Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/18 (Vitis d.o.o. Čitluk i JP za komunalne i zanatske usluge "RAD" Lukavac)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2176/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2176/18, rješavajući apelacije Vitis d.o.o. Čitluk i JP za komunalne i zanatske usluge "RAD" Lukavac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vitis d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048134 15 Rsž od 30. januara 2018. godine i JP za komunalne i zanatske usluge "RAD" Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 150216 17 Rev od 24. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2176/18

1. Vitis d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 048134 15 Rsž od 30. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 048134 14 Rs od 16. februara 2015. godine odlučeno je da se prebija potraživanje tužitelja F. K. u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaća za određeni vremenski period u iznosu od 1.053,00 KM sa apelantovim potraživanjima prema tužitelju (parnični troškovi utvrđeni pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 086259 11 P od 25. februara 2014. godine u iznosu od 1.053,00 KM), te se usvaja tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu i obavezuje apelant da tužitelju na ime razlike plaće isplati iznos od 422,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Takođe, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade za ishranu za određeni vremenski period i na ime regresa za 2008. i 2009. godinu isplati određene novčane iznose, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu odluke o regresu za 2008. i 2009. godinu, te u odluci o troškovima postupka (apelant obavezan na isplatu manjeg iznosa).

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo, između ostalog, da prema odredbama člana 73. Zakona o radu poslodavac ne može bez saglasnosti zaposlenika svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da iz nalaza vještaka finansijske struke S. K. proizilazi da je stvarna neto osnovica za obračun plaće tužitelja bila 700,00 KM, te da mu je za period od 1. marta do 31. jula 2007. godine neto plaća umanjena za račun telekom operatera (za prekoračenje računa preko iznosa od 50,00 KM) i dio po računima STR „Gogi“ Prijedor i „Galaksija“ d.o.o. Velika Kladuša (koje je trebalo da plate navedene firme), što je preciznije navedeno u obrazloženju presude za svaki mjesec pojedinačno. Općinski sud je ukazao da je Odluka o naknadi za korištenje mobilnog telefona donesena jednostrano, te da u smislu naprijed navedene zakonske odredbe ne daje ovlaštenje apelantu da tužitelju umanji platu za prekoračeni iznos telefonskog računa (tužitelj je bio upoznat sa odlukom, ali tvrdi da mu nisu predočeni telefonski računi na osnovu kojih je apelant izvršio umanjenje plaće, niti da je imao saznanja o prekoračenju). Takođe, Općinski sud je naveo da prema nalazu vještaka nema dokaza da je tužitelju od strane STR „Gogi“ Prijedor i „Galaksija“ d.o.o. Velika Kladuša isplaćen novac, odnosno da je tužitelj potvrdio prijem novca. Pored toga, ukazano je da je navode tužitelja da su apelantovi poslovni partneri plaćanje računa vršili žiralno potvrdila i svjedok A. P. (fakturista kod apelanta). S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je apelant bez pravnog osnova umanjio primanja tužitelja i za dugovanja navedenih firmi. Osim toga, u obrazloženju odluke je navedeno da je apelant istakao prigovor eventualnog prijeboja sa tužiteljevim potraživanjem, te da je ukazao da se ta potraživanja prema tužitelju odnose na troškove parničnih postupaka koji su dosuđeni rješenjima Općinskog suda u Bosanskoj Krupi i Općinskog suda u Mostaru. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je rješenje Općinskog suda u Mostaru (kojim je tužitelj obavezan isplatiti apelantu troškove tog postupka u iznosu od 1.053,00 KM) snabdjeveno klauzulom pravosnažnosti, pa je osnovan prigovor prijeboja dospjelog apelantovog potraživanja sa potraživanjem tužitelja, ali da rješenje Općinskog suda u Bosanskoj Krupi nije snabdjeveno klauzulom pravosnažnosti, niti izvršnosti.

4. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredaba člana 73. Zakona o radu, iz razloga što činjenica da je tužitelj bio upoznat sa sadržajem apelantove Odluke o naknadi za korištenje mobilnog telefona, kao i visina računa mobilnog telefona, ne mogu uticati na navedenu odredbu, jer je izostala saglasnost tužitelja za njenu primjenu. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno naveo da prebijanje za iznos od 820,00 KM po troškovima postupka vođenim pred Općinskim sudom u Bosanskoj Krupi, nije prihvaćeno (iako tužitelj navodi da te troškove nije platio), iz razloga što pomenuto rješenje nije pravosnažno, čime nije ispunjen uslov iz odredaba člana 336. Zakona o obligacionim odnosima da je potraživanje dospjelo za naplatu. AP-5831/18

5. JP za komunalne i zanatske usluge "RAD" Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 150216 17 Rev od 24. jula 2018. godine.

6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 150216 16 Rsž od 28. oktobra 2016. godine, kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 Rs 150216 13 Rs od 17. decembra 2015. godine. Presudom Općinskog suda u Lukavcu, između ostalog, utvrđeno je da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza koju je donio apelant 11. januara 2013. godine, a kojom prestaje radni odnos tužitelja Z. J. (stav 1.), te je obavezan apelant da vrati tužitelja na radno mjesto vozača specijalnog komunalnog vozila (stav 2.), kao i da na ime tužitelja kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa za određeni period (stav 3.), te da tužitelju na ime neisplaćenih plaća koje bi mu pripale da je radio kod apelanta, a prema ugovoru o radu, isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period (stav 4.).

7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je tužitelj u pismenoj izjavi od 27. decembra 2012. godine izjavio da je 20. decembra 2012. godine, prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta, upravljajući vozilom firme, imao saobraćajnu nezgodu, te da je napravio materijalnu štetu na drugom vozilu i da se sa oštećenim dogovorio da ne pozivaju policiju. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je poslovođa apelanta S. K. u prijavi od 3. januara 2013. godine naznačio da je 21. decembra 2012. godine saznao za naprijed navedeno, odnosno da je tužitelj počinio povredu radne discipline, te da je obavio razgovor sa tužiteljem i da mu je naložio da napiše pismenu izjavu, koju mu je tužitelj dostavio 27. decembra 2012. godine. U obrazloženju osporene odluke, navedeno je da je odredbama člana 89. Zakona o radu propisano da ugovor o radu iz člana 88. i 88a. ovog zakona može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je poslovođa apelanta S. K., kao neposredni rukovodilac za počinjenu težu povredu radne obaveze od 20. decembra 2012. godine saznao 21. decembra 2012. godine, te da se od tog datuma ima računati rok, bez obzira na to kada je direktor apelanta neposredno dobio saznanja o navedenim činjenicama, iz razloga što poslovođa apelanta po svom položaju ima dužnost obavještavanja nadležne osobe – direktora, a što je propustio blagovremeno učiniti. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da su neosnovane apelantove revizione tvrdnje u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava koje se svode na to da je pogrešno izveden zaključak o početku računanja blagovremenosti otkaza ugovora o radu. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2176/18 i AP-5831/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2176/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, u apelaciji broj AP-5831/18, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose u suštini na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na predmet AP-5831/18, Ustavni sud zapaža da apelant osim što smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/18 (Vitis d.o.o. Čitluk i JP za… | Sudska praksa | Aktio