Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4481/16 („West – Grooup“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4481/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4481/16, rješavajući apelaciju „West – Grooup“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „West – Grooup“ d.o.o.
Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010513 16 Uvp od 6. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „West – Grooup“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Cazina, podnio je 21. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010513 16 Uvp od 6. oktobra 2016. godine. Apelant je 13. februara 2017. godine i 21. februara 2018. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za urbanizam i zaštitu okoliša Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) i od DOO „VELE FAH“ Cazin (u daljnjem tekstu: investitor) zatraženo je u periodu od 23. jula do 8. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo, Služba i investitor su u periodu od 30. jula do 19. novembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a)Uvodne napomene
5. Rješenjem Službe broj 04-23-4667/14 od 12. februara 2015. godine odbijen je zahtjev investitora za izmjenu namjene poslovnog prostora (prodajno mjesto broj 9) u novu namjenu slastičarna (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), izgrađenog u prizemlju postojećeg poslovnog objekta – tržnog centra „Ljiljan“ u Cazinu (u daljnjem tekstu: TC „Ljiljan“).
6. Ministarstvo je, rješavajući o žalbi investitora, donijelo Rješenje broj 11/2-23-50-UP-2/2015 od 4. marta 2015. godine kojim je poništeno rješenje Službe od 12. februara 2015. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
b)Osporeni postupak
7. Postupajući u ponovnom postupku po uputama Ministarstva, Služba je donijela Rješenje broj 04-23-4667/14 od 10. juna 2015. godine kojim je investitoru dala urbanističku saglasnost za izmjenu namjene predmetnog poslovnog prostora u TC „Ljiljan“. Istim rješenjem je određeno da je investitor dužan da se pridržava urbanističko-tehničkih uvjeta pobliže navedenih u izreci rješenja (uvjeti za izmjenu namjene postojećeg poslovnog objekta u poslovnu namjenu, uvjeti za uređenje građevinske parcele, uvjeti za priključke na komunalnu infrastrukturu, kao i posebni uvjeti). Služba je u obrazloženju predmetnog rješenja navela da je u prethodno provedenom postupku izvršila uvid u materijalne dokaze pobliže navedene u obrazloženju tog rješenja. Osim toga, Služba je navela da je u skladu s odredbama člana 71a. Zakona o prostornom uređenju i građenju – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju) objavila javni poziv, kao i pojedinačni poziv kojim su pozvane sve zainteresirane stranke da izvrše uvid u idejni projekt. U vezi s tim, Služba je navela da se na navedeni poziv pisanim putem izjasnio apelant koji se protivio izdavanju urbanističke saglasnosti za izmjenu namjene predmetnog poslovnog prostora, uz obrazloženje da takva izmjena namjene narušava svu dosadašnju namjenu, koncepciju i smisao TC „Ljiljan“. Osim toga, apelant je u prilog svom izjašnjenju dostavio i Pravilnik o upravljanju TC „Ljiljan“ i međuvlasnički ugovor kojim se reguliraju međusobna prava i obaveze u pogledu korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova etažnih vlasnika. Nadalje, Služba je u obrazloženju rješenja navela radnje koje je preduzela u ponovnom postupku 27. maja 2015. godine, odnosno da je, između ostalog, održana usmena rasprava na kojoj je apelantov punomoćnik dao izjašnjenje po pitanju tražene izmjene namjene predmetnog poslovnog prostora, iz kojeg je vidljivo da investitor nije zadirao u zajedničke dijelove i uređaje zgrade shodno članu 2. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada (u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju).
8. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-182-UP-2/2015 od 13. jula 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 10. juna 2015. godine.
9. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ u ponovnom postupku donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, da je pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice, na koje je zatim pravilno primijenio materijalnopravne propise, odnosno odredbe Zakona o prostornom uređenju. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je od Instituta za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Institut) kao nosioca izrade izmjena i dopuna urbanističkog plana grada Cazina, na osnovu člana 70a. Zakona o prostornom uređenju, zatražio stručno mišljenje o mogućnosti promjene namjene poslovnog prostora. Ministarstvo je navelo da je Institut, svojim aktom od 3. februara 2015. godine, dao stručno mišljenje u kojem je, između ostalog, naveo da je izmjena namjene predmetnog poslovnog prostora moguća, te da je u slučaju bilo kakvih intervencija na zajedničkim glavnim instalacionim vodovima, eventualnog narušavanja poslovnih prostora koji nisu u vlasništvu investitora, u slučaju konstruktivnih zahvata i slično, potrebno pribaviti saglasnost vlasnika ostalih poslovnih prostora. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u postupak izdavanja predmetne urbanističke saglasnosti uključio neposredne susjede investitora, odnosno vlasnike parcele na kojoj se nalazi i prostor investitora, kao i vlasnike susjednih parcela, istakavši da ih je, na osnovu odredaba člana 71a. st. 4. i 5. Zakona o prostornom uređenju pozvao na uvid u idejni projekt kako javnim tako i pojedinačnim pozivima. Ministarstvo je navelo da se u spisu predmeta nalazi javni poziv na uvid u idejni projekt, kao i pojedinačni pozivi za učešće u postupku od 21. januara 2015. godine upućeni navedenim strankama, na koje se, uredno dostavljene pozive, nisu odazvali, zbog čega je u smislu člana 71a. stav 7. Zakona o prostornom uređenju ocijenio da nemaju primjedbi na idejni projekt, iz čega proizlazi da su žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
10. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev istaknut na usmenoj raspravi održanoj 27. maja 2015. godine kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da li predmetni poslovni prostor raspolaže kuhinjom, koji broj stolova i stolica ima, da li raspolaže ispravnim sanitarnim čvorom i slično, istakavši da su te činjenice irelevantne za postupak izdavanja urbanističke saglasnosti. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da se urbanističkom saglasnošću samo utvrđuje da objekt ispunjava urbanističko-tehničke uvjete u pogledu njihovog sklada s prostorno-planskom dokumentacijom, dok uvjete koji se tiču obavljanja određenih djelatnosti utvrđuje organ koji onima koji tu djelatnost obavljaju izdaje rješenje/akt o ispunjavanju minimalno tehničkih uvjeta ukoliko su pak oni ispunjeni, a što nikako nije organ uprave nadležan za poslove prostornog uređenja.
11. Ministarstvo je navelo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ističe da je za rješavanje zahtjeva investitora relevantan Zakon o stvarnim pravima FBiH, po kojem propisu zahtjev investitora uopće nije bio tretiran. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je osnov za donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti Zakon o prostornom uređenju, koji je prvostepeni organ u konkretnom slučaju pravilno primijenio. Urbanistička saglasnost je upravni akt kojim se definiraju urbanističko-tehnički uvjeti za projektiranje, građenje i izvođenje drugih zahvata u prostoru, kada ne postoji detaljan planski dokument za odnosno područje. Kako su za izdavanje predmetne urbanističke saglasnosti bili ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o prostornom uređenju i planskom dokumentacijom za to područje to je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izdao urbanističku saglasnost investitoru. Primjena Zakona o stvarnim pravima FBiH u konkretnom slučaju nije bila obaveza organa koji je vodio postupak jer činjenica protivljenja ostalih etažnih vlasnika predmetnog trgovačkog centra nije mogla utjecati na odluku prvostepenog organa jer investitor vrši promjenu namjene prostora na kojem je upisan kao vlasnik, pri tome ne zadirući u zajedničke dijelove i uređaje cjelokupnog trgovačkog centra. Ministarstvo je također navelo da isto važi i za Sporazum udjeličara – suvlasnika od 30. juna 2014. godine, koji je obligaciono-pravne prirode, a koji obavezuje stranke koje su ga zaključile, ali ne i organ koji izdaje urbanističku saglasnost. Pored toga, Ministarstvo je istaklo da ukoliko apelant ipak smatra da će mu promjenom namjene jednog prostora unutar TC „Ljiljan“ nastati šteta, može svoja prava ostvarivati u postupku kod nadležnog suda, a nikako zbog toga osporavati zakonitost zakonito izdate urbanističke saglasnosti. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je neosnovana apelantova žalba i u dijelu kojim ukazuje da je prvostepeni organ zanemario odredbe člana 97. Zakona o stvarnim pravima FBiH po kojoj odredbi cijelom nekretninom, na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo, upravljaju etažni vlasnici, i to po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari budući da investitor ne mijenja namjenu prostora koji je u suvlasništvu, nego je u njegovom isključivom vlasništvu, pri tome ne zadirući u zajedničke dijelove i uređaje zgrade.
12. Ministarstvo je navelo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ističe da je prvostepeni organ pogrešno primijenio odredbe Zakona o korištenju jer je predmetni poslovni prostor bio namijenjen za trgovinu. U vezi s tim, Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ ispitao usaglašenost urbanističko-tehničkih uvjeta i sa Zakonom o korištenju, te je na zapisnik o obavljenom uviđaju od 30. aprila 2015. godine službeno lice tehničke struke, konstatiralo da se postojeće zajedničke instalacije (vodovod i kanalizacija) nisu mijenjale u odnosu na postojeći glavni projekt, kao i da se ostale zajedničke prostorije koriste prema ugovoru o kupovini poslovnog prostora. Dakle, iz predmetnog zapisnika proizlazi da investitor promjenom namjene na zadire u zajedničke instalacije TC „Ljiljan“, odnosno instalacije vodovoda i kanalizacije, pa mu u tom smislu nije potrebna ni saglasnost ostalih vlasnika posebnih dijelova trgovačkog centra. U tom smislu, prvostepeni organ je dokazao da u ponovnom postupku nije bilo potrebno primjenjivati Zakon o korištenju.
13. Ministarstvo je navelo da u konkretnom slučaju apelantu nije uskraćeno pravo ravnopravne stranke u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, niti je tu činjenicu apelant uopće dokazao budući da je prvostepeni organ apelantovom punomoćniku na usmenoj raspravi omogućio da raspravlja čak i o pitanjima irelevantnim za postupak izdavanja urbanističke saglasnosti, iako je shodno važećim odredbama člana 71a. Zakona o prostornom uređenju imao samo obavezu da pozove stranke u postupku da se izjasne na idejni projekt, iz čega proizlazi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je uskraćeno mjesto ravnopravne stranke u postupku. Osim toga, Ministarstvo je istaklo da prvostepeno rješenje sadrži sve elemente propisane odredbom člana 72. Zakona o prostornom uređenju. Konačno, Ministarstvo je istaklo da apelant neosnovano žalbom ukazuje da investitor nije predočio tačne podatke o vlasništvu predmetnog poslovnog prostora budući da se u spisu predmeta nalazi izvod iz zemljišne knjige koji jasno ukazuje da je investitor isključivi vlasnik predmetnog poslovnog prostora čiju promjenu namjene traži, kao i zbog činjenice što je investitor u spis predmeta dostavio i ugovor o kupoprodaji predmetnog prostora zaključen između investitora kao kupca i apelanta kao prodavca. Dakle, upravo je apelant investitoru prodao predmetni poslovni prostor da bi kasnije isticao prigovor da investitor nije predočio tačne podatke o vlasništvu predmetnog poslovnog prostora.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010513 15 U od 3. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva od 13. jula 2015. godine.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant osporeni akt pobija iz svih razloga propisanih zakonom, a naročito zbog toga što prilikom donošenja pobijanog akta nije pravilno primijenjen zakon, nije se postupilo po pravilima upravnog postupka, činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Apelant je također istakao da se u konkretnom slučaju investitoru nije mogla dati urbanistička saglasnost za izmjenu namjene predmetnog poslovnog prostora, i to bez njegove saglasnosti i saglasnosti ostalih etažnih vlasnika TC „Ljiljan“. Nadalje, ukazuje da je Ministarstvo, postupajući u konkretnom predmetu, povrijedilo odredbe Zakona o korištenju, Zakona o stvarnim pravima FBiH, kao i odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).
16. Kantonalni sud je naveo da je, analizirajući spis konkretnog predmeta, zaključio da je Ministarstvo donijelo pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, da je pravilno utvrdilo sve pravno relevantne činjenice, na koje je zatim pravilno primijenilo materijalno-pravne propise, odnosno da prilikom toga nije načinilo nikakve bitne povrede odredaba upravnog postupka u predmetnoj upravnoj stvari, kako to apelant tužbom neosnovano ukazuje. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je od Instituta (kao nosioca izrade izmjena i dopuna urbanističkog plana grada Cazina) zatražio i dobio stručno mišljenje o mogućnosti promjene namjene predmetnog poslovnog prostora, u kojem je, između ostalog, naveo da je izmjena namjene predmetnog poslovnog prostora moguća. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u postupak izdavanja predmetne urbanističke saglasnosti uključio neposredne susjede investitora, odnosno vlasnike parcele na kojoj se nalazi i prostor investitora, kao i vlasnike susjednih parcela, istakavši da ih je, na osnovu odredaba člana 71a. st. 4. i 5. Zakona o prostornom uređenju pozvao na uvid u idejni projekt kako javnim tako i pojedinačnim pozivima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tužbi da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti investitora nisu učestvovali ostali etažni vlasnici, na čemu apelant zasniva cijelu tužbu. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi navodi iz tužbe da Ministarstvo nije na pravilan način primijenilo član 71a. Zakona o prostornom uređenju jer u postupak izdavanja urbanističke saglasnosti nije uključilo, niti je na raspravu pozvalo sve nosioce stvarnih prava na susjednim parcelama. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se u spisu predmeta nalazi javni poziv na uvid u idejni projekt, kao i pojedinačni pozivi za učešće u postupku od 21. januara 2015. godine upućeni navedenim strankama, na koje se, uredno dostavljene pozive, nisu odazvali pa se, na osnovu člana 71a. stav 7. Zakona o prostornom uređenju smatra da nemaju primjedbi na idejni projekt. Prema stanju spisa u ponovnom postupku, a po uputstvima Ministarstva, prvostepeni organ je zakazao i održao usmenu raspravu 27. maja 2015. godine, na kojoj su bili prisutni punomoćnici investitora, kao i apelantov punomoćnik.
17. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tužbi kojima ističe da je u konkretnom predmetu došlo do povrede Zakona o stvarnim pravima FBiH, istakavši da je osnov za donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti Zakon o prostornom uređenju, koji su i prvostepeni organ i Ministarstvo pravilno primijenili. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju primjena Zakona o stvarnim pravima FBiH nije bila obaveza organa koji je vodio postupak jer protivljenje ostalih etažnih vlasnika TC „Ljiljan“ nije moglo utjecati na odluku prvostepenog organa, a time ni Ministarstva jer investitor vrši promjenu namjene prostora na kojem je upisan kao vlasnik, pri tome ne zadirući u zajedničke dijelove i uređaje cjelokupnog trgovačkog centra. Kantonalni sud je također istakao da ukoliko apelant ipak smatra da će mu promjenom namjene jednog prostora unutar TC „Ljiljan“ nastati šteta, može svoja prava ostvarivati u postupku kod nadležnog suda, a to nije ni zakonski razlog osporavanja zakonitost izdate urbanističke saglasnosti.
18. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi navodi istaknuti u tužbi da je u konkretnom upravnom postupku došlo do povrede Zakona o korištenju. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ ispitao usaglašenost urbanističko-tehničkih uvjeta i sa Zakonom o korištenju, te je na zapisnik o obavljenom uviđaju od 30. aprila 2015. godine službeno lice tehničke struke konstatiralo da se postojeće zajedničke instalacije (vodovod i kanalizacija) nisu mijenjale u odnosu na postojeći glavni projekt, kao i da se ostale zajedničke prostorije koriste prema ugovoru o kupovini poslovnog prostora. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi navodi istaknuti u tužbi da mu je tokom postupa uskraćeno „mjesto“ ravnopravne stranke u postupku budući da apelant tu činjenicu uopće nije dokazao, te da takva paušalna konstatacija nije prihvatljiv tužbeni navod, a imajući u vidu da je prvostepeni organ apelantovom punomoćniku na usmenoj raspravi održanoj 27. maja 2015. godine čak omogućio da raspravlja o pitanjima irelevantnim za postupak izdavanja urbanističke saglasnosti. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni postupak je pravilno proveden, Ministarstvo je pravilno postupilo kada je potvrdilo prvostepeni akt kao zakonit, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, izvršen je uviđaj na licu mjesta, te je pružena mogućnost investitoru, kao i ostalim učesnicima u postupku da se izjasne o činjenicama i okolnostima koje su bitne za rješavanje predmetne upravne stvari.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 010513 16 Uvp od 6. oktobra 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 3. juna 2016. godine (u izreci je očiglednom greškom navedeno od 24. juna 2016. godine).
20. Kantonalni sud je naveo da je taj sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je, postupajući po izjavljenoj žalbi, drugostepeni organ uprave došao do zaključka da je prvostepeni organ uprave pravilno postupio kada je investitoru dao urbanističku saglasnost za izmjenu namjene predmetnog poslovnog prostora. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove iz presude tog suda od 3. juna 2016. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
22. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Naime, apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari na njegovu štetu prekršen zakon jer je uviđaj na licu mjesta provelo treće lice, a ne lice koje je vodilo postupak, i to samo u prisustvu zainteresirane strane i bez prisustva apelanta i vještaka, čime su, prema njegovom mišljenju, prekršena određena pravila iz ZUP-a. Nadalje, apelant je naveo da je imao pravo prisustvovati uviđaju, a nije jer nije ni pozvan niti obaviješten o terminu zakazanog ročišta za uviđaj na licu mjesta, pa je uviđaj proveden bez njegovog prisustva, a i bez prisustva službenog lica koje je vodilo postupak, na koji način mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.
23. Nadalje, apelant je naveo da je prvostepeni organ bio dužan da svojim rješenjem odbije investitora sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti jer investitor tokom postupka nije dobio odnosno pribavio pozitivno mišljenje, tj. saglasnost apelanta.
24. Pored toga, apelant predmetnom apelacijom ukazuje i na pristrasnost postupajućeg sudije. U vezi s tim, apelant je naveo da je zainteresirana strana pismenim urgencijama u šest navrata urgirala hitno postupanje po apelantovoj tužbi, da su navedene urgencije kod postupajućih sudija stvorile veću dozu pritiska, uslijed čega su unaprijed formirali mišljenje o ovom predmetu.
25. Apelant je u dopuni apelacije od 13. februara 2017. godine obavijestio Ustavni sud da je 12. januara 2017. godine protiv rješenja Ministarstva od 13. jula 2015. godine Ministarstvu podnio zahtjev za obnovu postupka. U dopuni apelacije od 21. februara 2018. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud presudom od 24. januara 2018. godine odbio njegovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva od 2. februara 2017. godine kojim je odbijen njegov prijedlog za obnovu postupka.
b)Odgovor na apelaciju
26. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koje je dao u osporenoj presudi i presudi od 3. juna 2016. godine, istakavši da nije počinio povrede postupka na koje ukazuje apelant u apelaciji, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, iz čega proizlazi da su presude tog suda u svemu zakonite i pravilne, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Ministarstvo je navelo da ostaje pri navodima datim u rješenju od 13. jula 2015. godine.
28. Služba je navela hronologiju predmetnog postupka.
29. Investitor je naveo da su apelantovi navodi apsolutno neargumentirani. U vezi s tim, investitor je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom predmetu u svim fazama postupka donosili upravo one odluke koje su jedino, kao takve, bile i moguće u konkretnom slučaju, i kao takve su konačne i obavezujuće. Nadalje, investitor je naveo da apelantovi navodi apsolutno ne odgovaraju materijalnoj istini.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Ocjena dokaza Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
31. U Zakonu o prostornom uređenju i građenju („Službeni glasnik USK – prečišćeni tekst“ broj 12/13) relevantne odredbe glase:
Član 70a. stav 1.
(Stručno mišljenje nosioca izrade planskog dokumenta) Ukoliko je u trenutku izdavanja lokacijske informacije, odnosno urbanističke saglasnosti usvojen prednacrt izrade ili izmjene i/ili dopune odgovarajućeg planskog dokumenta iz člana 63. stav (2) i člana 70. stav (2) ovog Zakona, lokacijska informacija, odnosno urbanistička saglasnosti, se izdaje na osnovu stručnog mišljenja nosioca izrade planskog dokumenta.
Član 71a. st. 4, 5. i 7.
(Izdavanje urbanističke saglasnosti) Nadležni organ kod kojeg se vodi postupak izdavanja urbanističke saglasnosti dužan je stranke u postupku pozvati na uvid u idejni projekat javnim pozivom, koji sadrži mjesto i vrijeme uvida u projekat, naziv investitora, te vrstu i lokaciju građevine.
Javni poziv na uvid u idejni projekat objavljuje se najmanje 8 dana prije uvida u projekat na oglasnoj ploči nadležnog organa i pojedinačnim pozivima strankama iz stava (2) ovog člana, a stranke su dužne da se izjasne najkasnije u roku od 8 dana od dana objavljivanja poziva ili dostave poziva, na zapisnik kod nadležnog organa ili u pisanom obliku.
Ako stranka u postupku ne pristupi uvidu u projekat u roku iz stava (5) ovog člana, smatrat će se da je stranci pružena mogućnost uvida u idejni projekt, te isti iz toga razloga ne može tražiti obnovu postupka.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 010513 16 Uvp od 6. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presude, tj. 6. oktobar 2016. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 21. novembar 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uz to, apelant ukazuje i na kršenje člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio poništenje upravnog akta kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe kojim je investitoru data urbanistička saglasnost za izmjenu namjene predmetnog poslovnog prostora, u kojem je odlučivano da li se prenamjenom predmetnog poslovnog prostora zadire ili ne zadire u zajedničke instalacije ostalih vlasnika poslovnih prostora, među kojima je i apelant. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ishod upravnog postupka okončanog pobijanom presudom imao odlučujući značaj za apelantova građanska prava, te da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da je prvostepeni organ bio dužan da svojim rješenjem odbije investitora sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti jer investitor tokom postupka nije dobio odnosno pribavio pozitivno mišljenje, tj. saglasnost apelanta.
41. Pored toga, apelant tvrdi da nije pozvan, a ni obaviješten o terminu zakazanog ročišta za uviđaj na licu mjesta, pa je uviđaj proveden bez njegovog prisustva, na koji način mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.
42. Konačno, apelant predmetnom apelacijom ukazuje i na pristrasnost postupajućeg sudije jer je urgencijama zainteresirane strane stvoren veći pritisak, uslijed čega je unaprijed formirano mišljenje o konkretnom predmetu.
43. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant tvrdi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude protiv koje je podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje presude koji je osporenom presudom odbijen slijedi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izdao urbanističku saglasnost investitoru budući da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o prostornom uređenju, kao i planskom dokumentacijom za to područje, te da protivljenje ostalih etažnih vlasnika TC „Ljiljan“ nije moglo utjecati na odluku prvostepenog organa, a time ni Ministarstva jer je investitor vršio promjenu namjene prostora na kojem je upisan kao vlasnik, pri tome ne zadirući u zajedničke dijelove i uređaje cjelokupnog trgovačkog centra. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, također, slijedi da u konkretnom slučaju primjena odredaba Zakona o stvarnim pravima FBiH (kojima je propisano da cijelom nekretninom, na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo, upravljaju etažni vlasnici, i to po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari) nije bila obaveza organa koji je vodio postupak. Dakle, Ustavni sud nalazi da je u postupku detaljno obrazloženo zbog čega apelantovi navodi nisu osnovani.
46. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine , tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede ovog načela došlo u konkretnom slučaju zbog toga što ga prvostepeni organ nije pozvao niti obavijestio o terminu zakazanog ročišta za uviđaj na licu mjesta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude protiv koje je podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje presude koji je osporenom presudom odbijen proizlazi da se u spisu predmeta nalaze kako javni poziv na uvid u idejni projekt tako i pojedinačni poziv za učešće u postupku od 21. januara 2015. godine, da su na usmenoj raspravi održanoj 27. maja 2015. godine (o čemu je sačinjen zapisnik) prisustvovali punomoćnici investitora i apelanta, te da je prvostepeni organ apelantovom punomoćniku čak omogućio da raspravlja o pitanjima irelevantnim za postupak izdavanja urbanističke saglasnosti iako je shodno relevantnim odredbama Zakona o prostornom uređenju imao samo obavezu da pozove stranke u postupku da se izjasne na idejni projekt. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni organ proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani punomoćnici investitora i apelanta, a apelant je imao mogućnost da se očituje na idejni projekt investitora, te je u prilog svom izjašnjenju dostavio i Pravilnik o upravljanju TC „Ljiljan“ i međuvlasnički ugovor kojim se reguliraju međusobna prava i obaveze u pogledu korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova etažnih vlasnika. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
47. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer je urgencijama zainteresirane strane stvorena veća doza pritiska, uslijed čega je unaprijed formirano mišljenje o konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da u ovakvi navodi ne mogu pokrenuti pitanje prava na nepristrasan sud, tako da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
48. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. S druge strane, pravo na koje se apelant pozvao iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je, u suštini, inkorporirano u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, koje je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u postupku nije izostalo obrazloženje iscrpnih razloga kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju, kada u predmetnom postupku nisu povrijeđene garancije ravnopravnosti stranaka u postupku i kada apelantovi navodi ne mogu pokrenuti pitanje prava na nepristrasan sud.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević