Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4493/16 (H. P. iz Sarajeva)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4493/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4493/16, rješavajući apelaciju Hasana Pleha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Pleha podnesena zbog „uskraćivanja odluke Suda Bosne i Hercegovine“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Pleh iz Sarajeva (u daljnjem tekstu apelant), podnio je 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog „uskraćivanja odluke Suda BiH“. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2016. godine.

2. Apelant se obratio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zahtjevom za pristup informacijama u kojem je zatražio dostavljanje „ovjerene kopije naloga Suda Bosne i Hercegovine kojim je odobreno Obavještajno sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine (OSA-i) da tokom 2016. godine, prema [apelantu], provodi radnje iz člana 77. Zakona o OSA-i BiH“. Rješenjem Suda BiH broj Su-5/698 od 12. oktobra 2016. godine, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je dokument koji apelant traži „označen oznakom povjerljivosti, te kao takav podliježe restrikciji u pogledu objavljivanja, odnosno sadrži tajne podatke koji predstavljaju posebnu kategoriju informacija i koji, kao takvi, ne podliježu odredbama ZOSPI“. Naime, kako je dalje navedeno, pristup tajnim podacima je uređen Zakonom o zaštiti tajnih podataka BiH (u daljnjem tekstu: ZZTP), koji u odnosu na Zakon o slobodi pristupa informacijama (u daljnjem tekstu: ZOSPI) predstavlja lex specialis. Stoga se, kako je obrazloženo, pristup tajnim podacima, odnosno dokumentima koji sadrže takve podatke, može odobriti isključivo u skladu sa ZZTP u kojem je izričito propisano koja lica i pod kojim uslovima mogu ostvariti pristup tajnim podacima, a da apelant ne spada u kategoriju ovlaštenih osoba u smislu navedenog zakona.

3. Apelant je protiv tog rješenja izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem Suda BiH broj SU- 10-385/16 od 26. oktobra 2016. godine. U obrazloženju ovog rješenja, Sud BiH je, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi da ZZTP ne uređuje pitanje pristupa informacijama, odnosno da taj zakon „ne derogira primjenu ZOSPI“. Međutim, kako je obrazložio Sud BiH, u prvostepenom rješenju je jasno navedeno „po kojem principu i na koji način ZZTP isključuje ZOSPI kod odlučivanja za pristup informacijama koje su tajni podatak u smislu ZZTP“. Dalje, Sud BiH je naveo da se članom 91. Zakona o obavještajno sigurnosnoj agenciji (u daljnjem tekstu: ZOSA) jasno propisuje pravo žalbe na odluku direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA) „prema odredbama ZOSPI“, što znači da je propisana „specijalna primjena ZOSPI na postupak i odluku koji su propisani tim članom“. Međutim, kako je dalje navedeno, iz toga se „ne može izvesti zaključak da se ta odredba može primijeniti na predmetni zahtjev za pristup informacijama [apelanta] i Sud Bosne i Hercegovine“. Osim toga, Sud BiH je naveo i da je netačna apelantova tvrdnja o proizvoljnoj primjeni zakona i „duplim standardima“, kao i tvrdnja da je sa dokumenata u vezi sa predmetom „UDT protiv G.S. Suda“ skinuta oznaka tajnosti. Naime, kako je sud obrazložio, s tih dokumenata je „oznaka tajnosti nije skinuta generalno, već isključivo i vrlo ograničeno za potrebe disciplinskog postupka“, te da je odluka o tome „donesena prama ZZTP, a ne prema ZOSPI, kako to pogrešno smatra [apelant].“

4. Protiv ovog rješenja nije bila dopuštena žalba, već je apelant mogao pokrenuti upravni spor, ali u apelaciji nije naveo je li takav spor pokrenuo.

5. U apelaciji koju je podnio, apelant se pozvao na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelant je naveo da je do povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije došlo „[n]alogom koji je odobrio predsjednik [Suda BiH] da [OSA] provodi mjere tajnog nadzora protiv [apelanta]/nadzor i tehničko snimanje komunikacija – telefonski pozivi“. Apelant navodi da protiv takvog naloga predsjednika Suda BiH nije dozvoljena posebna žalba „kojom bi se osporavala zakonitost naloga po osnovu kojeg dolazi do miješanja države u privatnost građana“ odnosno da „ne postoji nijedan pravni lijek kojim bi se to uradilo“, pa da je zbog toga jedini pravni lijek apelacija Ustavnom sudu. Apelant smatra da „činjenica da je nalog za provođenje mjera tajnog nadzora izdat, proizlazi navedenih rješenja Suda BiH od 12. i 26. oktobra povodom njegovog zahtjeva za pristup informacijama. Apelant također navodi da, s obzirom na direktnu primjenju Evropske konvencije, „[tvrdi] da je predsjednik [Suda BiH] izdavanjem naloga za provođenje mjera tajnog nadzora protiv [apelanta] koji nije zasnovan na činjenicama“ izdao nalog koji „ne odražava pravne stavove ESLJP u pogledu primjene“ Evropske konvencije. Apelant navodi da je Sud BiH „propustio da obrazloži sudski nalog, u smislu konkretizacije dokaza na kojima se temelji nalog za provođenje mjera tajnog nadzora“, čime je prekršio njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

6. U daljnjem tekstu apelacije, apelant opširno izlaže praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) o pitanju tajnog nadzora, te naročito navodi presudu u predmetu Dragojević protiv Hrvatske za koju smatra da je primjenljiva u ovom slučaju. Također, navodi da „cijeneći sadržaj zakonskog rješenja u članu 77. i 78. ZOSA, proizlazi da u [njegovom] slučaju, nalog predsjednika [Suda BiH], kojim su odobrene mjere tajnog nadzora protiv [apelanta] nije sadržavao procjenu vjerovatnosti da [je apelant] prijetnja sigurnosti Bosni i Hercegovini, niti obrazloženje da se istraživanje OSA-e ne može provesti na drugačiji, manje intruzivan način“.

7. U dopuni apelacije, apelant je izričito istakao da ne osporava rješenja Suda BiH koja je dostavio uz apelaciju i koja se tiču odbijanja njegovog zahtjeva za pristup informacijama, već da osporava „zakonitost naloga [Suda BiH] kojim su određene mjere tajnog nadzora.“ Relevantni propisi

8. U Zakonu o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07 i 12/09) relevantne odredbe glase:

c) Tajno prikupljanje podataka za koje je potrebno sudsko ovlaštenje Član 77.

Praćenje na mjestima koja nemaju javni karakter, praćenje komunikacija putem telekomunikacijskih i drugih oblika elektronskih uređaja, kao i pretres imovine bez pristanka vlasnika ili osobe koja privremeno zauzima tu imovinu, može se vršiti samo u slučajevima za koje je dobijeno prethodno ovlaštenje od predsjednika Suda Bosne i Hercegovine ili sudije Suda Bosne i Hercegovine kojeg je odredio predsjednik Suda Bosne i Hercegovine.

[...] Građanin Bosne i Hercegovine koji je bio predmet praćenja ili prisluškivanja treba, po okončanju praćenja ili prisluškivanja, biti obaviješten o preduzetim mjerama, osim ako bi takva informacija mogla ugroziti okončanje zadataka Agencije ili okončanje postupka pred nadležnim organima.

(Napomena: Ovaj dio odredbe je unesen u zakon članom 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 56/06.)

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe. [naglasak dodan] Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana.

[...] Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. [...] (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...]

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ispitivati rješenja Suda BiH, budući da je apelant izričito izjavio u dopuni apelacije da ta rješenja ne osporava. Stoga će se Ustavni sud zadržati samo na apelantovim tvrdnjama da je Sud BiH izdao nalog OSA-i za preduzimanje mjera tajnog nadzora protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da apelant nema pouzdane informacije o tome da li su protiv njega preduzete mjere prikupljanja podataka iz nadležnosti OSA-e, odnosno da protiv njega Sud BiH zaista jeste izdao takav nalog, već je i svoj zahtjev Sudu BiH i apelaciju Ustavnom sudu zasnovao na svojom ubjeđenju i pretpostavci da je to tako.

14. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema članu 77. stav 1. ZOSA, OSA ima nadležnost za praćenje na mjestima koja nemaju javni karakter, što uključuje, između ostalog, praćenje komunikacija putem telelekomunikacijskih i drugih oblika elektronskih uređaja, ali samo u slučajevima za koje je prethodno dobijena ovlast od predsjednika Suda BiH ili sudije Suda BiH kojeg odredi predsjednik. Pristup informacijama o tome da li su preduzete ovakve mjere, regulisan je članom 91. ZOSA i predstavlja izuzetak od pristupa informacijama po ZOSPI, budući da se radi o informacijama koje se tiču izvršavanja zadataka OSA-e na prikupljanju obavještajnih podataka „u svrhu zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine“ (član 1. ZOSA). Ovdje je važno naglasiti da se apelant pogrešno poziva na predmet Dragojević protiv Hrvatske, budući da se u tom predmetu nije ispitivalo pitanje miješanja u pravo na privatnost aplikanta zbog prikupljanja obavještajnih podataka, već zbog prikupljanja dokaza posebnim istražnim radnjama u sklopu krivične istrage, što je regulisano Zakonom o krivičnom postupku (vidi, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 68955/11). Apelant ne navodi da protiv njega postoji krivična istraga, niti da je protiv njega naređeno prikupljanje dokaza posebnim istražnim radnjama u okviru krivične istrage. Apelant tvrdi da je OSA zatražila i dobila nalog od Suda BiH da prema njemu preduzme mjere tajnog nadzora u smislu nadležnosti te agencije, pa čak osporava i sadržaj navodnog naloga za koji samo pretpostavlja da je Sud BiH izdao u odnosu na njega (tačka 6.. ove odluke)

15. Imajući to u vidu, apelant je bio u obavezi da se, u skladu sa članom 91. ZOSA, obrati OSA-i zahtjevom za informaciju o tome jesu li protiv njega pokrenute takve mjere ili ne i da, ako mu iz razloga propisanih tim članom takva informacija bude uskraćena, koristi daljnje pravne lijekove propisane u ZOSPI, kako je to propisano članom 91. stav 6. ZOSA. Propustom da se obrati OSA-i i da koristi propisane pravne lijekove u slučaju odbijanja njegovog zahtjeva, apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4493/16 (H. P. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio