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane, jer apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnih zahtjeva. Da bi apelanti sa uspjehom mogli postaviti predmetne tužbene zahtjeve prije svega je potrebno da su u odnosu na te zahtjeve aktivno legitimisani, odnosno da su vlasnici stana za koji se traži utvrđenje ništavosti zaključenih ugovora, predaja u posjed, naknada za korištenje, eventualno novčana protuvrijednost stana. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da je Općina Mostar - Jugozapad, pravni prednik trećetuženog, koja je predmetni stan dodijelila na korištenje prvotuženom, vlasnik predmetnog stana zbog čega tužbeni zahtjevi apelanata nisu osnovani. Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su kao davaoci stana na korištenje, svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeli na drugo društveno pravno lice na način kako je propisano odredbom člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ugovorom u pismenoj formi, pa su neutemeljene tvrdnje da je na Općinu preneseno pravo davanja stana na korištenje, a da apelantima pripada pravo raspolaganja stanom. U revizijama, kako je istakao Vrhovni sud apelanti istrajavaju u tvrdnji da su vlasnici predmetnog stana i da ta činjenica proizlazi iz pismenih dokaza, koje su naveli. Prigovori apelanata na ocjenu pismenih dokaza od strane drugostepenog suda i na utvrđeno činjenično stanje, drugačije od utvrđenja u prvostepenom postupku, su, po ocjeni Vrhovnog suda, prigovori činjenične prirode jer na taj način iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporavana odluka zasnovana, te svoje stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Kako se drugostepena presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Vrhovni sud je istakao da te navode ne može razmatrati ni taj sud kao revizijski. S obzirom da je pretpostavka za sve postavljene zahtjeve, pravo vlasništva apelanata na stanu, koju činjeničnu tvrdnju apelanti nisu dokazali, Vrhovni sud zaključuje da su neosnovani svi zahtjevi, pa tako i eventualni zahtjev za isplatu protuvrijednosti stana. Istaknuto je da kada nije utvrđeno pravo na naknadu protuvrijednosti stana irelevantno je da je o visini tog zahtjeva trebalo odlučivati primjenom odredbe člana 127. ZPP-a, na što apelanti upućuju u revizijama. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP donio navedenu odluku.
Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode zasnivaju na neslaganju sa razlozima koje su sudovi naveli u prilog odbijanja njihovih tužbenih zahtjeva i primjeni materijalnog prava. U tom smislu, apelanti su ukazali da su u konkretnom slučaju sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Istakli su da je sporna šifra u Ps obrascu označavala vlasništvo SUBNORA-a na stanovima dok je druga šifra postojala za stanove koji su bili isključivo vlasništvo pravnog prednika Grada Mostara (trećetuženog). Dalje smatraju da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 5. stav 3. Zakona o stambenim odnosima odnosno da su se sudovi pogrešno pozvali na član 5. stav 2. istog zakona.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 5. st. 2. i 3.
Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.
Davalac stana na korišćenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davaoca stana na korišćenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korišćenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, apelanti svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasnivaju na tvrdnji da su oni vlasnici predmetnog stana i da su u osporenim presudama proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o stambenim odnosima na njihovu štetu. U vezi navedenog Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud koji su u konačnici odbili tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti u obrazloženjima svojih odluka naveli detaljne i argumentirane razloge za svoje zaključke a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti u izjavljenoj reviziji naveli iste razloge kao i u apelaciji za svoje tvrdnje da su oni vlasnici predmetnog stana na čemu temelje svoje tužbene zahtjeve, te da je Vrhovni sud ispitao revizione navode apelanata i dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali svoju aktivnu legitimaciju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u konačnici pozvao na relevantne odredbe člana 5. stav 2. (suprotno navodima apelanata da je relevantan član 5. stav 3.) Zakona o stambenim odnosima kao i na relevantne odredbe ZPP, te da je dao obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
14. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević