Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4822/16 (M. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4822/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine u predmetu broj AP 4822/16, rješavajući apelaciju Maria Mendesa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Mendesa podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 075396 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 075396 14 P od 26. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Mendes (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srnice Donje, Općina Gradačac, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 19. decembra 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 075396 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 075396 14 P od 26. novembra 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 075396 14 P od 26. novembra 2015. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 075396 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je predložio da se obavežu Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ruža Šimić (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu solidarno isplate novčani iznos od 12.407,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Apelant je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude ukratko je interpretiran sadržaj tužbe pa je tako istaknuto da je apelant podnio tužbu 8. januara 2014. godine radi naknade štete, da je apelant nasljednik svoje majke Ruže Šimić kći Joze koja ima verifikovano ratno potraživanje u novčanom iznosu od 12.407,00 KM i da je greškom organa prvotuženog-Komisije za konačnu verifikaciju ratnih potraživanja pravnih i fizičkih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), umjesto pravnoj prednici apelanta Šimić Ruži kćeri Joze ratno potraživanje verifikovano Šimić Ruži kćeri Marka.

4. Osnovni sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je motorno vozilo vlasništvo pravnog prednika apelanta Šimić Nike izuzeto za potrebe vojske u toku rata i da je uništeno kao i da je njegova novčana vrijednost bila 12.407,00 DM. Dalje je utvrđeno da je 25. maja 1999. godine zaključen Sporazum o naknadi štete između Federalnog ministarstva odbrane i nasljednika Šimić Nike među kojima je i apelant i njegova majka Šimić Ruža kći Joze. Pored navedenog prvostepeni sud je iz rješenja o verifikaciji ratnog potraživanja Komisije od 24. maja 2008. godine utvrdio da je ratno potraživanje u visini od 12.407,00 KM verifikovano na drugotuženu. Dalje je iz potvrde Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Registar) od 15. augusta 2012. godine utvrđeno da je drugotužena na taj datum na računu Registra imala vrijednosne papire emitenata Ministarstva finansija nominalne vrijednosti 1 i ZIF Herbos fond d.d. Mostar određene nominalne vrijednosti, a uvidom u Ugovor o obavljanju brokerskih poslova od 25. oktobra 2012. godine, utvrđeno je da je isti zaključen između „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo i drugotužene kojim se berzansko-posrednička kuća obavezala da će izvršavati kupovinu i prodaju vrijednosnih papira po nalozima drugotužene.

5. Osim toga je utvrđeno da je apelant 26. jula 2013. godine uputio Komisiji zahtjev za ispravku rješenja o verifikaciji gdje su pogrešno upisani podaci njegove majke i da je Komisija 5. augusta 2013. godine donijela zaključak o ispravci tako da umjesto imena drugotužene treba da stoji Šimić Ruža kći Joze. Dalje je utvrđeno da se apelant 12. augusta 2013. godine obratio Registru sa zahtjevom da u skladu sa zaključkom o ispravci izvrše ispravku imena vlasnika obveznica tako da umjesto drugotužene treba da stoji Šimić Ruža kći Joze iz Donja Skakava kao i da Registar nije mogao da postupi po zahtjevu jer je stanje na registarskom računu, otvorenom za drugotuženu, nula tj. vrijednosni papiri su prodati 2. novembra 2012. godine putem berzansko posredničke kuće „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo za 4.000,00 KM. Iz iskaza drugotužene koja je saslušana kao parnična stranka, a koji iskaz je sud u cjelosti prihvatio, utvrđeno je da je drugotužena imala dionice i da je poslije rata dobila obveznice koje je uložila u Registar, da je 2008. godine dobila na svoju adresu „neke papire“ pa kada je vidjela da nisu za nju proslijedila ih je apelantu odmah nakon prijema, obzirom da je poznavala i apelanta i njegovu majku, a da je svoje vrijednosne papire prodala brokerskoj kući „Eurohaus“ d.o.o. za 4.000,00 KM.

6. Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare koji je istakao prvotuženi. Naime, kako pojašnjava sud, potraživanja majke apelanta su verifikovana od strane Komisije rješenjem od 24. maja 2008. godine i donošenjem navedenog rješenja koji sadrži, kako tvrdi apelant pogrešne podatke o nosiocu prava odnosno povjeriocu potraživanja, nastala je šteta za apelanta. Odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako dalje obrazlaže sud, propisano je da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Tužba je podnesena 8. januara 2014. godine, dakle po isteku objektivnog roka od pet godina od nastanka štete te prvostepeni sud zaključuje da je u odnosu na prvotuženog nastupila zastara potraživanja.

7. U odnosu na drugotuženu, prvostepeni sud je odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja navodeći da nije dokazano da je na računu tužene Šimić Ruže kći Marka po osnovu obveznica verifikovanih na ime majke apelanta isplaćen iznos od 12. 407,00 KM. Tokom postupka apelant nije saslušan kao parnična stranka a odustao je od prijedloga za vještačenje po vještaku ekonomske struke. Također iz obavještenja Registra proizilazi da registraski račun imaju otvoren i drugotužena i majka apelanta zbog čega nisu objedinili vrijednosne papire na jedan račun, pa sud zaključuje da apelant tokom postupka nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva. Stanje na računu drugotužene je nula jer je ona vrijednosne papire po osnovu ratnih potraživanja prodala, ali kako zaključuje sud, apelant nije pružio dokaze da su prodati vrijednosni papiri koji su verifikovani na ime njegove majke.

8. Apelacioni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio i za svoje odlučenje u obrazloženju presude dao jasne, argumentovane i valjane razloge koji se temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Razloge prvostepene presude u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane prvotuženog u potpunosti je prihvatio Apelacioni sud. Naime, kako je obrazloženo, zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172 ZOO) ocjenjuje se prema opštim pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbi člana 376. ZOO. Organ prvotuženog (Komisija), kako je dalje istaknuto, je prouzrokovala štetu apelantu samim donošenjem rješenja o verifikaciji, obzirom da su na osnovu tog rješenja obveznice upisane na drugotuženu, a ne na majku apelanta, iz kojeg razloga je neosnovan žalbeni prigovor da je za apelanta šteta nastala tek 2012. godine, kada su obveznice prodate od strane drugotužene.

9. Apelacioni sud pojašnjava da su odredbom člana 376. ZOO predviđena dva roka zastarijevanja i to subjektivni od tri godine čiji početak toka kumulativno zavisi od dvije činjenice: dana kada je oštećenik saznao za štetu i kada je saznao za osobu koja je štetu počinila (stav 1) i objektivni rok od pet godina koji počinje teći od trenutka kada je šteta nastala (stav 2). Objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice. U konkretnom slučaju, kako zaključuje sud, štetne posljedice su nastale danom donošenja rješenja o verifikaciji na kojem su upisani podaci drugotužene odnosno od 24. maja 2008. godine i isti je istekao 24. maja 2013. godine. Objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina, računajući od dana nastanka štete, primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine, nakon saznanja za štetu i počinioca ističe izvan petogodišnjeg roka pa se iz navedenih razloga, u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti subjektivni rok. Apelacioni sud smatra pravilnim odlučenje prvostepenog suda koji je u odnosu na prvotuženog odbio tužbeni zahtjev zbog zastare tim prije što je drugotužena po prijemu rješenja iz 2008. godine isto proslijedila apelantu, a što se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, a apelant je zahtjev za ispravku rješenja podnio po isteku objektivnog roka tek 26. jula 2013. godine.

10. Na kraju taj sud ističe da je prvostepeni sud u odnosu na drugotuženu pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja ističući da nije dokazano da je na račun drugotužene po osnovu obveznica verifikovanih na ime majke apelanta isplaćen iznos od 12.407,00 KM i da sudu nisu pruženi dokazi da su prodati vrijednosni papiri koji su verifikovani na ime majke apelanta. Sve ovo (vrijednost verifikovanog potraživanja, koji novčani iznos i sa kojim datumom su uplaćeni drugotuženoj po osnovu predmetnog potraživanja), kako zaključuje Apelacioni sud je trebalo biti predmet vještačenja po vještaku ekonomske struke, a od kojeg prijedloga je apelant odustao. Na osnovu dokaza koje je apelant izveo nije bilo moguće sa sigurnošću, a kako to propisuje odredba člana 239. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrditi istinitost činjenica koje su bile od odlučnog značaja kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, te je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu.

11. Apelant smatra da je presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant u suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da svoj zahtjev prema prvotuženom nije mogao podnijeti prije donošenja zaključka o ispravci jer je tek tada (5. augusta 2013. godine) kao pravni slijednik svoje majke, legitimisan na bilo kakvo potraživanje po osnovu verifikovanog ratnog potraživanja i smatra da zastarni rok nije mogao otpočeti prije tog datuma. Ignorisanjem norme sadržane u odredbi člana 361. stav 2 ZOO koja propisuje da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano, redovni sudovi su donijeli apsurdan zaključak prije nego je i mogao podnijeti svoj zahtjev prema prvotuženom. Dalje, apelant ističe da redovni sudovi odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu pravdaju „nesprovođenjem vještačenja po vještaku ekonomske struke koji je trebao utvrditi određene činjenice od značaja za odlučivanje“. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud nakon uvida u materijalnu dokumentaciju mogao ručno ili putem digitrona sabrati uplate u korist drugotužene od strane brokerske kuće te ovaj iznos dosuditi na ime neosnovanog bogaćenja. Navodi da su redovni sudovi „uvođenjem nepostojećih formalnih pravila o dokazivanju čak i najprostijih matematičkih činjenica isključivo provođenjem vještačenja po vještaku ekonomske struke samovlasno oslobodili obaveze utvrđivanja činjeničnog stanja putem savjesne i brižljive ocjene dokaza“.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba materijalnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnog zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po tužbi apelanta radi naknade štete zbog, kako tvrdi apelant, odgovornosti prvotuženog za štetu koju je prouzrokovao njegov organ (Komisija) u vršenju svoje funkcije, a da se drugotužena neosnovano obogatila. Međutim, Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznosio i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama (na dvije sudske instance) zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

16. Redovni sudovi su jasno naveli da zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija ocjenjuje se prema opštim pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbi člana

376. ZOO. Redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju šteta za apelanta (štetne posljedice) nastala samim donošenjem rješenja o verifikaciji (24. maj 2008. godine), s obzirom da su na osnovu tog rješenja obveznice upisane na drugotuženu a ne na majku apelanta, i da od tog datuma počinje teći objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete koji je istekao 24. maja 2013. godine. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za ispravku rješenja apelant podnio 26. jula 2013. godine, a tužbu 8. januara 2014. godine, dakle po isteku objektivnoga roka od pet godina od dana kada je šteta nastala. Sudovi su pojasnili da se objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina računa od dana nastanka štete i primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine, nakon saznanja za štetu i počinioca, ističe izvan petogodišnjeg roka. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu obrazložili da apelant nije dokazao da je na račun drugotužene po osnovu obveznica verifikovanih na ime njegove majke isplaćen iznos od 12.407,00 KM. Dakle, kako na osnovu dokaza koje je apelant izveo (materijalne dokumentacije) nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi istinitost činjenica koje su bile od odlučnog značaja kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu odluka je donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 239. ZPP). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4822/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio