Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/16 (N. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3605/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3605/16, rješavajući apelaciju Nusmira Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nusmira Bajramovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 055837 13 Rev od 7. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nusmir Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 055837 13 Rev od 7. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Podružnica Termoelektrana „Tuzla“ iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. maja i 15. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. maja do 1. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tuženi je 23. maja 2008. godine raspisao oglas za prijem zaposlenika na radno mjesto manevriste. Navedeni oglas je objavljen u dnevnim novinama i na njega su se, između ostalih, prijavili apelant i Muhamed Bilalić.
6. Odlučujući o tom oglasu, tuženi je donio odluku od 21. oktobra 2008. godine, kojom je na ovo radno mjesto primio Muhameda Bilalića, te odluku od 20. novembra 2008. godine, kojom je odbijen apelantov prigovor na navedenu odluku tuženog.
7. Potom je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja njegove prethodno navedene dvije odluke.
8. Presudom Općinskog suda od 12. februara 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata po javnom oglasu od 23. maja 2008. godine i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Kao osnov za poništenje navedenih odluka tuženog Općinski sud je utvrdio da izabrani kandidat Muhamed Bilalić nije ispunjavao uvjete po navedenom oglasu jer nije dokazao da je imao položen stručni ispit za manevristu.
9. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio presudu od 19. oktobra 2010. godine, kojom je potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda od 12. februara 2010. godine.
10. U izvršenju pravomoćne presude Općinskog suda od 12. februara 2010. godine, tuženi je u ponovljenom postupku donio Odluku broj 02-4-071-3642-3/10 od 10. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: predmetna odluka), kojom je ponovo izabrao Muhameda Bilalića na radno mjesto manevriste.
Osporeni postupak
11. Apelant je 4. februara 2011. godine protiv tuženog podnio tužbu radi poništenja predmetne odluke i radi naknade štete u određenom novčanom iznosu zbog nezakonitog prijema drugog kandidata u radni odnos, a taj iznos predstavlja iznos isplaćene plaće za radno mjesto manevriste u određenom periodu. Također je apelant tražio da mu tuženi naknadi troškove postupka.
12. Općinski sud je 14. februara 2011. godine dostavio tužbu na odgovor tuženom.
13. U odgovoru na tužbu tuženi je, između ostalog, naveo da je po vraćanju predmeta na ponovni odabir prijavljenih kandidata imenovao komisiju koja je (radi provjere ispunjavanja uvjeta za prijavu po oglasu) za Muhameda Bilalića tražila od Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Željeznice FBiH) pojašnjenje potvrde o položenom stručnom ispitu za manevristu kako je bilo predviđeno oglasom. U vezi s tim je tuženi istakao da su Željeznice FBiH svojim aktom iz decembra 2010. godine potvrdile da potvrda o položenom stručnom ispitu sa svojim sadržajem, koju je priložio kandidat Muhamed Bilalić, ispunjava uvjete u pogledu traženog stručnog ispita za zvanje manevrist, koji su predviđeni oglasom. Kako je jedini razlog poništenja odluke o prethodnom izboru kandidata Muhameda Bilalića bilo utvrđivanje valjanosti dokaza o tome da li taj kandidat ima položen stručni ispit, tuženi je smatrao da se na osnovu naknadnog pribavljanja tumačenja Željeznica FBiH može utvrditi da navedeni kandidat ispunjava uvjete po oglasu od 23. maja 2008. godine, slijedom čega je izvršio njegov ponovni izbor i donio odluku od 10. decembra 2010. godine.
14. Nakon davanja odgovora na tužbu, rješenjem suda zakazano je pripremno ročište za 26. april 2011. godine, te zbog godišnjih odmora i bolovanja sudije određen nastavak pripremnog ročišta, koje je održano 13. septembra 2011. godine.
15. Općinski sud je 24. oktobra 2011. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem su provedeni dokazi i na kojem je apelant preinačio, odnosno konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev na ime visine štete.
16. Zbog obimnosti dokaza i preinačenja tužbenog zahtjeva, uz saglasnost punomoćnika parničnih stranaka, Općinski sud je 29. novembra 2011. godine održao nastavak ročišta za glavnu raspravu, koju je taj dan zaključio.
17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 055837 11 Rs od 22. decembra 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev na način da je usvojen zahtjev za poništenje predmetne odluke tuženog, slijedom čega je tuženi obavezan da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uvjete po javnom oglasu od 23. maja 2008. godine (stav I), dok je odbijen zahtjev za naknadu štete (stav II). Tuženi je također presudom obavezan naknaditi apelantu troškove postupka u određenom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova (stav III).
18. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u toku dokaznog postupka izveo predložene dokaze, kako dokaze apelantovog punomoćnika tako i dokaze punomoćnika tuženog, uključujući i akt Željeznica FBiH broj 8470/10 od 1. decembra 2010. godine. Zatim je Općinski sud istakao da među parničnim strankama nije sporno da je osnov za ranije poništenje odluka tuženog utvrđenje suda da kandidat Muhamed Bilalić nije ispunjavao uvjete po prijavi po oglasu tuženog od 23. maja 2008. godine za prijem na radno mjesto manevriste jer nije dokazano ispunjenje jednog od uvjeta – položen stručni ispit za manevristu. U vezi s tim je Općinski sud istakao da se kao pravilo uzima da se sadržaj pravomoćne presude treba smatrati istinitim. Navedeno pravilo se tiče činjenične osnove pravomoćne presude. Ako se u nekoj drugoj parnici prejudicijalno pojavi određeno pravno pitanje o kojem je već pravomoćno odlučeno u nekom drugom postupku kao o glavnom pitanju, onda je sud vezan takvom pravomoćnom presudom i nije ovlašten da se upušta u ispitivanje postojanja činjenica koje su poslužile kao osnov za donošenje takve pravomoćne odluke kojom je odlučeno o navedenom prejudicijalnom pitanju. U tom smislu je Općinski sud ukazao da parnične stranke ni u kojem slučaju svojom dispozicijom ne mogu oduzeti pravni značaj donesenoj pravomoćnoj odluci. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da u ovom (ponovnom sudskom) postupku nema mogućnost ponovnog preispitivanja istih razloga – ispunjavanja uvjeta iz oglasa za kandidata Muhameda Bilalića. Ti razlozi su utvrđivani u pravomoćnoj sudskoj odluci i predstavljaju osnov za poništenje odabira kandidata po odluci tuženog od 21. oktobra 2008. godine, kao i odluke po prigovoru na tu odluku. Stoga je Općinski sud istakao da sve dokaze koje je tuženi u ovom postupku priložio na okolnost utvrđivanja ispunjavanja uvjeta po oglasu za kandidata Muhameda Bilalića (da je imao stručni ispit za manevristu) ne može posebno obrazlagati i ponovo cijeniti, iako je prihvatio prijedlog tuženog da se provedu takvi dokazi. Naime, ta činjenica je utvrđivana i o tome je pravomoćno odlučeno. U tom kontekstu je Općinski sud ukazao da navodi tuženog da je formirao komisiju za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda (od 12. februara 2010. godine) nisu od utjecaja na utvrđivanje da je zakonit ponovni odabir Muhameda Bilalića. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je ponovni odabir Muhameda Bilalića po oglasu nezakonit, pa je odlučeno kao u stavu I dispozitiva presude.
19. Apelant i tuženi su 5. i 6. januara 2012. godine podnijeli žalbu protiv prvostepene presude. Nakon otpremanja žalbi na odgovor, Općinski sud je 14. februara 2012. godine dostavio Kantonalnom sudu spis predmeta na postupanje.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 055837 12 Rsž od 19. novembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
21. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ukazao na činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, navodeći da žalbe parničnih stranaka nisu osnovane. Naime, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud spornu činjenicu među parničnim strankama (je li tuženi prilikom ponovnog izbora kandidata na radno mjesto manevriste trebao uzeti u obzir i aplikaciju Muhameda Bilalića) riješio na pravilan način, primjenjujući pravilo po kome se sadržaj pravomoćne presude treba smatrati istinitim, a koji se tiče činjeničnog osnova presude ako se u nekoj drugoj parnici kao prejudicijalno pitanje pojavi određeno pravno pitanje o kome je već pravomoćno odlučeno u nekom drugom postupku kao glavno pitanje. U tom slučaju, Kantonalni sud je naveo da je sud vezan pravomoćnom odlukom iz tog postupka, pa više nije imao ovlaštenja da se upušta u ispitivanje postojanja činjenica koje su poslužile kao osnov za donošenje pravomoćne odluke kojom je o prejudicijalnom pitanju već odlučeno. Ovo iz razloga što stranke u bilo kojem slučaju svojom dispozicijom ne mogu oduzeti pravni značaj donesenoj pravomoćnoj presudi. Iz tih razloga, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije imao mogućnosti da preispituje valjanost predmetne odluke tuženog u dijelu je li Muhamed Bilalić ispunjavao uvjete iz oglasa za radno mjesto manevriste, budući da su ti razlozi već utvrđeni u pravomoćnoj sudskoj odluci i koji su poslužili za poništenje ranije odluke tuženog od 21. oktobra 2008. godine i odluke o apelantovom prigovoru na tu odluku. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
22. Tuženi je 25. decembra 2012. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Općinski sud je 5. marta 2013. godine dostavio Vrhovnom sudu spis predmeta na postupanje po reviziji.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 055837 13 Rev od 7. juna 2016. godine uvažena je revizija tuženog, te obje nižestepene presude preinačene u dijelu koji se odnosi na st. I i III prvostepene presude, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetne odluke tuženog od 10. decembra 2010. godine i zahtjev da se tuženi obaveže da izvrši ponovni izbor prijavljenih kandidata po javnom oglasu od 23. maja 2008. godine. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo kako smatra nepravilnom i nezakonitom drugostepenu odluku kojom se u potpunosti prihvata odlučenje prvostepenog suda. Obrazlažući osnovanost revizije, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao kako u prvostepenom postupku nije bila sporna činjenica da je pred Općinskim sudom ranije vođen radnopravni spor u ovom predmetu, da su presudom poništene odluka tuženog o izboru Muhameda Bilalića na oglašeno slobodno radno mjesto i odluka tuženog kojom je odbijen apelantov prigovor, te je tuženi obavezan da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata po predmetnom oglasu. Zatim, da je kao osnov za poništenje navedenih odluka tuženog prvostepeni sud utvrdio da Muhamed Bilalić nije ispunjavao uvjete po prijavi na oglas jer nije dokazao da je imao položen stručni ispit za manevristu, a da prvostepeni sud u ovom predmetu nije ispitivao razloge ispunjavanja uvjeta iz oglasa za kandidata Muhameda Bilalića jer je zaključio da su ti razlozi već utvrđeni i pravomoćno potvrđeni u navedenim sudskim odlukama, te da su bili osnov za poništenje navedenih odluka tuženog, iz kojih razloga je prvostepeni sud predložene i izvedene dokaze tuženog koji su se odnosili na ispunjavanje uvjeta Muhameda Bilalića po raspisanom oglasu u vezi sa stručnim ispitom za manevristu ocijenio irelevantnim pa ih nije posebno obrazlagao. Konačno, kako je tuženi u ponovljenom postupku opet izabrao Muhameda Bilalića na predmetno radno mjesto, prvostepeni sud je, prema ocjeni drugostepenog suda, pravilno zaključio da je izbor ovog kandidata po navedenom oglasu nezakonit, zbog čega je ova odluka tuženog poništena, pa je tuženi obavezan da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uvjete po oglasu od 23. maja 2008. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu zbog nezakonitog prijema drugog kandidata u radni odnos isplati naknadu koju je tražio odbijen kao neosnovan.
25. Spornu činjenicu među parničnim strankama da li je prilikom ponovnog izbora kandidata na radno mjesto manevriste tuženi trebao uzeti u obzir i aplikaciju Muhameda Bilalića prvostepeni sud je, prema ocjeni drugostepenog suda, riješio na pravilan način primjenjujući pravilo prema kojem sadržaj pravomoćne presude treba smatrati istinitim, koji se tiče činjeničnog osnova pravomoćne presude ako se u nekoj drugoj parnici kao prejudicijalno pitanje pojavi određeno pravno pitanje o kojem je već pravomoćno odlučeno u nekom drugom postupku kao glavno pitanje. U tom slučaju sud je, kako je zaključio prvostepeni sud i prihvatio drugostepeni, vezan pravomoćnom odlukom iz tog postupka, pa više nije imao ovlaštenja da se upušta u ispitivanje postojanja činjenica koje su poslužile kao osnov za donošenje pravomoćne odluke, kojom je o prejudicijalnom pitanju već odlučeno. Ovo iz razloga, kako su zaključili nižestepeni sudovi, što stranke u bilo kojem slučaju svojom dispozicijom ne mogu oduzeti pravni značaj donesenoj pravomoćnoj presudi, pa da iz tih razloga u ponovnom postupku prvostepeni sud nije imao mogućnost da preispituje valjanost odluke tuženog u dijelu da li je Muhamed Bilalić ispunjavao uvjete iz oglasa za radno mjesto manevriste budući da su ti razlozi već utvrđeni u pravomoćnoj sudskoj odluci, koji su poslužili kao osnov za poništenje ranijih odluka tuženog.
26. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je prema predmetnoj odluci tuženog (od 10. decembra 2010. godine o izvršenju pravomoćne presude i izboru kandidata za obavljanje poslova radnog mjesta manevrist) izabran kandidat Muhamed Bilalić. Prema toj odluci, tuženi je provjerom kod Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio da oba prijavljena kandidata na oglas (apelant i Muhamed Bilalić) ispunjavaju uvjete u pogledu traženog stručnog ispita za zanimanje manevrist, a taj uvjet je obavezan po oglasu. Slijedom toga je komisija tuženog za razmatranje prijava kandidata s prijedlogom za izbor ponovo predložila direktoru tuženog da na radno mjesto manevrist izabere kandidata Muhameda Bilalića. S obzirom na to da je izbor kandidata po predmetnoj odluci izvršen po prijedlogu komisije i izabran kandidat Muhamed Bilalić koji ispunjava sve uvjete oglasa (ima i položen stručni ispit manevriste, što je bilo neophodno za izbor), Vrhovni sud je naveo da je nepravilan stav nižestepenih sudova da predmetna odluka treba biti poništena. Zbog toga je Vrhovni reviziju tuženog usvojio i primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ukazuje da je Vrhovni sud nezakonito i arbitrarno preinačio obje nižestepene odluke, navodeći pritom da Vrhovni sud nema pravo da se upušta u ocjenu pravilnosti činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova. Dalje navodi da stav Vrhovnog suda iz osporene odluke nema uporište niti u jednom provedenom dokazu. U vezi s tim, ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Stoga, apelant smatra da iz utvrđenja nižestepenih sudova jasno proizlazi zaključak da kandidat Muhamed Bilalić nije ispunjavao opće i posebne uvjete konkursa, pa nije ni mogao zasnovati radni odnos kod tuženog na osnovu konkursa od 23. maja 2008. godine, slijedom čega su nižestepeni sudovi i poništili predmetnu odluku tuženog od 10. decembra 2010. godine i naložili mu da izvrši ponovni izbor. Osim toga, apelant ističe da je Vrhovni sud donio osporenu odluku bez otvaranja javne rasprave i bez omogućavanja apelantu da učestvuje u postupku, slijedom čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
28. Pored navedenog, prema apelantovom mišljenju, predmetni postupak je trajao neprimjereno dugo, imajući u vidu da se radi o radnom sporu koji je po prirodi hitan, posebno ukazujući da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao „skoro četiri godine“, za šta ne postoji bilo kakav razuman i opravdan razlog. Slijedom navedenog, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. Također, apelant potražuje i troškove na ime sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da je ona donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
30. Kantonalni sud je opisao predmet spora u ovoj pravnoj stvari, te istakao da je tom sudu spis predmeta dostavljen na postupanje po žalbama parničnih stranaka 14. februara 2012. godine, iz čega proizlazi da pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred tim sudom nije povrijeđeno, kao ni apelantovo pravo na imovinu. Također, Kantonalni sud je istakao da na građanskom referatu ima velik broj neriješenih starih predmeta, zbog čega je ovaj referat obuhvaćen Planom rješavanja predmeta i riješen u skladu s tim planom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelacija neosnovana, pa je predloženo da se ona odbije.
31. Općinski sud je prvenstveno opisao hronološki tok predmetnog postupka, te istakao da nije niti jednim svojim postupanjem doprinio njegovoj dužini trajanja, kao i da se dužina postupka pred Općinskim sudom u trajanju od deset mjeseci i 18 dana ne smatra nerazumno dugim periodom, posebno uzimajući u obzir odlaganje ročišta po prijedlogu tuženog zbog obimnosti dokaza koje je na pripremno ročište dostavio apelantov punomoćnik, kao i određivanje nastavka ročišta za glavnu raspravu zbog obimnosti dokaza i preinačenja zahtjeva. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
32. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, paušalni i zakonski neosnovani. Nadalje je tuženi istakao da je Vrhovni sud u osporenoj odluci cijenio ključni dokaz koji je tuženi predložio u toku postupka – akt Željeznica FBiH od 2. decembra 2010. godine na okolnost utvrđivanja ispunjavanja uvjeta kandidata Muhameda Bilalića, što su u ranijim postupcima nižestepeni sudovi propustili učiniti. Cijeneći navedeno, tuženi je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12. st. 1. i 2.
(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 246.
O reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave.
Član 250. stav 1.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. Ustavni sud konstatira da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 055837 13 Rev od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov pravni zastupnik je primio 1. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
41. Apelant, prije svega, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za poništenje predmetne odluke tuženog o ponovnom izboru kandidata Muhameda Bilalića na radno mjesto manevriste.
43. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je prvobitnu odluku tuženog o izboru navedenog kandidata (od 21. oktobra 2008. godine) Općinski sud poništio svojom (pravomoćnom) presudom od 12. februara 2010. godine jer je utvrdio da taj kandidat nije ispunjavao uvjete propisane oglasom tuženog (od 23. maja 2008. godine) budući da nije dokazao da je imao položen stručni ispit za traženo radno mjesto u vrijeme objave oglasa, pa je naloženo tuženom da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata među kojima je bio apelant, ali i kandidat Muhamed Bilalić. Nakon toga je tuženi donio predmetnu odluku koju je apelant osporavao u predmetnom postupku. Cijeneći osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u ovom sporu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene i drugostepene sudske odluke proizlazi da su Općinski sud i Kantonalni sud smatrali da se u okolnostima konkretnog predmeta ispunjavanje uvjeta za navedeni oglas tuženog ima smatrati prethodnim pitanjem o kojem je kao o glavnom pitanju već raspravljeno u ranijoj parnici između istih parničnih stranaka, te pravomoćno odlučeno. Slijedom toga, Općinski sud i Kantonalni sud su zauzeli stav da su kao sudovi u pogledu navedenog prethodnog pitanja vezani ranijom pravomoćnom presudom Općinskog suda od 12. februara 2010. godine i da nisu ovlašteni o njemu drugačije odlučiti, već uzeti kao istinito ono što je njome pravomoćno utvrđeno (res iudicata pro veritate habetur). S druge strane, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud ukazao da je tuženi u ponovnom postupku izbora prijavljenih kandidata (koji ispunjavaju uvjete po oglasu od 23. maja 2008. godine) donio odluku od 10. decembra 2010. godine prema kojoj je, na osnovu akta Željeznica FBiH iz decembra 2010. godine, utvrđeno da izabrani kandidat Muhamed Bilalić ispunjava tražene uvjete po navedenom oglasu. Dakle, Vrhovni sud je na osnovu stanja spisa predmeta, odnosno predloženih i izvedenih dokaza tokom prvostepenog postupka (prvenstveno navedenog akta Željeznica FBiH) zaključio da izabrani kandidat Muhamed Bilalić ispunjava sve uvjete oglasa, budući da je dokazao da ima položen stručni ispit za manevristu, što je utvrdila komisija tuženog po čijem prijedlogu je izvršen izbor navedenog kandidata. Ovakvo obrazloženje iz osporene odluke se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, pa stoga nema ni proizvoljnosti u odlučenju Vrhovnog suda iz osporene odluke u primjeni prava, što je za posljedicu imalo preinačavanje nižestepenih odluka i odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. U tom smislu se, prema ocjeni Ustavnog suda, kao neosnovanim ukazuje i apelantov navod da se u konkretnom slučaju Vrhovni sud bavio utvrđivanjem činjeničnog stanja u revizionom postupku. Ovo iz razloga što, prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio određene konstatacije u vezi sa činjenicama predmeta, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZPP, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji.
44. Kada je riječ o stavu apelanta i nižestepenih sudova koje Vrhovni sud nije prihvatio, prema kojem su sudovi u prethodnom postupku pravomoćno utvrdili da kandidat kojeg je tuženi ponovo izabrao na oglašene poslove nije ispunjavao opće i posebne uvjete konkursa pa da stoga nije ni mogao zasnovati radni odnos kod tuženog jer su sudovi poništili prvobitnu odluku o izboru i tuženom naložili da izvrši ponovni izbor, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti i na dosljednu praksu Vrhovnog suda, prema kojoj spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije i da sud nema ovlaštenje odlučivati o izboru kandidata niti naložiti tuženom da donese odluku o izboru tužitelja, što bi bilo u suštini isto što i odlučiti o tome jer bi time neovlašteno uzurpirao prava nadležnog tijela tuženog. A upravo to bi se dogodilo kada bi se prihvatio stav apelanta i nižestepenih sudova prema kojem tuženi nije mogao u postupku izvršenja pravomoćne odluke sudova prilikom ponovnog izbora kandidata uzeti u obzir i kandidata Muhameda Bilalića. Ovo i iz razloga što je pravomoćnom odlukom sudova u prethodnom postupku tuženom naređeno da ponovo izvrši izbor iz reda kandidata koji ispunjavaju uvjete oglasa od 23. maja 2008. godine, a tuženi je utvrdio da je i kandidat koji je ponovo izabran ispunjavao sve uvjete predmetnog oglasa. U protivnom, ranija pravomoćna odluka sudova morala bi naložiti tuženom da raspiše ponovni oglas ili da ponovni izbor izvrši isključujući kandidata Muhameda Bilalića, što bi onda značilo da sud spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata preokrene u spor pune jurisdikcije i umjesto tuženog sam izabere kandidata po oglasu, što bi bilo u suprotnosti s principom da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije.
45. U odnosu na apelantov navod da mu je zbog neodržavanja rasprave pred Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da navedeno pravo (kao neodvojiv element prava na pravično suđenje) nije apsolutno, već ga država može ograničiti. Kod odlučivanja o ograničenjima koja smatra potrebnim nametnuti, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njima ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, koji ne smiju snositi prevelik teret (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. tačke 70-73). Nadalje, pravo na javnu raspravu općenito uključuje pravo na usmenu raspravu (vidi, na primjer predmet Fischer protiv Austrije, 26. april 1995. godine, stav 44, serija broj 312), ali obaveza održavanja rasprave nije apsolutna (vidi Evropski sud, Juričić protiv Hrvatske, broj predstavke 58222/09, presuda od 26. jula 2011. godine, stav 87).
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da odredba člana 246. ZPP ne propisuje održavanje javne rasprave pred Vrhovnim sudom u postupku revizije. Dakle, radi se o zakonskom ograničenju prava na (usmenu) raspravu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da utvrđivanje toga može li nedostatak rasprave pred drugostepenim ili trećestepenim sudom biti opravdan ovisi o posebnim značajkama postupka o kojem je riječ. Štaviše, treba voditi računa o ukupnosti postupaka u domaćem pravnom poretku i o ulozi takvih sudova u njima. Kad se u postupku pred višim sudovima radi samo o pravnim pitanjima, za razliku od činjeničnih pitanja, tada se općenito ne traži usmena i javna rasprava, ako je takva rasprava održana ili je se stranka odrekla u prvom stepenu (vidi, između mnogo drugih predmet Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, st. 27. i 31, serija A, broj 134, Hermi protiv Italije [VV], broj predstavke 18114/02, st. 60-61, ECHR 2006-XII i ibid. Juričić stav 89).
47. Primjenjujući ove principe na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud (u smislu pozitivnopravnih propisa) kod odlučivanja o reviziji kao vanrednom pravnom lijeku ograničen na ispitivanje isključivo navoda koji za sobom ne povlače ocjenu činjeničnih, već pravnih pitanja. Stoga, a imajući u vidu da je u ovom sporu pred Vrhovnim sudom pokrenuto isto pravno pitanje koje je prethodno raspravljano pred nižestepenim sudovima, odnosno Vrhovni sud nije jedino sudsko tijelo koje je o tom pravnom pitanju moglo odlučiti, Ustavni sud smatra da nedostatak usmene i javne rasprave pred Vrhovnim sudom nije protivan članu 6. stav 1. Evropske konvencije jer je taj sud bio pozvan ispitati ista pravna pitanja kao i nižestepeni sudovi. Kako je osporena odluka donesena (primjenom člana 250. stav 1. ZPP) zbog toga što su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije izašao iz svojih zakonskih ovlaštenja i bavio se utvrđivanjem činjenica, Ustavni sud zaključuje da zbog toga što u apelantovom slučaju nije održana javna i usmena rasprava pred Vrhovnim sudom nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se tiču dužine trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 4. februara 2011. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 055837 13 Rev od 7. juna 2016. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari je trajao oko pet i po godina i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.
50. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da se u predmetnoj pravnoj stvari nije radilo o složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da se radilo o postupku koji je hitne prirode (radni spor), za koji se može zaključiti da je od posebnog značaja za apelanta. Nadalje, Ustavni sud ima u vidu da je apelant tokom prvostepenog postupka vršio preinačenje tužbe, te da je i uz saglasnost njegovog punomoćnika došlo do odlaganja, odnosno održavanja nastavka ročišta za glavnu raspravu. Navedeno je nesporno utjecalo na dužinu predmetnog postupka. Cijeneći ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su oni preduzimali procesne radnje, te donosili odluke u ovoj pravnoj stvari u kontinuitetu. Ustavni sud posebno uočava da su u relevantnom periodu donesene ukupno tri meritorne odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud prvostepenu odluku donio u roku od oko 10 mjeseci od dana podnošenja predmetne tužbe, Kantonalni sud je odluku po žalbi donio u roku od oko devet mjeseci, dok je Vrhovni sud osporenu odluku donio u roku od oko tri godine nakon što mu je prvostepeni sud dostavio spis predmeta na postupanje po izjavljenoj reviziji protiv drugostepene odluke. Dakle, evidentno je da je postupak najduže vođen pred Vrhovnim sudom. Međutim, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je njegova dužina trajanja u ukupnom trajanju od pet i po godina na tri sudske instance, u okviru kojeg perioda su donesene tri meritorne odluke, dakle kada je apelant prije podnošenja apelacije dobio konačnu odluku kojom je prekinuta njegova neizvjesnost, prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
53. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Troškovi na ime sastavljanja apelacije
54. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedene troškove snosi isključivo apelant.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je preinačio nižestepene odluke Općinskog i Kantonalnog suda, niti da je Vrhovni sud postupao na način na koji bi doveo u pitanje apelantovo pravo na pristup sudu donošenjem osporene odluke, te kada je postupak na tri sudske instance ukupno trajao oko pet i po godina i okončan je prije podnošenja apelacije, zbog čega dužina trajanja predmetnog postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana.
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević