Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/18 (N. Đ.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1846/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1846/18, rješavajući apelaciju Nedžada Đulovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Đulović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 023563 17 Rev 2 od 13. februara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 023563 17 Rev 2 od 13. februara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da sporna međašnja površina predstavlja sastavni dio predmetne parcele apelanta, što je tuženi Dž. K. dužan priznati i tu površinu predati apelantu u posjed slobodnu od stvari i osoba, te svoju ogradu napravljenu od bodljikave žice postavljenu između parcela stranaka postaviti na određeno mjesto (sve pobliže navedeno u izreci prvostepene presude).
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je apelant pokrenuo (8. decembra 2010. godine) ovu parnicu nakon što je obustavljen vanparnični postupak za uređenje međe rješenjem od 23. septembra 2010. godine, a kojim je upućen da u parnici dokazuje jače pravo na spornoj međašnjoj površini. Nadalje, istaknuto je da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno, između ostalog, da dio sporne međašnje površine, a koja je u skici vještaka označena kao P1 (oko 155 m2) predstavlja površinu nastalu između žičane ograde i katastarskih planova i pripada parceli apelanta, a dio sporne međašnje površine označena kao P2 (oko 161 m2) predstavlja površinu nastalu između metalnih stubića i katastarskih planova i pripada parceli tuženog. Nadalje je utvrđeno da je tuženi predmetnu nekretninu stekao naslijeđem od oca, a da je njegov prednik tu nekretninu kupio 1959. godine, te da je apelant predmetnu nekretninu stekao kupovinom 1979. godine. Takođe je utvrđeno da je između tih nekretnina žičanu ogradu sa drvenim direcima postavio otac tuženog u dogovoru sa ranijim vlasnikom, da u vrijeme apelantove kupovine je postojala žičana ograda, te da između prednika parničnih stranaka (oca tuženog i prodavca apelantu) nije bilo spora o međi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, ukazano je da kod toga da parnične stranke nisu sudjelovale u postavljanju žičane ograde već njihovi prednici kao susjedi, kao i da je apelant kupio predmetnu nekretninu do međe koju je označavala žičana ograda, dakle do te žičane ograde postoji vlasništvo, to je na njemu bio teret dokaza vlasništva, jer pravo svakog od susjeda se proteže do međe, pa ukoliko neko od susjeda smatra i želi utvrditi suprotno to u parnici mora dokazati. Stoga je navedeno da je na apelantu bio teret dokaza iznijetih činjeničnih tvrdnji da mu je tuženi sporni dio međašnje površine oduzeo pomjeranjem žičane ograde u čitavoj dužini parcele a u širini od 1 i 2,55 m, na kojima zasniva zahtjev za povrat stvari i pomjeranje žičane ograde kao međe po važećem katastarskom planu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno pravnom rezonovanju apelanta, odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, zaključujući da na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da je tuženi pomjerao žičanu ogradu i time prisvojio spornu međašnju površinu i pripojio svojoj parceli. Najzad, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav stav da apelant nije dokazao da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva niti jače pravo na posjed stvari, niti da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu (član 43. u vezi sa članom 48. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević