Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/18 (C. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1439/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1439/18, rješavajući apelaciju Cvije Kaplar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Cvija Kaplar protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 066463 16 Gž od 14. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvija Kaplar (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 3. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 066463 16 Gž od 14. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (JZU bolnica Sveti Vračevi, Bijeljina) da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed umanjenja opšte životne aktivnosti, zbog pretrpljenih fizičkih bolova i zbog pretrpljenog straha isplati određene novčane iznose detaljno navedene u izreci, te da apelantkinji mjesečno isplaćuje iznos od 200,00 KM na ime naknade materijalne štete u vidu potrebe svakodnevne njege.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da se štetni događaj desio 30. januara 2015. godine kada je apelantkinja ulazila u objekat tužene na kome se nalaze automatska klizna vrata. U momentu ulaska apelantkinja je, kada su se vrata počela zatvarati i to desno krilo tih vrata, svojom lijevom nogom ostvarila kontakt sa krilom tih vrata i pala prema lijevoj strani, dok se desno krilo iz tog položaja počelo otvarati do kraja. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije prihvatio da je udaranje desnog krila vrata bilo uzrok tjelesnog povređivanja apelantkinje koje se manifestovalo kao prelom kuka, prelom lakatne kosti i zgloba na nozi. Okružni sud je naveo da je apelantkinja zbog zadobijenih povreda liječena kod tužene duži period, a da je i prije tog događaja liječena od reumatidnog zapaljenja više zglobova i osteroporoze što je imalo za posljedicu više preloma pršljenova grudne i slabinske kičme i grudne kosti. Nadalje je naveo da automatska klizna vrata mogu predstavljati opasnu stvar za koju odgovara njen imalac, ali da predmetna vrata nisu bila takvih svojstava jer na njima nema posljedica kvara, posljedica nedostatka električne energije ili nekog oštećenja za koja bi odgovarala tužena. Naime, prema članu 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) šteta nastala u vezi sa opasnom stvari smatra se da potiče od opasne stavri, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, dok prema članu 174. stav (1) ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. Okružni sud je naveo da je apelantkinja ostvarila kontakt sa predmetnim vratima na objektu tužene prilikom ulaska, ali da sama ta vrata koja su prema provedenim dokazima bila ispravna ne predstavljaju opasnu stvar, da bi tužena kao imalac te stvari po principu objektivne odgovornosti kod koje se krivica pretpostavlja bila odgovorna za štetu koja je nastala zbog apelantkinjinog pada. Apelantkinja je trebala da dokaže da su ova vrata neispravna i da su ona zbog toga opasna stvar. Okružni sud je naveo da apelantkinja žalbom ukazuje da iz video snimka koji se nalazi u spisu proizilazi da su vrata bila neispravna, jer su počela da se zatvaraju kad se ona nalazila u okviru njih i da je to zatvaranje nastavljeno čak i nakon inicijalnog kontakta sa apelantkinjom, pretvorivši se u jedan dugotrajan kontakt, odnosno odgurivanje koje je rezultiralo njenim padom neposredno uz okvir vrata. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nakon što je pregledao video snimak nije našao da su predmetna vrata dugotrajno kontaktirala i odgurnula apelantkinju i udarila je da bi se iz tog moglo zaključiti da su ona neispravna, naročito što se na snimku koji traje oko sat vremena prethodno predmetna vrata otvaraju i zatvaraju nesmetano.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/18 (C. K.) | Sudska praksa | Aktio