Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/18 (Sindikat srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH - SSBOONK BiH, Kantonalni odbor SBK Travnik)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-911/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-911/18, rješavajući apelaciju Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH - SSBOONK BiH, Kantonalni odbor SBK Travnik, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sindikat srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH - SSBOONK BiH, Kantonalni odbor SBK Travnik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 116311 17 Gž od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sindikat srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH - SSBOONK BiH, Kantonalni odbor SBK Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 116311 17 Gž od 15. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda ukinuta je Presuda Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 116311 16 P od 10. maja 2017. godine i odbačena apelantova tužba.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu protiv tuženog (Srednjebosanski Kanton, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Travnik) sa zahtjevom da se utvrdi da su odredbe čl. 10. i 11. Pravilnika o ocjenjivanju i napredovanju odgajatelja i stručnih saradnika u predškolskim ustanovama, te učitelja, nastavnika/profesora i stručnih saradnika u osnovnim i srednjim školama SBK/KSB nezakonite, te da kao takve u odnosu na zaposlenike srednjeg obrazovanja na području SBK/KSB ne proizvode pravno dejstvo. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije ovlašten da ispituje zakonitost navedenih odredbi Pravilnika kao sprovedbenog akta Zakona o srednjoj školi koji je donio nadležni organ kantona (Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Travnik) i koji je objavljivanjem u službenim novinama stupio na snagu. Naveo je da je članom 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se ovim Zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije BiH raspravlja i odlučuje u građansko-pravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Prema odredbi člana 4. Zakona o sudovima SBK/KSB je propisano da sudovi odlučuju u sporovima o osnovnim ličnim odnosima, pravima i obavezama građana i pravima i obavezama općina, Kantona i Federacije, izriču kazne i druge mjere prema učiniocima krivičnih dijela i drugih kažnjivih dijela određenih u zakonu, u upravnom sporu za koji nije određena nadležnost drugog suda, rješavaju sporove o imovinskim i radnim odnosima ako rješavanje tih pitanja nije povjereno drugom državnom organu, o statusnim privredno pravnim sporovima, rješavaju i o drugim odnosima kada je to zakonom predviđeno. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne tužbe proizilazi da se kao sporno postavlja pitanje zakonitosti, odnosno usklađenosti osporenih odredbi Pravilnika kao nižeg akta s aktom koji je po pravnoj snazi iznad tj. Zakonom o srednjoj školi. Dakle, u konkretnom slučaju je pokrenuto pitanje koje se ne rješava u građansko-pravnom sporu pred sudovima iz člana 1. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud već prilikom prijema tužbe u smislu člana 15. stav (1) ZPP trebao ocijeniti da li je nadležan, s obzirom da po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, odnosno prvostepeni sud je trebao postupiti u skladu sa članom 16. stav (2) ZPP. Kako prema Zakonu o sudovima SBK/KSB nije utvrđena nadležnost suda da odlučuje o zakonitosti materijalnih propisa koje donose kantonalna tijela ili pravne osobe koje imaju javna ovlaštenja, a niti je nadležnost po tom pitanju ustanovljena članom
27. Zakona o sudovima u F BiH, a niti je bilo kojim drugim zakonom određeno da se po ovom pitanju odlučuje u parnici, zbog čega o navedenom pitanju sudovi ne mogu pružati zaštitu tj. sudovi nemaju ovlaštenja da ispituju predmetni zahtjev apelanta.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda odbačena apelantova tužba zbog apsolutne nenadležnosti za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, odnosno zbog čega redovni sudovi nisu nadležni da rješavaju konkretno pravno pitanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević