Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/18 (M. Đ.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2182/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2182/18, rješavajući apelaciju Mileta Đekanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Đekanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 005333 17 Rev od 27. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Đekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 005333 17 Rev od 27. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tužene A. D. je usvojena pa je Presuda Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 005333 17 Gž 2 od 29. juna 2017. godine preinačena i odlučeno je da se žalba tužene usvaja i Presuda Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 005333 14 P 2 od 31. marta 2017. godine preinačava u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati 39.821,64 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je, između ostalog, istakao da su parnične stranke brat i sestra, da su predmet spora nekretnine, u naravi kuća sa okućnicom, koje nekretnine su bile bračna tečevina roditelja parničnih stranaka sa po 1/2 dijela shodno pravosnažnoj presudi Osnovnog suda od 26. oktobra 2007. godine, te da su roditelji parničnih stranaka umrli i da su jedini nasljednici iza njih, njihova djeca, tj. apelant i tužena. Nadalje, ukazano je da su ostavinski postupci iza roditelja parničnih stranaka prekinuti, radi spora o činjenicama od kojih zavisi pravo na nasljeđivanje, te da je apelant 9. marta 2010. godine podnio tužbu protiv tužene, kojom je tražio da se tužena obaveže da mu, po osnovu stečenog bez osnova, isplati 80.000,00 KM na ime ulaganja u predmetne nekretnine, a ukoliko sud odbije taj zahtjev da se utvrdi da je na osnovu ulaganja u predmetne nekretnine stekao 1/3 dijela istih, uz obavezu tužene da trpi upis apelanta sa 1/3 dijela na predmetnim nekretninama. Nadalje, navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke iz maja 2014. godine proizilazi da je u predmetne nekretnine, konkretno, u kafić „Eldorado" koji se nalazi u prizemlju predmetne kuće uloženo 67.056,00 KM. Takođe, navedeno je da iz nespornih navoda parničnih stranaka proizilazi da apelant živi u Sloveniji, a radi u Italiji, a da tužena živi u Čečavi u predmetnoj kući i da, zajedno sa svojim mužem, vodi kafić „Eldorado", na način da od ukupne dobiti, 30 % pripada njoj, a 70 % apelantu. Najzad, istaknuto je da prema iskazima saslušanih svjedoka, pobliže navedenih u presudi, proizilazi da je apelant ulagao u navedeni kafić, a da je tužena zajedno sa svojim mužem vodila taj kafić ostvarujući zaradu. Osnovni sud je zaključio da je, temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja, zahtjev apelanta po osnovu ulaganja u predmetne nekretnine, konkretno kafić „Eldorado" u prizemlju predmetne kuće, osnovan do iznosa od 39.821,64 KM, shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, nalazeći da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da je u predmetni poslovni prostor, konkretno kafić pod nazivom „Eldorado" uloženo 67.056,00 KM, a da među parničnim strankama nije sporno, da je od ostvarene dobiti apelantu pripadalo 70 %, a tuženoj 30 %, Osnovni sud je zaključio da su apelantu, po osnovu ostvarene dobiti, vraćena uložena sredstva u iznosu od 27.184,76 KM, tako da je njegov zahtjev osnovan do iznosa od 39.821,64 KM, shodno odredbama člana 210. ZOO.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Naime, ukazano je da je primarnim zahtjevom iz tužbe, koji su nižestepeni sudovi usvojili do iznosa od 39.821,64 KM, apelant tražio da se tužena obaveže da mu, po osnovu stečenog bez osnova, isplati 80.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude, koliko iznose njegova ulaganja u predmetne nekretnine. Dakle, istaknuto je da je za uspjeh u parnici po osnovu stečenog bez osnova, u smislu odredaba člana 210. ZOO, apelant bio u obavezi da dokaže, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, da je dio njegove imovine, konkretno, ulog od 80.000,00 KM na predmetnim nekretninama, prešao u imovinu tužene bez pravnog osnova. Međutim, navedeno je da kada se ima u vidu da su predmetne nekretnine bile zajednička bračna imovina roditelja parničnih stranaka sa po 1/2 dijela i da su u momentu smrti roditelja parničnih stranaka, apelant i tužena postali nasljednici predmetnih nekretnina, na način da je došlo do zajednice dobara, odnosno do nasljedničke zajednice, gdje se ne zna koliki je čiji dio u toj zajednici dobara i kome šta pripada, sve dok se ne izvrši dioba te zajednice, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je njegova imovina, kao ulog od 80.000,00 KM na predmetnim nekretninama, bez pravnog osnova prešla u imovinu tužene. Drugim riječima, Vrhovni sud je ukazao da sve dok se ne izvrši dioba predmetnih nekretnina kao nasljedničke zajednice, na način da se zna šta je kome od parničnih stranaka kao nasljednika na tim nekretninama pripalo kao njihova posebna imovina, apelant ne može s uspjehom isticati zahtjev u odnosu na tuženu, shodno odredbama člana 210. ZOO, da mu po osnovu stečenog bez osnova isplati određen iznos na ime njegovih ulaganja u predmetne nekretnine, konkretno kafić „Eldorado" u prizemlju predmetne kuće. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO i Zakona o parničnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/18 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio