Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-52/18 (B. V.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-52/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 52/18, rješavajući apelaciju Branislava Vidovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. prosinca 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Branislava Vidovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 022790 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 022790 12 Gž od 15. rujna 2015. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 022790 10 P od 24.
kolovoza 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Arnautović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 29. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 022790 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 022790 12 Gž od 15. rujna 2015. godine i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 022790 10 P od 24. kolovoza 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobraniteljstvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. i 22. listopada 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 24. listopada do 2. studenog 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 022790 10 P od 24. kolovoza 2012. godine, između ostalog, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju pravno obvezujućeg ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine stekao pravo vlasništva na dvoiposobnom stanu u Tuzli s podacima kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Također, navedenom presudom odbijen je kao neutemeljen apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da mu za tržišnu vrijednost stana isplati iznos od 76.700,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Osim navedenog, odbijen je i protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se apelant obveže da joj sporni stan preda u posjed.
6. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručna služba VP3945-27 Sarajevo stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, da je 3. travnja 1992. godine s tadašnjom državom SFRJ – SSNO – Vojno građevinska direkcija Sarajevo zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu spornog stana, te da je u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je dalje naveo da iz apelantovog iskaza i iz ugovora od 3. travnja 1992. godine proizlazi da ugovor o kupoprodaji – otkupu stana nije dostavljen poreznoj upravi radi ovjere. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u navedenom stanu živio do 15. svibnja 1992. godine kada je kao službenik u tadašnjoj JNA napustio Tuzlu i stan, nastavio službu u JNA i nastanio se u Republici Srbiji gdje i danas živi, ali da u Republici Srbiji nije stekao drugi stan. Na temelju odluka organa uprave, apelant je uveden u posjed spornog stana 27. prosinca 2002. godine.
7. U svezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je člankom 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da je nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane zaključio pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i iznos cijene u cijelosti izmirio u ugovorenom roku. Imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, ali da nikada predmetni ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, iako je to u skladu sa zakonom bio u obvezi, Općinski sud je utvrdio da ugovor o kupoprodaji stana od 3. travnja 1992. godine nije pravno valjan i ne može biti osnova za to da apelant uknjiži pravo vlasništva. U tom kontekstu, Općinski sud je ukazao da je po apelantovoj prijavi Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu donijelo Odluku o prihvatljivosti broj CH/98/ 877 u kojoj je zauzelo pravno stajalište da takvi ugovori ne ispunjavaju kriterije pravne valjanosti jer ne sadrže pečat nadležne porezne uprave. Također, da ugovori koji nemaju ovjeru porezne uprave nisu pravno valjani zaključio je i Ustavni sud u Odluci broj AP 1908/09. Osim navedenog, Općinski sud je naveo da i u slučaju da je apelant zaključio pravno obvezujući ugovor u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova, on ne bi imao pravo upisa vlasništva po navedenom ugovoru u smislu odredbe članka 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakona o prestanku primjene), s obzirom na to da je kao aktivna vojna osoba – građanska osoba u službi JNA, 15. svibnja 1992. godine napustio Tuzlu i Bosnu i Hercegovinu, a nakon toga nastavio službu u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine.
8. Općinski sud je dalje istaknuo da je apelant u eventualnom tužbenom zahtjevu tražio naknadu štete u visini tržišne vrijednosti spornog stana, te da je na tu okolnost proveden dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke, koji je u svom nalazu i pojašnjenju nalaza na ročištu naveo da tržišna vrijednost stana iznosi 76.700,00 KM. U svezi s time, Općinski sud je naveo da je taj tužbeni zahtjev odbijen prije svega iz razloga što apelant nema pravno obvezujući ugovor, odnosno ne postoji pravna osnova za štetu. Također, prema članku 39e. stavak 2. Zakona o prodaji stanova, nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora ima eventualno pravo na naknadu u skladu sa člankom 18. Zakona o prodaji stanova umanjeno za amortizaciju, a apelant nije dokazivao ovu vrstu i visinu štete pa kao nedokazana visina ne može se prihvatiti. Najzad, Općinski sud je istaknuo i da se apelant ne može pozivati na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine jer se u tom predmetu ne radi o analognom slučaju kao u predmetnom postupku.
9. U svezi s protutužbenim zahtjevom tužene, Općinski sud je naveo da je apelant u skladu sa zahtjevom za povrat napuštenog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene u postupku pred Općinskim organom uprave Tuzla uveden u posjed stana na temelju zapisnika o primopredaji od 27. prosinca 2002. godine. Upravni postupak po njegovom zahtjevu još nije okončan, što proizlazi iz Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005512 10 U od 28. veljače 2011. godine. U svezi s time, Općinski sud je zaključio da u vrijeme odlučivanja o protutužbenom zahtjevu, apelant, iako nije vlasnik stana, zakoniti je korisnik stana, zbog čega u ovoj fazi postupka nije utemeljen zahtjev tužene za apelantovo iseljenje.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 022790 12 Gž od 15. rujna 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije utemeljen jer apelant ugovor o kupoprodaji spornog stana nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, iako je to u smislu odredbe članka 39. Zakona o prodaji stanova bio obvezan, iz čega proizlazi da apelant nije zaključio pravno obvezujući ugovor. Naime, pretpostavka za primjenu odredbi članka 39a, 39b, 39c i 39e Zakona o prodaji stanova je postojanje zaključenog pravno obvezujućeg ugovora iz članka 39. Zakona o prodaji stanova, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen. Ovjera ugovora kod nadležne porezne službe je kumulativni uvjet iz članka 39. Zakona o prodaji stanova i nedostatak ovjere čini ugovor manjkavim zbog čega ugovor ne može proizvoditi pravne posljedice, pa zbog toga takav ugovor ne može biti pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na stanu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da, sve i da je apelant imao pravno obvezujući ugovor u smislu navedene odredbe, ne bi stekao pravnu osnovu za upis spornog stana u knjige položenih ugovora iz razloga što je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, što je također razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Stoga je bez utjecaja na drugačiju odluku suda žalbeno elaboriranje članka 3a. Zakona o prestanku primjene i citiranje stajališta Ustavnog suda iz Odluke broj U 83/03. Također su bez ikakve osnove apelantove tvrdnje da bi primjenom članka 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima i na apelantov slučaj bila povrijeđena prava zaštićena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, samim tim što je apelant zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio kupoprodajnu cijenu i bio posjednik do 15. svibnja 1992. godine, a zatim i od 27. prosinca 2002. godine ne znači da je stekao pravo vlasništva na tom stanu jer je odredba članka 39a. Zakona o prodaji stanova lex specialis kao i odredbe članka 39., 39b, 39c i 39e. koje se odnose na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu obrane FBiH. Te odredbe predviđaju kumulativne uvjete koje apelant nije ispunjavao niti ih je mogao steći primjenom članka 39a. Zakona o prodaji stanova i članka 3a. Zakona o prestanku primjene.
12. U pogledu apelantovog eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu tržišne vrijednosti stana, Kantonalni sud je istaknuo da apelant niti jednim žalbenim razlogom nije pobijao odluku prvostupanjskog suda u tom pogledu i razloge kojim je odbijen eventualni tužbeni zahtjev.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 022790 15 Rev od 28. rujna 2017. godine odbijena je apelantova revizija.
14. Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je predmet postupanja po reviziji primarni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava vlasništva na stanu i upis prava vlasništva, a ne i eventualni zahtjev za isplatu iznosa iz eventualnog tužbenog zahtjeva.
15. Dalje, nakon što je izložio sadržaj činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova u pogledu apelantovog temeljnog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, dajući o razlozima odbijanja pravilna i zakonita obrazloženja. Naime, da bi sudovi odlučili o utemeljenosti postavljenog tužbenog zahtjeva (utvrđenje stjecanja prava vlasništva ili isplata utuženog iznosa), valjalo je riješiti kao prethodno pitanje je li apelant zaključio pravno obvezujući ugovor u smislu članka 39. Zakona o prodaji stanova. Nižestupanjski sudovi su pravilno zauzeli stav da apelant nije zaključio pravno obvezujući ugovor jer ugovor o otkupu nekretnine-stana nije dostavio nadležnoj poreznoj službi, pa mu ne pripada ni pravo na traženu pravnu zaštitu. Također, Vrhovni sud je naveo da se apelant u reviziji neutemeljeno poziva da mu je povrijeđeno pravo na dom i sudsku praksu Europskog suda iz predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine po pitanju primjene članka 39. navedenog Zakona, jer je pretpostavka za primjenu odredaba čl. 39a, 39b, 39c i 39e postojanje zaključenog pravno obvezujućeg ugovora, a koji uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen, imajući u vidu da ugovor o otkupu stana nije dostavljen nadležnoj poreznoj službi. Dalje, Vrhovni sud je u svezi s apelantovim navodima kojima se pozivao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 83/03 istaknuo da je drugostupanjski sud na prihvatljiv način odlučio o tom apelantovom prigovoru, zbog čega nema potrebe za ponavljanjem tih razloga. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je pogrešno apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/09 po pitanju dostave navedenih ugovora poreznoj službi, iz razloga što je Ustavni sud u tom predmetu, u identičnim okolnostima, odbio kao neutemeljenu apelaciju zauzevši pravni stav da propisi na temelju kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev nisu proizvoljno i nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant prvenstveno smatra da se na njegov predmet mogu primijeniti odluke Europskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (zahtjev br. 6518/04) i Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine iz kojih proizlazi da je drugačije tretiranje aplikanata koji su bili pripadnici oružanih snaga Vojske Jugoslavije ocjenjeno kao diskriminacija jer je izvršena bez isplate iznosa koji je u razumnoj vezi s vrijednošću te imovine. Također, apelant smatra da su navedenim presudama pritužbe aplikanata, koje su se odnosile na povredu njihovog prava na dom, ocijenjene očito neutemeljenim, i to isključivo iz razloga što se u oba ta predmeta radilo o osobama za koje nije bilo naznake da se namjeravaju ponovno nastaniti u svojim predratnim domovima. Međutim, u konkretnom slučaju, iz stanja u spisu očito je da se apelant ne samo namjeravao ponovno nastaniti u svom prijeratnom domu nego i da se nakon uvođenja u posjed spornog stana tijekom 2002. godine u njemu ponovno i nastanio i da se predmetnim zahtjevom traži njegovo iseljenje. U tom pogledu, apelant smatra da ne može izgubiti pravo na uknjižbu stana u čijem je savjesnom i zakonitom posjedu preko 15 godina samo zbog navodne potrebe da se ugovor o kupoprodaji stana dostavi nadležnoj poreznoj upravi. Naprotiv, nitko ne zna koja je to nadležna porezna uprava i kakve su procedure u svezi s tim, a apelant je zaključio kupoprodajni ugovor na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju JNA, a koji zakon je stupio na snagu 6. siječnja 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu prekršili odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koje se pozvao.
b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da su paušalni apelacijski navodi o povredi Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te smatra da su redoviti sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava koje uređuju pitanja koja su predmet spora, kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
18. Kantonalni sud je istaknuo da je pobijana odluka donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, te da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, slijedom čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Općinski sud je naveo da je dao obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, te da nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
20. Tužena je, između ostalog, navela da apelant nema pravno obvezujući ugovor o otkupu stana jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 39. Zakona o prodaji stanova, odnosno jer nedostaje pečat porezne uprave. Dalje, tužena je navela da je činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaju identična kao u Odluci Ustavnog suda broj AP 1908/09 od 26. svibnja 2009. godine, te u odluci Europskog suda u predmetu Aleksić Tihomir protiv BiH (aplikacija broj 38233/05). Tužena je također ukazala da je prema aktu Ministarstva obrane Republike Srbije broj 1272-2 od 16. svibnja 2018. godine utvrđeno da apelant ima rješenjem utvrđeno pravo na rješavanje stambenog pitanja ili je u tijeku postupak utvrđivanja prava na rješavanje stambenog pitanja, ali da nije dobio stan ili kredit za kupnju stana po osnovi radnog odnosa, a da bi dobio navedeno pravo morao se odreći ekvivalentnog prava u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, tužena smatra da je očito da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena sukladno tada vrijedećem Zakonu i iznos cijene u cijelosti izmirio u ugovorenom roku.
Članak 39a.
Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članku 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Članak 39e.
Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stavka (1) ovog članka pripada naknada iz stavka (3) ovog članka.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, koji je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana iz članka 39. stavak 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, sukladno vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stavka 2.
ovoga članka, izuzev nositelja prava kupoprodajnog ugovora iz stavka 1. ovoga članka.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. siječnja 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. veljače 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. ožujka 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba članka 39e. st. 3. i
4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Članak 3.a Iznimno od odredbe članka 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 P 022790 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijana presuda apelantu dostavljena 10. studenog 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 29. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
28. Ustavni sud, polazeći od apelantovih navoda, smatra da je nužno prvenstveno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na imovinu
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(k) Pravo na imovinu.
30. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste ima li apelant „imovinu“ koja uživa zaštitu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, koncept „imovine“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi Europski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. veljače 1995. godine, serija A, broj 306-B, stranica 46, stavak 53). Također, Ustavni sud ukazuje da je Ustavni sud u predmetu broj AP 1011/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. studenog 2012. godine, točka 76., „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba), između ostalog, ukazao da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije. Prema tome, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da se apelant u posjedu spornog stana nalazi u svojstvu nositelja stanarskog prava, Ustavni sud smatra da je apelant titular prava koje je zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno da ima „imovinu“ u smislu navedene odredbe.
32. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju pobijane odluke donesene u parničnom postupku koji se vodio povodom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine (vojnog stana) stekao pravo vlasništva na spornom stanu. Redoviti sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da apelant nije zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu spornog stana budući da nije ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, što predstavlja uvjet iz članka 39. Zakona o prodaji stanova, pa mu zbog toga ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovitih sudova slijedi da je nesporno da se apelant nalazi u posjedu spornog stana od 2002. godine, te da je odbijen tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da joj apelant preda u posjed sporni stan.
33. U svezi s tim, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavku ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61).
34. U svezi s time, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se o pitanjima miješanja u pravo na imovinu Europski sud bavio u nizu predmeta tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije skupine, ovisno o tome radi li se o aplikantima koji imaju pravno obvezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana, ili su nositelji stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva skupina predmeta su Đokić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, zahtjev broj 6518/04, odluka od 27. svibnja 2010. godine) i predmeti koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga skupina predmeta su Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, zahtjevi br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09, odluka od 3. svibnja 2012. godine) i oni koji su slijedili navedeni predmet. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić zaključio da pravno obvezujući ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Nadalje je utvrdio da složenost pravne situacije u BiH sprječava klasifikaciju takvog ugovora u određenu kategoriju (s jedne strane, pobijani kupoprodajni ugovor je pravno valjan, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da se vrati u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik), pa je spornu situaciju ispitao u okviru prvog pravila navedenog u prvoj rečenici prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje je generalne prirode i izražava načelo neometanog uživanja imovine (vidi Europski sud, Đokić, točka 56.). U drugoj skupini predmeta koji slijede citirani predmet Mago, Europski sud je odlučivao o navodima aplikanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu jer su im odbijeni zahtjevi za povrat u posjed njihovih prijeratnih vojnih stanova na kojima su imali stanarsko pravo, i to primjenom članka 3.a Zakona o prestanku primjene. Europski sud je zaključio da otkaz stanarskih prava aplikanata, što ih je onemogućilo da se vrate u svoje predratne stanove, predstavlja lišavanje imovine, u smislu drugog pravila članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Europski sud, Mago, točka 95.).
35. Dovodeći citirane predmete u svezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se na apelantov slučaj ne mogu primijeniti zaključci iz navedenih predmeta. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovitim sudovima nije uspio dokazati da posjeduje valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu, odnosno da ispunjava zakonom propisane uvjete da bi mu bilo priznato pravo vlasništva nad stanom u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova i Zakonu o prestanku primjene, zbog čega se u apelantovom predmetu ne mogu primijeniti zaključci Europskog suda iz predmeta Đokić. S druge strane, iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev tužene za predaju u posjed stana, s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant zakoniti korisnik spornog stana kojemu je stan vraćen u posjed tijekom 2002. godine na temelju odluka donesenih po njegovom zahtjevu za povrat napuštenog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene. Prema tome, imajući u vidu da u konkretnom slučaju ne proizlazi da se pobijane odluke tiču otkaza apelantovog stanarskog prava, Ustavni sud smatra da se ni stavovi Europskog suda iz predmeta Mago ne mogu primijeniti na predmetni slučaj. Pored toga, polazeći od činjenice da iz sadržaja obrazloženja pobijanih odluka ne proizlazi da je tim odlukama na bilo koji način došlo do oduzimanja apelantove imovine ili do kontrole korištenja imovine, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je pobijanim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. S obzirom na navedeni zaključak, nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje ostalih apelantovih tvrdnji u svezi s pitanjem povrede prava na imovinu.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ne predstavljaju kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
b)Pravo na dom
37. U pogledu apelantovih navoda da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je temeljni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, 297-C, stavak 31.).
38. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužene za predaju u posjed spornog stana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovitih sudova proizlazi da je apelant nastanjen u Republici Srbiji, iz čega ne proizlazi da je sporni stan apelantov dom. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijanim odlukama nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, pa u skladu s tim, niti povrede njegovog prava na dom budući da će se o ovom apelantovom pravu eventualno odlučivati u postupku predaje u posjed spornog stana, ukoliko takav postupak bude pokrenut.
39. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije moraju odbiti kao neutemeljeni.
c)Ostali navodi
40. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Budući da apelant nije detaljnije obrazlagao zbog čega smatra da su mu povrijeđena navedena prava, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na imovinu, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te imajući u vidu da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da u okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da je pobijanim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer se pobijane odluke redovitih sudova ne odnose na pitanja u svezi s predmetnim stanom kao apelantovim domom, odnosno da nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštovanje doma.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević