Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3027/18 („Cosmopolit“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3027/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3027/18, rješavajući apelaciju „Cosmopolit“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Cosmopolit“ d.o.o. Laktaši protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024413 17 U od 6. aprila 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Cosmopolit“ d.o.o. Laktaši protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024413 17 U od 6. aprila 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. „Cosmopolit“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024413 17 U od 6. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) od 30. novembra 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Sektora za poreze Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika, RC Banjaluka od 17. septembra 2015. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika od 14. oktobra 2014. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu za određeni poreski period dodatno utvrđena PDV obaveza u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, pored ostalog, naveo da je pravilno od strane tužene zaključeno da su pravilni i zakoniti akti nižestepenih organa, na osnovu kojih je apelant za određeni kontrolisani period, konačno obavezan na plaćanje PDV u određenom novčanom iznosu iz razloga što je njegove postupanje bilo u suprotnosti sa odredbom člana 7. st. 2. i 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV). Naime, ukazano je da u konkretnom slučaju iz podataka spisa i rješenja nižestepenih organa proizlazi da je apelant 20. septembra 2012. godine na osnovu rješenja Općine Laktaši od 11. septembra 2012. godine u svom knjigovodstvu na kontu 0271 izvršio aktiviranje objekta prenošenjem istog u upotrebu na konto Glavne knjige 210 - građevinski objekti, te da je 29. augusta 2013. godine na osnovu rješenja suda pristupio kao osnivač društvu „Mondo“ d.o.o. Laktaši i unio predmetnu nekretninu. Također, istaknuto je da je apelant na isti dan tj. 29. augusta 2013.godine na istom kontu evidentirao prijenos objekta u društvo „Mondo“ d.o.o. Laktaši, a da je o navedenom prijenosu predmetne imovine tuženu obavijestio 8. oktobra 2013. godine, dakle, po proteku roka od osam dana. Imajući u vidu da je apelant, u skladu sa članom 7. stav 4. Zakona o PDV, bio dužan da u roku od osam dana od dana prodaje, obavijesti tuženu o identitetu novog vlasnika poslovne imovine i iznosu koji je plaćen za nju, odnosno u konkretnom slučaju, računajući od 30. maja 2013. godine kada je zaključio ugovor o prodaji predmetne nekretnine, Sud BiH je naveo da je jasno da apelant nije postupio u skladu sa navedenom zakonskom obavezom. S tim u vezi, navedeno je da se neosnovano apelant poziva na odredbe Zakona o upravnom postupku u pogledu roka iz člana 7. stav 4. Zakona o PDV, jer smatra da je rok trebalo računati od dana prijema rješenja suda od 29. augusta 2013. godine tj. kao dana saznanja da je izvršen prijenos predmetne nekretnine, tj. od saznanja da je izvršeno povećanje osnovnog kapitala apelanta unošenjem nekretnina iz Ugovora od 30. maja 2013. godine. Naime, ukazano je da je to iz razloga što je zakonodavac u odredbi člana 7. stav 4. Zakona o PDV izričito propisao da se rok od osam dana računa od dana prodaje poslovne imovine (u konkretnom slučaju nekretnine), a ne od dana saznanja za upis statusnih promjena društva, kako to pogrešno smatra apelant. Također, Sud BiH je naveo da su kod takvog stanja stvari poreski organi pravilno primijenili odredbe koje se odnose na ispravku odbitka ulaznog PDV, a koje su u vezi sa članom 7. Zakona o PDV. Naime, ukazano je da je pravilno prvostepeni organ utvrdio da je momenat upotrebe predmetnog objekta nastao u poreskom periodu septembar 2012. godine, jer je apelant aktiviranjem objekta isti počeo koristiti i u svrhu poslovanja koje vrši. Stoga, navedeno je da su pravilno poreski organi ocijenili neosnovanim navode žalbe da je momenat upotrebe predmetnog objekta nastao u ranijem poreskom periodu, tj. u decembru 2009. godine, kao i navod apelanta da poslovna jedinica ispunjava propisane zakonske uslove u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite i unaprjeđivanja životne sredine i da može u dijelu preduzeća obavljati djelatnost, kod činjenice da mu je tek rješenjem od 11. septembra 2012.godine odobrena upotreba cijelog poslovnog objekta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PDV.
Relevantni propisi
5. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Prijenos imovine poreskog obveznika Prijenosom dobara uz naknadu smatra se prijenos cjelokupne ili dijela imovine poreskog obveznika, ako je ulazni porez moguće u cijelosti ili djelimično odbiti, kada je ta imovina kupljena, proizvedena ili na drugi način stečena.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, ne smatra se prometom dobara uz naknadu prijenos cjelokupne ili dijela imovine poreskog obveznika, koja tvori zaseban poslovni subjekt, sa ili bez naknade, ili kao ulog, ako je sticalac poreski obveznik ili tim sticanjem postane poreski obveznik i ako produži da obavlja istu privrednu djelatnost, pod uslovom da kupac ima mogućnost dobiti istu stopu za odbijanje ulaznog poreza kao prodavac.
Odredbe stava 2. ovog člana primjenjuju se bez obzira da li je prijenos izvršen uz novčanu ili neku drugu naknadu.
Prodavac poslovne imovine dužan je da, u roku od osam dana od dana prodaje, obavijesti Upravu za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: UIO) o identitetu novog vlasnika poslovne imovine i iznosu koji je plaćen za nju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PDV na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević