Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5767/18 (F. C. i R. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5767/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5767/18, rješavajući apelacije Franje Cvitkovića i Rajka Radonjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Franjo Cvitković protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013178 16 U od 25. jula 2018. godine;

Rajko Radonjić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003744 16 Uvp od 27. augusta 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5767/18

1. Franjo Cvitković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 16. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013178 16 U od 25. jula 2018. godine. Apelant je 29. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Fond PIO Mostar) od 15. marta 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar od 2. februara 2016. godine kojim je apelantu prestalo pravo i isplata prijevremene starosne penzije.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni organ, rješavajući u postupku revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, pravilno postupio kada je u smislu člana 6. tačka 8., a u vezi sa članom 7. tač. 1. i 2. i člana 14. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, ukinuo rješenje od 10. jula 2013. godine i odlučio da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene starosne penzije počev od 1. augusta 2014. godine shodno odredbi člana 108. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Navedenom odredbom (član 108. stav 2. Zakona o PIO) je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju ako se naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za sticanje tih prava. Kantonalni sud je istakao da su organi uprave, nakon provedenih dokaza a imajući u vidu Uvjerenje FMB-2 od 25. februara 2013. godine, pravilno zaključili da apelant nije obavljao komandnu dužnost u toku rata odnosno nije obavljao dužnost zapovjednika u postrojbama razine bojne iste ili više razine, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika u postrojbama razine pukovnije iste ili više razine najmanje 12 mjeseci u ratu (kako je navedeno u uvjerenju FMB-2 od 28. februara 2008. godine). Kantonalni sud je ukazao da, dakle, apelant ne ispunjava uslove iz Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju po povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane na osnovu kojeg je apelant ostvario pravo na povoljniju starosnu penziju. Dalje, Kantonalni sud navodi da je opštepoznata činjenica da 19. septembra 1991. godine nije bila proglašena neposredna ratna opasnost niti ratno stanje, dok je HVO formiran 8. aprila 1992. godine (Odluka o formiranju HVO objavljena u Narodnom listu HZHB broj 1/92), pa kada bi se i prihvatila činjenica da je apelant obavljao dužnost zapovjednika postrojbe zračnog motrenja u periodu od 19. septembra 1991. godine do 30. septembra 1992. godine to navedenu dužnost nije mogao obavljati pri HVO s obzirom da je isti formiran tek u aprilu 1992. godine. S obzirom da je ratno stanje na teritoriji Bosne i Hercegovine uvedeno Odlukom Predsjedništva RBiH od 20. juna 1992. godine, apelant ne ispunjava uslov da je u ratu obavljao zapovjednu dužnost 12 mjeseci (kako je to propisano navedenom Uredbom), zaključio je na kraju Kantonalni sud.

AP-5901/18

4. Rajko Radonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko Ristić advokat iz Doboja, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 003744 16 Uvp od 27. augusta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 30. septembra 2015. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog (Fond PIO RS) od 2. juna 2015. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja filijale tuženog u Doboju od 2. aprila 2015. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je ponovo određena kumulativna invalidska penzija u određenom novčanom iznosu.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je pravilno Okružni sud zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili invaliditet apelanta po osnovu bolesti i povrede zbog ranjavanja. Naime, ukazao je da su organi uprave pravilno na osnovu Nalaza, ocjene i mišljenja Prvostepenog organa vještačenja zaključili da invalidnost apelanta po osnovu bolesti nije uzročno-posljedično vezana sa ratnim dejstvima zbog čega se u konkretnom slučaju i nije mogao primijeniti član 100. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Vrhovni sud je naveo da se Okružni sud pravilno pozvao na već konačno i pravosnažno utvrđene činjenice tako da se suprotno apelantovim navodima iz zahtjeva novi dokazi ne mogu ni iznositi niti je neophodno učešće apelanta u postupku ponovnog određivanja invalidske penzije, s obzirom da je samo dio invaliditeta utvrđen za povredu nastalu tokom učešća u OS VRS (koji procenat je pravilno određen), dok je za bolest sasvim pravilno bilo utvrditi dio penzije iz penzijskog osnova po osnovu radnog angažovanja, izostavljajući beneficije koje je apelant imao po osnovu člana 87. Zakona o PIO.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5767/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5767/18 (F. C. i R. R.) | Sudska praksa | Aktio