Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4436/16 (S. A.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Stjecanje bez osnova
  • Nasljedstvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4436/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP 4436/16, rješavajući apelaciju Sadete Ahmagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadete Ahmagić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038826 15 Rev od 20. maja 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038826 15 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038826 05 P od 20.

maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadeta Ahmagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jasmina Babić advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038826 15 Rev 20. maja 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038826 15 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038826 05 P od 20. maja 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 7. decembra 2016. godine.

2. Apelantica je 20. decembra 2005. godine podnijela tužbu protiv tuženih, Stojana Milosavića, Stanka Jovića, Krste Kolunija, Milice Grahovac i Grada Banja Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog ili tuženih), radi neosnovanog bogaćenja. Predmetnom tužbom apelantica je tražila da se obavežu prvotuženi, četvrtotužena i petotuženi da joj solidarno isplate iznos od 17.172,00 KM za parcelu označenu kao k.č. 2506/1 površine 318 m2 upisanu u z.k. ul. broj 314. k.o. Vrbanja 2 (tačka 1.); da joj drugotuženi, četvrtotužena i petotuženi solidarno isplate iznos od 18.090,00 KM za parcelu označenu kao k.č. 2506/2 površine 335 m2 upisanu u zk. ul. broj 314 k.o. Vrbanja 2 (tačka 2); da joj drugotuženi za srušenu kuću površine 76 m2 isplati iznos od 7.879,68 KM (tačka 3.); da joj trećetuženi, četvrtotužena i petotužena solidano isplate iznos od 24.192,00 KM za parcelu označenu kao k.č. 2507/1 površine 448 m2 upisanu u zk. ul. broj 314 k.o. Vrbanja 2 (tačka 4.); da joj petotuženi isplati iznos od 31.806,00 KM za zemljište označeno kao k.č. broj 2508/47 površine 365 m2, k.č. broj 2508/2 površine 80 m2 i k.č. 2508/1 površine 144 m2 sve upisane u zk. ul. broj 314 k.o. Vrbanja 2, kao i da joj za srušeni pomoćni objekat na parceli k.č. 2508/47 površine 45 m2 isplati iznos od 2.073,60 KM (tačka 5.); te da joj svi tuženi solidarno isplate iznos od 8.220,00 KM za zasade; i to četiri odrasla stabla oraha, 50 stabala šljive, jednu staru jabuku, jednu krušku, četiri stabla trešnje i vinovu lozu sve sa zakonaskom zateznom kamatom (tačka 6.).

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038826 05 P od 20. maja 2014. godine, koje je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 038816 15 Gž od 15. juna 2015. godine, obavezana je četvrtotužena da apelantici isplati iznos od 17.172,00 KM za parcelu površine 318 m2, zatim iznos od 18.090,00 KM za parcelu površine 335 m2, kao i iznos od 24.192,00 KM za parcele površine 448 m2, sve pobliže opisane kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. decembra 2005. godine, dok je tužbeni zahtjev apelantice „preko dosuđenog iznosa i u odnosu prema ostalim tuženim odbija kao neosnovan“ (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude obavezana je četvrtotužena da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.645,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom 3. obavezana apelantica da petotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 11.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. maja 2014. godine. Stavom 4. izreke presude odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za oslobađanje troškova postupka.

4. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza pobliže označenih na str. 3. i 4. obrazloženja presude, naveo da među parničnim strankama nije sporno, da je apelantica supruga Abdulaha Ahmagića, ranijeg tužitelja (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantice), koji je u toku vođenja parnice umro, pa je ona kao njegov zakonski nasljednik predmetni postupak nastavila. Naime, utvrđeno je da je pravni prednik apelantice ugovorom o zamjeni nekretnina ovjerenim kod tog suda pod brojem II-Ov-1467/92 od 4. novembra 1992. godine zamijenio svoje zemljište u Banja Luci, označeno kao k.č. broj 2506, k.č. broj 2507, k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509, i stambenu zgradu izgrađenu na k.č. 2506, sve upisano u zk.ul. broj 336 k.o. Vrbanja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) sa Đurđem Grahovcem (u daljnjem tekstu: pravni prednik četvrtotužene) i sa četvrtotuženom koja je njegov zakonski nasljednik, za njihove nekretnine u Sisku, Republika Hrvatska. Budući da je na spornim nekretninama pravni prednik apelantice imao upisano pravo privremenog korištenja sa dijelom 34/35, a petotužena upisano pravo raspolaganja sa dijelom 1/1, to je četvrtotužena na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, koji je proglašen pravno valjanim pravosnažnom presudom tog suda broj 4202/96 od 13. maja 1997. godine i rješenja o nasljeđivanju broj O-856/94 od 21. oktobra 1996. godine dana 20. oktobra 2000. godine na spornim nekretninama imala upisano pravo privremenog korištenja u dijelu 34/35, dok je petotuženi imao upisano pravo raspolaganja sa dijelom 1/1.. Osnovni sud je u vezi s tim utvrdio, da je na zahtjev četvrtotužene petotuženi preuzeo gradsko građevinskog zemljišta označeno kao k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509 upisano u z. ul. broj 336 k.o. Vrbanja 2 uz isplatu naknade četvrtotuženoj u iznosu od 214.168,50 KM, što je konstatovano zapisnikom Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP), broj 25-475-1218/2000 od 21. decembra 2000. godine. Četvrtotužena je dalje izjavom od 14. oktobra 2000. godine ovjerenoj kod Osnovnog suda pod brojem Ov-2422/00 potvrdila da je prodala sporne nekretnine (parcele, k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507) kao i staru ruševnu kuću (izgrađenu na k.č. broj 2506) za kupoprodajnu cijenu od 110.000,00 KM, grupi izbjeglih i raseljenih lica, među kojima je prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi, koji su stupili u posjed tih nekretnina, na kojima su izgradili stambeno poslovne objekte. Ovako utvrđeno činjenično stanje u cijelosti je potvrđeno nalazom vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 12. septembra 2013. godine i 4. marta 2014. godine, koji je u svom nalazu konstatovao, da je petotuženi nepravilno upisan sa pravom raspolaganja na spornim nekretninama (parcelama k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507), koje koriste prvotuženi drugotuženi i trećetuženi kao posjednici, a da je petotuženi zaključkom od 18. januara 2001. godine stekao sporne nekretnine (parcele k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509) a ne nekretnine (k.č. broj 2506 i 2507). Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio, da apelantica u momentu smrti svog pravnog prednika i u trenutku pravosnažnosti presude kojom je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina nije imala pravo vlasništva na spornim nekretninama, već pravo privremenog korištenja koje je imao i njen pravni prednik.

5. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelantice pod tačkom 1., 2. i 4. u odnosu na četvrtotuženu, a da nije osnovan u odnosu na ostale tužene. Naime u dijelu kojim je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelantice osnovan po ocjeni tog suda je mjerodavna odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano, da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Također odredbom člana 214. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja a inače od podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog taj sud je obavezao četvrtotuženu da apelantici isplatiti precizirane iznose za tri sporne nekretnine , sve preciznije označeno u izreci presude, koji iznosi predstavljaju tržišnu vrijednost spornih nekretnina obračunatu od strane vještaka građevinske struke Mirka Dončića, sve sa zakonskom zateznom kamatom prema odredbi člana 214. ZOO. Takav svoj stav taj sud je obrazložio na način što četvrtotužena nije bila nesavjesna u momentu sticanja imovine od pravnog prednika apelantice. Osnovni sud je dalje odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog, iz razloga što smatra da su isti stekli sporne nekretnine (k.č. broj 2506/1, k.č. broj 2506/2 i k.č. broj 2507/1) temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog sa četvrtotuženim, kako je to propisano odredbom člana 210. stav 1. ZOO, i to savjesno jer su se pouzdali u podatke iz javnih evidencija (zemljišnih knjiga) u kojima je četvrtotužena bila upisana kao privremeni korisnik na tim nekretninama, prema tome isti nisu uknjiženi kao nosioci ove imovine, tj jer ovu imovinu nisu stekli u smislu odredbe člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Tom odredbom je propisano da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišne knjige, ako zakonom nije drugačije određeno. Također Osnovni sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na petotuženog u odnosu na te tri nekretnine (k.č. broj 2506/1, k.č. 2506/2 i 2507/1) za koje apelantica traži novčanu naknadu, jer petotuženi nije stekao nikakvu imovinu od pravnog prednika apelantice. U tom kontekstu je istaknuto da te nekretnine koriste prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi, odnosno jer je, kako je konstatovano nalazom vještaka, petotuženi greškom na tim nekretninama upisan sa pravom raspolaganja. Naime taj sud je zaključio da je petotuženi od četvrtotužene zaključkom od 18. januara 2001 godine stekao druge dvije sporne nekretnine (parcele k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509). Nadalje je utvrđeno da je petotuženi predniku apelantice na osnovu pravosnažne presude tog suda P-80/02 od 29. decembra 2005. godine isplatio novčanu naknadu u iznosu od 1.214.266,94 KM za preuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište (k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509) ukupne površine 32949 m2, i da je za iste nekretnine četvrtotuženoj na osnovu sporazuma od 18. januara 2001. godine isplatio iznos od 214.168,50 KM, stoga je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice da joj petotuženi za navedene nekretnine isplati iznos od 31.806,00 KM. Osnovni sud je također odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženog da joj za srušenu kuću površine 76 m2 isplati iznos od 7.879,68 KM, zaključivši da je u pogledu potraživanja apelantice u smislu odredbe člana 376. ZOO nastupila zastara, odnosno jer je utvrđeno, da je šteta apelantici odnosno njenom predniku nastupila prije 2000. godine kada je kuća bila srušena, a što je potvrdio i pravni prednik apelantice u svom iskazu datom na glavnoj raspravi od 26. septembra 2011. godine. Dakle, kako je u ovoj parnici tužbeni zahtjev za naknadu zbog srušene kuće postavljen prvi put 21. januara 2010. godine, pri tome imajući u vidu da je rok zastare počeo teći 2000 godine, taj sud je zaključio da je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev apelantice neosnovan zbog nastupanja zastare potraživanja, odnosno protekom objektivnog roka zastare potraživanja apelantice od pet godina propisanog članom 376. stav 2. ZOO. Iz istih razloga odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice da joj svi tuženi solidarno isplate iznos od 8.220,00 KM za uništene zasade. Dakle, imajući u vidu da je četvrtotužena izgubila ovu parnicu, Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv odbijajućeg dijela presude prvostepenog suda žalbu apelantice odbio kao neosnovanu prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, i u tom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu, ukazujući da žalbeni navodi apelantice nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 038826 15 Rev od 20. maja 2016. godine reviziju apelantice u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i petotuženog odbio kao neosnovanu, dok je reviziju apelantice u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženu odbacio kao nedopuštenu.

8. Cijeneći revizione navode apelantice, Vrhovni sud smatra da je osporenom presudom pravilno odbijena žalba apelantice izjavljene protiv presude prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, kojim je tražila da joj drugotuženi isplati iznos od 18.090,00 KM za nekretninu (parcelu označenu kao k.č. broj 2506/2), površine 335 m2 a trećetuženi iznos od 24.192,00 KM za nekretninu (parcelu označenu kao k.č. broj 2507/1) površine 448 m2, cijeneći da su ti tuženi savjesno stekli i preuzeli u posjed sporne nekretnine, ne od prednika apelantice već od četvrtotužene, pouzdavši se u podatke iz zemljišnih knjiga u kojima je četvrtotužena u vrijeme nastanka navedenog pravnog odnosa 2000. godine bila upisana kao privremeni korisnik predmetnih nekretnina. Dakle taj sud je utvrdio da su drugotuženi i trećetuženi uz saglasnost četvrtotužene ušli u posjed spornih nekretnina 2000-te godine i da su vršili gradnju svojih stambenih objekata, stoga smatra neosnovanim revizione navode apelantice, da su joj ovi tuženi na temelju sticanja bez osnova dužni isplatiti navedenu novčanu naknadu. Vrhovni sud također smatra da je osporenom odlukom pravilno odbijena žalba apelantice izjavljena protiv presude prvostepenog suda u odnosu na prvotuženog, u smislu da je isti bio dužan da joj isplati naknadu za srušenu kuću površine 76 m2 u iznosu od 7.879,68 KM, zbog činjenice što je ovo potraživanje apelantice zastarjelo jer je ta kuća srušena 2000 godine, a zahtjev za isplatu je postavljen 21. januara 2010. godine, kao i zbog činjenice što je prednik apelantice saslušan kao parnična stranka i koji je u svom iskazu naveo da je on 2000 godine vidio da je njegova kuća srušena. Iz navedenog proizilazi da je predmetna kuća bila srušena i prije nego što je ovaj tuženi ušao u posjed nekretnine (parcele k.č. broj 2506/2), na kojoj je kuća bila izgrađena. Iz utvrđenog činjeničnog stanja dalje proizilazi da je 24. februara 2006. godine predniku apelantice na osnovu pravosnažne presude tog suda P-80/02 od 29. decembra 2005. godine isplaćena novčana naknada u iznosu od 1.214.266,94 KM za preuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište (k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509) ukupne površine 32949 m2, te da je za iste nekretnine petotuženi četvrtotuženoj na osnovu sporazuma od 18. januara 2001. godine isplatio iznos od 214.168,50 KM, stoga je ocijenio neosnovanim revizione navode apelantice da joj petotuženi za navedene nekretnine dužan isplati iznos od 31.806,00 KM. Vrhovni sud također smatra pravilnim stav drugostepenog suda, kada je odbijena žalba apelantice da su svi tuženi da joj solidarno isplate iznos od 8.220,00 KM, iz razloga jer je nastupila zastara ovih potraživanja apelantice u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO, budući da je 2000. godine zemljište na kojem u se nalazili ovi zasadi pripremljeno za gradnju kuća drugotuženog i trećetuženog, te zbog činjenice da je zahtjev za naknadu štete po tom osnovu prvi puta postavljen 21. januara 2010. godine. Stoga revizija apelantice je odbijena kao neosnovana u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i petotuženog na osnovu odredbe člana 248. ZPP, dok je revizija apelantice u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženu odbačena kao nedozvoljena, prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP a u vezi sa odredbom člana 456 a) citiranog zakona, kojim je propisano, da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Dakle, kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u odnosu na prvotuženog iznosi 25.394,00 KM a u odnosu na četvrtotuženu 8.222,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da je revizija apelantice u odnosu na ove tužene nedozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, pa je postupajući prema odredbi člana 247. stav 4. a u vezi sa članom 237. stav 2. ZPP reviziju apelantice u odnosu na prvotuženog i četvrtotuženu obacio kao nedozvoljenu.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Naime apelantica smatra da se osporene odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava te povredi prava na pristup sudu. Tvrdi da su sudovi proizvoljno cijenili nalaz vještaka geodetske struke, koji je kako navodi „decidno utvrdio da je petotuženi bez pravnog osnova i bez naknade upisan na parcelama apelantice k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507, koje parcele je prethodno iscijepao i pripojio drugim parcelama formirajući građevinske parcele i putnu parcelu od ukupno 2155 m2, koliko su te parcele imale prije cijepanja, kao i da te parcele nisu nastale od parcela označenih kao k.č. broj 2508 i 2509 koje su petotuženoj i naplaćene, nego da su parcele k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507 pripojene parceli k.č. broj 2508“. Također smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, jer je četrvrtotužena prodala izbjeglicama 35.000 m2 spornih nekretnina, iako smatra da nije mogla prometovati takvim zemljištem jer nije bila vlasnik istog, odnosno nije mogla ni s kim sačiniti valjan ugovor. Nadalje smatra da su sudovi zanemarili odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, prema kojim odredbama bespravni graditelj, ukoliko prema urbanističkim propisima takav objekat može zadržati, može ostvariti i pravo na zemljište uz naknadu vlasniku tog zemljišta a na njenu štetu. U vezi s tim apelantica ukazuje da bespravni graditelji i dalje vode postupke pred nadležnim organima uprave radi legalizacije i dodjele zemljišta. Dopunom apelacije od 7. decembra 2016. godine apelantica je dostavila zahtjev prvotuženog i trećetuženog upućene Osnovnom sudu radi stavljanja klauzule pravosnažnosti na odbijajući dio presude Vrhovnog suda od 20. maja 2014. godine, radi nastavka legalizacije prava na predmetnim nekretninama, te list nepokretnosti broj 336 k.o. Vrbanja 2.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 210. stav 1.

Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.

12. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 58/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53. stav 1 (1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi osporenim presudama utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza, primijenili pozitivne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

17. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da apelantica suštinski problematizira primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova a koje navode dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza, jer smatra su sudovi proizvoljno cijenili nalaz vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 12. septembra 2013. godine i 4. marta 2014. godine. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je između ostalog propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

18. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud navodi da je apelantica protiv tuženih pokrenula parnični postupak radi neosnovanog bogaćenja, da se Osnovni sud u obrazloženju presude, detaljno bavio ocjenom izvedenih dokaza, da je izvršio uvid u sve izvedene dokaze posebno cijeneći nalaz vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 12. septembra 2013. godine i 4. marta 2014. godine, koje dokaze su kao pravilne prihvatili i drugostepeni i Vrhovni sud i na istim utemeljili svoje odlučenje. S tog aspekta, Ustavni sud zapaža da sudovi su u obrazloženjima svojih odluka jasno naveli, da nije sporno da su pravni prednik apelantice, pravni prednik četvrtotužene i četvrtotužena 4. novembra 1992. godine, zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, pa kako je prednik apelantice na nekretninama koje su bile predmetom tog ugovora imao upisano pravo korištenja sa dijelom 34/35 (koji ugovor je proglašen pravno valjanim pravosnažnom presudom tog suda broj 4202/96 od 13. maja 1997. godine), to je četvrtotužena kao zakonska nasljednica svog prednika na tim nekretninama u zemljišnim knjigama bila upisana sa pravom privremenog korištenja sa dijelom 34/35. Pri tome Ustavni sud zapaža da je nesporno da je presudom Osnovnog suda broj P-2423/01 od 26. februara 2003. godine utvrđeno da je navedeni ugovor o zamjeni nekretnina ništav, i da je četvrtotužena obavezana da apelantici preda u posjed sporne nekretnine (parcele k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507), dok je u odnosu nekretnine (parcele k.č. 2508 i k.č. broj 2509) zahtjev apelantice za predaju u posjed odbijen kao neosnovan.

19. Kod ovakvog stanja stvari Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentirano ukazali a što je potvrđeno i nalazom vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 12. septembra 2013. godine i 4. marta 2014. godine, da je petotuženi nepravilno upisan sa pravom raspolaganja na spornim nekretninama (k.č. broj 2506 i k.č. broj 2507), koje koriste prvotuženi drugotuženi i trećetuženi kao savjesni posjednici, jer su na osnovu kupoprodajnog odnosa sa četvrtotuženom predmetne nekretnine stekli od četvrtotužene, koja je u vrijeme zaključivanja ugovora sa ovim tuženim bila upisana u zemljišnim knjigama kao privremeni korisnik tih nekretnina, i koji te nekretnine nisu stekli u smislu odredbe člana 53. stav 1. ZSP. Ovo iz razloga što četvrtotužena na prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog nije mogla prenijeti više prava nego što ih je i sama imala. Pri tome Ustavni sud također zapaža da su sudovi ukazali da je petotuženi zaključkom od 18. januara 2001. godine stekao sporne nekretnine (k.č. broj 2508 i k.č. broj 2509) od četvrtotužene, a ne nekretnine (k.č. broj 2506 i 2507/1). Dakle, sudovi su dali jasno obrazloženje da je četvrtotužena u vrijeme prometovanja spornim nekretninama postupala savjesno na temelju upisanog prava korištenja na tim nekretninama, sve do momenta kada je presudom Osnovnog suda od 26. februara 2003. godine utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 1. novembra 1992 godine između pravnog prednika apelantice i pravnog prednika četvrtotužene, i kojim je naloženo predniku četvrtotužene i četvrtotuženoj da apelantici vrati u posjed parcele kč. broj 2506. i k.č. broj 2507, dok je u odnosu na parcele k.č. broj 2508 i k.č. 2509 zahtjev za predaju u posjed odbijen kao neosnovan. U takvim okolnostima, Ustavni sud također nalazi da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica nesporno imala pristup sudovima, koji su u vezi njenog tužbenog zahtjeva podnesenog protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja, dali jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda nisu ispunjeni uvjeti za rješavanje konkretne pravne stvari u korist apelantice.

20. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U pogledu navoda apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje proglašeni očigledno (prima facie) neosnovani, te da iz činjenica predmeta nespornim proizilazi da je apelantica koristila dostupne pravne lijekove, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelantice o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4436/16 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio