Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/18 (A. K.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1161/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1161/18, rješavajući apelaciju Abdulaha Karalića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Karalić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003552 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Karalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003552 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je Presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003552 16 P 2 od 24. maja 2017. godine. Tom presudom je utvrđeno da su tužiteljica Đ. K. i apelant u toku trajanja bračne zajednice zajedničkim radom i zalaganjem stekli nekretnine, pobliže navedene u izreci presude. Isto tako, utvrđeno je da je udio tužiteljice u sticanju predmetne imovine jednak sa udjelom apelanta i određen je na 1/2 dijela za svakog supružnika, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužiteljica evidentira kao suvlasnik i suposjednik na predmetnim nekretninama sa dijelom od 1/2, a u kojoj srazmjeri se ta imovina ima i podijeliti.
3. Osnovni sud je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, naveo da su tužiteljica i apelant živjeli u bračnoj zajednici od 1971. godine do 2004. godine kada je bračna zajednica stranaka, kao ekonomska zajednica, prekinuta. Nadalje, istaknuto je da je između apelanta kao davaoca izdržavanja i njegove majke S. K. i brata Š. K., kao primalaca izdržavanja, zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju 20. decembra 1979. godine, da su predmet tog ugovora predmetne nekretnine, te da je u Ugovoru o doživotnom izdržavanju navedeno da su primaoci izdržavanja saglasni da se po njihovoj smrti, uz ispunjenje obaveza iz ugovora, nekretnine koje su predmet ugovora uknjiže na davaoca izdržavanja. Također, ukazano je da je rješenjem Odjela za javni registar od 6. juna 2006. godine izvršen otpis predmetnih parcela sa S. K. (kao primaoca izdržavanja) i upis istih u korist apelanta (kao davaoca izdržavanja). Isto tako, navedeno je da je tužiteljica u periodu od zaključenja braka do prekida bračne zajednice obavljala sve poslove u domaćinstvu stranaka, da je radila i poslove na imanju i izvršavala obaveze iz Ugovora o doživotnom izdržavanju, tako što se brinula o potrebama svekrve S. K. koja je umrla 2004. godine i djevera Š. K., koji i sada živi sa apelantom. Dakle, kako su predmetne nekretnine predmet Ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zaključio sa majkom i bratom u vrijeme kada su tužiteljica i apelant živjeli u bračnoj zajednici, Osnovni sud je ukazao da onda te nekretnine, koje su uknjižene na apelanta predstavljaju imovinu stečenu u bračnoj zajednici stranaka. Kako je tužiteljica u svemu pomagala apelantu, Osnovni sud je istakao da je doprinos u sticanju predmetne imovine jednak „jer tuženi nije dokazivao i dokazao da je njegov udio u ispunjavanju obaveza u izvršenju ugovora o doživotnom izdržavanju veći od udjela tužiteljice“.
4. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je, pored ostalog, ukazao na sadržaj pomenutog Ugovora o doživotnom izdržavanju i činjenicu da je taj ugovor zaključen kada su tužiteljica i apelant živjeli u bračnoj zajednici i da su u davanju izdržavanja do 2004. godine učestvovali i tužiteljica i apelant. Shodno tome, navedeno je da onda imovina stečena predmetnim Ugovorom, kao naknada za izdržavanje po ugovoru (koju je apelant inače upisao na sebe kao vlasnika nakon smrti majke), a koja je predmet ugovora kao posebna imovina primaoca izdržavanja S. K. i u pogledu koje tužiteljica i traži utvrđenje da predstavlja bračnu tekovinu, predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta, kako je to našao i prvostepeni sud. Dakle, imajući u vidu utvrđene činjenice da je tužiteljica sve do smrti S. K. 2004. godine bila sa apelantom u bračnoj zajednici, da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa primaocima izdržavanja i da je tužiteljica izvršavala ugovorne obaveze i prema S. K. i prema Š. K. kao i apelant, Apelacioni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari udio u sticanju prvostepeni sud odredio pravilnom primjenom odredbe člana 267. Porodičnog zakona SR BiH. Na kraju, ukazano je da žalbeni navodi apelanta u pogledu nekretnine označene kao k.č. broj 2401/4, također ne dovode u pitanje zakonitost odluke prvostepenog suda da predmetno zemljište predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta jer se stvarno pravo tužiteljice, odnosno suvlasništvo tužiteljice od 1/2 na zemljištu, ne proteže na zgradu koja jeste trajno spojena sa predmetnim zemljištem, ali je od zemljišta pravno odvojena stvarnim pravom koje svog nosioca ovlašćuje da na tuđem zemljištu ima zgradu u svojem vlasništvu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe člana 7. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i člana 267. Porodičnog zakona SR BiH. Relevantni propisi
6. Porodični zakon SR Bosne i Hercegovine („Službeni list SR BiH“ br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 267. stav (2) (2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
7. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav (2) (2) Nepokretne stvari (nekretnine) su čestice zemljine površine, zajedno sa svim onim što je na zemljištu trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno, te pripatci nekretnina dok, po zakonu ili po volji vlasnika, služe iskorištavanju glavne stvari (nekretnine po namjeni).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantne odredbe člana 267. Porodičnog zakona SR BiH na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević