Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/16 (B. A., D. A. i Z. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Krivično djelo
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Oduzimanje imovine
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4540/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4540/16, rješavajući apelaciju Branke Antonić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Antonić, Davorina Antonića i Zorice Perduv podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033233 16 GŽ od 7.

septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033233 15 P 2 od 12. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Antonić, Davorin Antonić i Zorica Perduv (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 2. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033233 16 GŽ od 7. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033233 15 P 2 od 12. februara 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033233 15 P 2 od 12. februara 2016. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo na povrat privremeno oduzete imovine od Antonić Slobodana (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i to: 22.540,00 DEM, 400,00 švajcarskih franaka, 100,00 američkih dolara i 11.000.00 austrijskih šilinga u ukupnoj protuvrijednosti od 24.493,00 KM na dan privremenog oduzimanja, a zbog prestanka osnova za držanje, te da se slijedom toga obaveže tuženo Ministarstvo pravde RS (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima kao zakonskim nasljednicima prednika apelanata isplati 1/3 dijela glavnog duga u iznosu od 24.493,00 KM na ime oduzetog novca i to: 22.540,00 DEM. 400,00 švajcarskih franaka, 100,00 američkih dolara i 11.000,00 austrijskih šilinga sa zakonskim zateznim kamatama od 17. marta 1998. godine, kao dana izdavanja naloga tuženog za prijenos ovih sredstava sa depozita suda na KPD Banjaluka, do isplate, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presudenja do isplate (stav 1 izreke). Presudom su obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 2 izreke). U obrazloženju je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud utvrdio da je predniku apelanata, 24. juna 1987. godine, od strane SUP-a sačinjena potvrda o oduzimanju predmeta precizirana u presudi, a koju je potpisao i prednik apelanta, te iz koje proizlazi da je na osnovu Zakona o krivičnom postupku (daljnjem tekstu: ZKP) od prednika apelanata izvršeno privremeno oduzimanje apoena strane valute preciziranih u presudi, da su privremeno oduzeti predmeti pohranjeni kod OSUP Banjaluka; da iz presude Višeg suda u Banjaluci, broj K-115/87 od 15. septembra.1988. godine, proizlazi da je prednik apelanata oglašen krivim za krivična djela precizirana u presudi, te je, između ostalog, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina kao glavnu i na kaznu konfiskacije imovine kao sporednu; da je presudom Vrhovnog suda BiH, broj Kž-258/88 od 21. juna 1988. godine, koja je postala pravosnažna 21. juna 1988. godine, žalba prednika apelanata djelimično uvažena u odnosu na njega u odluci o kazni i preinačena presuda od 15. februara 1988. godine, tako da mu je za krivična djela za koja je oglašen krivim izrečena jedinstvena kazna zatvora od devet godina kao glavna kazna i konfiskacija imovine kao sporedna kazna; da je Viši sud u Banjaluci u predmetu broj K-l 15/87 dostavio izvršnom sudiji Osnovnog suda pravosnažnu presudu radi izvršenja kazne konfiskacije imovine; da je prednik apelanata umro 27. novembra 1992. godine; da privremeno oduzeta novčana sredstva nikada nisu vraćena predniku apelanta niti njegovoj obitelji već se tuženi 17. marta 1998. godine obratio Okružnom sudu sa nalogom da taj sud Privrednoj jedinici Kazneno-popravnog doma Banjaluka, kao avans za dogovorene radove, prebaci iznos novčanih sredstava koja se nalaze na depozitu BB Banjaluka, a u predmetu Okružnog suda u Banjaluci broj K-l 15/87 protiv prednika apelanata i to apeoene precizirane u presudi sve u svrhu opravke zgrade Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici

3. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016532 15 Kv od 22. juna 2015. godine obustavljen postupak izvršenja kazne konfiskacije imovine predniku apelanata uz obrazloženje da je odredbom člana 98. stav 1. KZ propisano da zastarjelost izvršenja konfiskacije imovine nastane kada protekne 10 godina od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena (relativna zastara) a odredbom člana 99. stav 5. istog zakona je propisan rok apsolutne zastare proticanjem dva puta vremena relativne zastare, a da je od pravosnažnosti navedene presude protekao period duži od 20 godina pa da je nastupio rok zastarjelosti izvršenja sporedne kazne-konfiskacija imovine prema predniku apelanata; da je prema evidenciji iz knjige izvršnog upisnika Osnovnog suda pod brojem I -4164/88 zaveden prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju podnesen od strane Višeg suda u Banjaluci kao povjeritelja protiv izvršenikaprednika apelanta radi konfiskacije imovine izrečene po navedenoj pravosnažnoj presudi; da je po okončanju izvršnog predmeta isti arhiviran 10. marta 1993. godine, a nakon što je izuziman iz arhive, ponovo arhiviran 1.novembra 1995. godine nakon čega je, u skladu sa važećim Pravilnikom o unutrašnjem sudskom poslovanju za čuvanje arhiviranih predmeta koji se odnose na izvršni postupak, navedeni predmet protekom roka od pet godina izdvojen iz arhive i uništen.

4. Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, u smislu člana 113. stav 3. ZKP, u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata, radi o privremenom oduzimanju predmeta za koje postoji obaveza da se po završetku postupka vrate vlasniku, a da se ne radi o predmetima/imovini koja je konfiskovana pri izvršenju sporedne kazne konfiskacije imovine, te da je otpao pravni osnov po kojem su privremeno oduzeti predmeti od prednika apelanta zbog čega je tužena strana bila u obavezi da predniku apelanata vrati privremeno oduzete predmete ili eventualno naknadi vrijednost postignutih koristi prodajom privremeno oduzetih predmeta, a što se u konkretnom slučaju nije desilo. Kako je, prema obrazloženju tog suda, zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta dospio po okončanju krivičnog postupka, odnosno sa danom 21. junom 1988. godine, a rok zastarjelosti je 10 godina shodno odredbi člana

371. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO), a tužba je podnesena 12. marta 2007. godine, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je istakao tuženi, pa je odlučio na način kao u izreci presude.

5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 033233 16 GŽ od 7. septembra 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je okončanjem krivičnog postupka (okončan donošenjem presude Vrhovnog suda BiH broj Kž-258/88 od 21. juna 1988. godine), a bez donošenja odluke o vraćanju privremeno oduzetih predmeta otpao pravni osnov za držanje privremeno oduzetih predmeta i u smislu člana 113. stav 3. ZKP nastala je obaveza vraćanja istih. U predmetnom slučaju radi se o potraživanju apelanata iz osnova neosnovanog obogaćenja koje zastarijeva u smislu člana 371. ZOO u općem zastarnom roku. Kako je obaveza vraćanja privremeno oduzetih predmeta nastala 21. juna 1988. godine, jer je otpao osnov držanja privremeno oduzetih predmeta, a tužba u ovom predmetu podnesena 12. marta 2007. godine, taj sud je zauzeo stav da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je potraživanje apelaata zastarjelo jer se radi o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku propisanom odredbom člana 371. ZOO. Iz navedenih razloga, kako je obrazloženo, nisu osnovani žalbeni navodi da je početak roka zastarjelosti trebalo računati od 21. juna 2008. godine kao dana nastupanja apsolutne zastare izvršenja sporedne kazne konfiskacije imovine. Navedeno je i da, obzirom da je tuženi postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a uspio je u parnici, te da su troškovi dosuđeni za radnje poduzete u toku postupka i odmjerene prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS“ broj 68/05), odluka o troškovima parničnog postupka je zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba ZPP vezanih za dosudu troškova postupka. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

Apelacioni navodi

6. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju da nije protekao zastarni rok za povrat sredstava tj. imovine koja je konfiskovana i da su redovni sudovi morali voditi računa i o tome da nikada nisu odredili dio koji se ne smije konfiskovati. Navode da im je trebalo vratiti navedene iznose za konfiskovana sredstva ali da to nikada nije učinjeno i nije odgovoreno na pitanje o sudbini tih oduzetih sredstava. Smatraju da je zastarni rok trebalo računati tek od 21. juna 2008. godine kada je nastupila apslolutna zastara za vođenje izvršnog postupka te da su redovni sudovi trebali donijeti rješenje o obustavi izvršnog postupka kao i da su otpadanjem osnova za vođenje izvršnog postupka konfiskacije imovine bili u obavezi donijeti odluke shodno odredbama ZOO i vratiti apelantima sredstva koja su bila predmetom konkretnog tužbenog zahtjeva jer su se od tog dana sredstva nosnovano nalazila kod tuženih. Smatraju da su i troškovi postupka nepravilno utvrđeni.

Relevantni propisi

7. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

8. U Zakonu o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 17/93 od 22. septembra 1993. godine) stupio na snagu 30.septembra 1993. godine, relevantne odredbe glase:

Član 34.

U članu 371. riječ:“pet“ zamjenjuje se riječju: „deset“ Član 59.

Član 34. ovog zakona primjenjivaće se i na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog zakona ukoliko petogodišnji rok zastare nije istekao do njegovog stupanja na snagu.

Član 61.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanje u „Službenom glasniku RS“

9. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadokanditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti, osim što osporavaju primjenu materijalnog i procesnog prava, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/16 (B. A., D. A. i Z. P.) | Sudska praksa | Aktio