Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/18 (Č. G., A. K. i S. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-190/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-190/18, rješavajući apelacije Čedomira Grbića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Čedomir Grbić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 015575 15 Rsž 2 od 23. aprila 2015. godine, Adisa Kremo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 230827 13 Rsž od 19. aprila 2018. godine i Senada Karahasan protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 039034 16 Rev od 13. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-190/18
1. Čedomir Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Zdravko Grabovac advokat iz Teslića, podnio je 8. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 Rs 015575 15 Rev od 18. oktobar 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 015575 15 Rsž 2 od 23. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-469/14 od 16. septembra 2015. godine, u vezi sa predmetom broj AP-3683/15, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Rs 015575 14 Rs 2 od 2. marta 2015. godine kojom je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv tužene (Opština Teslić) u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa od 10. septembra 2013. godine i rješenja tužene od 30. septembra 2013. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja od 10. septembra 2013. godine, vraćanje apelanta na posao, isplatu neisplaćene plate za određeni vremenski period, uz uplatu doprinosa za PIO, te isplatu regresa za 2014. godinu (stav 1.). Osim toga, prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Republike Srpske, Ministarstva uprave i lokalne samouprave, Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave od 22. novembra 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba kao neosnovana, a koja je izjavljena protiv rješenja načelnika Opštine Teslić od 30. septembra 2013. godine (stav 2.).
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene i da mu je 9. septembra 2013. godine prestao radni odnos zbog penzionisanja, a što proizilazi iz rješenja od 10. septembra 2013. godine. Dalje, Okružni sud je naveo da prema odredbama člana 118. stav 2. Zakona o radu tužbu za zaštitu prava, radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant podnio tužbu 26. decembra 2013. godine radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa od 10. septembra 2013. godine, te vraćanja na posao i isplate neisplaćenih plaća i doprinosa za PIO. Zatim, da je podneskom od 12. decembra 2014. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da sud donese odluku kojom će poništiti rješenje od 10. septembra 2013. godine, rješenje tužene od 30. septembra 2013. godine, kao i rješenje Republike Srpske, Ministarstva uprave i lokalne samouprave, Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave od 22. novembra 2013. godine, te da apelanta vrati na posao i da mu isplati neisplaćene plate i doprinose za PIO i regres. Okružni sud je ukazao da su naprijed spomenuti akti (rješenje od 10. septembra 2013. godine, rješenje od 30. septembra 2013. godine i rješenje od 22. novembra 2013. godine) doneseni u istoj pravnoj stvari, da se radi o rješenjima koja su vezana jedno za drugo i da predstavljaju pravno jedinstvo. Okružni sud je naveo da je apelant poništenje navedenih akata tražio podneskom od 12. decembra 2014. godine, iako je za njih saznao i prije podnošenja tužbe (prije 26. decembra 2013. godine), te imajući u vidu da je posljednje rješenje tužene doneseno 30. septembra 2013. godine, na kojem je zasnovana pasivna legitimacija tužene, to je u skladu sa odredbama člana 118. stav 2. Zakona o radu osnovan prigovor neblagovremenosti kojeg je istakla tužena. Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije raspravio sporne činjenice oko posebnog staža od čijeg raspravljanja zavisi pravilnost odluke o prestanku radnog odnosa, jer nakon utvrđenja da je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva podnesena izvan subjektivnog prekluzivnog roka nema mjesta meritornom odlučivanju u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je i u vezi sa aktom od 22. novembra 2013. godine tužena pasivno legitimisana, iz razloga što je donosilac tog akta tj. rješenja od 22. novembra 2013. godine Republika Srpska, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave, a ne tužena (koju je apelant jedino označio kao tuženu).
AP-5196/18
4. Adisa Kremo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 230827 13 Rsž od 19. aprila 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba koju je apelantkinja podnijela protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 230827 12 Rs od 2. septembra 2013. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se poništi kao protivzakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 16. decembra 2011. godine donesena od strane „ORKA-HEMIJA“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se naloži tuženom da apelantkinji uspostavi radno-pravni status na poslovima Import export manager od 31. decembra 2011. godine, te da joj isplati naknadu plaće u određenom novčanom iznosu i da za apelantkinju uplati obavezne doprinose za PIO/MIO, za određeni vremenski period.
6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelantkinja bila zaposlena kod tuženog na neodređeno vrijeme na poslovima Import Export manager, a da je tuženi 16. decembra 2011. godine donio odluku o otkazu ugovora, kojom se otkazuje ugovor o radu od 1. januara 2009. godine i apelantkinji prestaje radni odnos sa 16. decembrom 2011. godine, sa otkaznim rokom od 14 dana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odluka o otkazu ugovora donesena na osnovu odredaba člana 87. stav 1. tačka 1., člana 95. i 101. Zakona o radu, zbog smanjenog obima poslova usljed čega je došlo do reorganizacije u smislu izmjene sistematizacije radnih mjesta i ukidanja radnog mjesta Import Export manager, a da ne postoji drugo radno mjesto. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je osnovna djelatnost tuženog promet otrova, te da iz utvrđenja u spisu proizilazi da tuženi u toku 2010. godine nije realizovao uvoz prekursora, a da u 2011. i 2012. godini neće realizovati uvoz prekursora u Bosnu i Hercegovinu, odnosno došlo je do smanjenja obima poslova, a slijedom toga i do reorganizacije u smislu izmjene sistematizacije radnih mjesta i ukidanja radnog mjesta Import Export manager na kojem je radila apelantkinja. Takođe, Kantonalni sud je naveo da sama činjenica da je dobavljač otrova za tuženog firma u stečaju, ukazuje na to da je u vrijeme kada je dat otkaz došlo do smanjenja poslova i izmjene sistematizacije radnih mjesta i ukidanja apelantkinjinog radnog mjesta. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je otkaz ugovora o radu opravdan i dat je iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, te da se s obzirom na sve okolnosti nije moglo očekivati od tuženog da zaposli apelantkinju na druge poslove.
AP-5978/18
7. Senada Karahasan (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 039034 16 Rev od 13. juna 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 007352 13 Rs od 30. aprila 2014. godine utvrđeno je da je apelantkinja ispunila uslove za uspostavu radno-pravnog statusa radnika na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu kod tuženog (PGP „VRAN DUKIĆ“ d.o.o. Tomislavgrad), te je utvrđeno da joj je prestao radni odnos kod tuženog po sili zakona sa 5. majom 2000. godine, dok je naloženo tuženom da za apelantkinju uplati doprinose za MIO/PIO kod nadležnog fonda za period od 19. avgusta 1992. godine do 5. maja 2000. godine i da joj na ime naknade plaća za navedeni period, te na ime otpremnine isplati određene novčane iznose. Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 007352 14 Rsž od 1. februara 2016. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena. Rješenjem Vrhovnog suda od 13. juna 2018. godine odbijena je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv drugostepene odluke Kantonalnog suda u Livnu.
9. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je apelantkinja na osnovu rješenja Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu ostvarila pravo na utvrđenje da je imala status zaposlenika na čekanju posla, sa svim pravima iz člana 143. Zakona o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja nije imala pravni interes za dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje statusa zaposlenika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine, te ukazuje da je pravilna odluka kojom je odbačena apelantkinjina tužba u tom dijelu, ali da je trebalo primijeniti odredbe člana 54. stav 2. u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da se u odnosu na apelantkinjin zahtjev za isplatu novčanih potraživanja koja nisu bila određena rješenjem od 27. oktobra 2004. godine, a koja apelantkinja zahtijeva na osnovu odredaba člana 143. Zakona o radu, primjenjuju odredbe člana 106. Zakona o radu. Vrhovni sud je ukazao da zahtjev za isplatu novčanih naknada, kao i otpremnine, nisu bili određeni rješenjem od 27. oktobra 2004. godine, što je apelantkinja mogla znati odmah po prijemu rješenja. S obzirom na to da je apelantkinja rješenje primila u toku 2004. godine, a da je tužbu sa zahtjevom za isplatu tih potraživanja podnijela 4. oktobra 2013. godine, Vrhovni sud je istakao da je tužba podnesena izvan roka od tri godine od nastanka potraživanja tj. donošenja odluke navedene Komisije. Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-190/18, AP-5196/18 i AP-5978/18, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-190/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama, u suštini, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević