Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/18 (Volksbank leasing BiH d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-900/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-900/18, rješavajući apelaciju Volksbank leasing BiH d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Volksbank leasing BiH d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022482 16 U od 15. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Volksbank leasing BiH d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022482 16 U od 15. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Volksbank leasing BiH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „ANP“ d.o.o. Sarajevo, Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022482 16 U od 15. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Banjaluka) kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Regionalnog centra Mostar, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 04/4-1/II-17-1-UP-28-6/15 od 2. jula 2015. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba, izjavljena protiv prvostepenog rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 04/4-1/II-17-1-UP-28-2/15 od 20. maja 2015.godine, kojim je apelantu za poreski period 1. oktobra 2013. - 31. decembra 2014. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 205.453,00 KM i naložena uplata navedenog iznosa pod prijetnjom prinudne naplate.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak poreskih organa da dobavljač (ANDREA & CO d.o.o. Čitluk) apelanta u spornom periodu nije obavljao djelatnost trgovine polovnim motornim vozilima, zbog čega isti nije preprodavač u smislu člana 47. Zakona o PDV-u, niti spada u poreske obveznike koji su oslobođeni plaćanja PDV-a, bez prava na odbitak ulaznog poreza, kao ni u male preduzetnike, slijedom čega, prilikom prodaje motornih vozila, nije mogao primijeniti posebnu šemu oporezivanja. Stoga, Sud BiH je istakao da se neosnovano u tužbi navodi da je zanemarena činjenica u konkretnom slučaju da je dobavljač, registrovani poreski obveznik u smislu člana 12. Zakona o PDV-u, koji samostalno obavlja djelatnost u svrhu ostvarivanja oporezivih prihoda, a ovo iz razloga što ova činjenica za primjenu člana 47. navedenog Zakona nije relevantna. Naime, Sud BiH je naveo da je relevantna činjenica koju su utvrdili poreski organi, da dobavljač u okviru obavljanja registrovane djelatnosti nije registrovan za trgovinu polovnim motornim vozilima. Takođe, Sud BiH je istakao da apelant neosnovano navodi da je tuženi pogrešno obračunao poresku osnovicu. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da ovo iz razloga što je odredbom člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u, propisano da je poreska osnovica prometa dobara i usluga, oporezivi iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra i usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara i usluga, u koju nije uključen PDV. Dalje, stavom 2. tačka 2. navedenog člana, propisano je da se u osnovicu uračunavaju i svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi putovanja, prevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu). Dakle, Sud BiH je naveo da se naknadom smatra sve ono što primalac dobara ili usluga, treba dati ili platiti za isporučena dobra ili pružene usluge, osim poreza na dodatu vrijednost. Dalje, Sud BiH je naveo da u poresku osnovicu ulazi i sve ono što neka druga osoba, a ne primalac dobara ili usluga, treba dati ili platiti isporučiocu za isporučena dobra ili obavljene usluge, uključujući subvencije direktno povezane sa cijenom isporuke. Shodno navedenom, Sud BiH je naveo da kako se promet po Ugovoru o finansijskom lizingu, smatra prometom dobara u smislu odredbe člana 4. stav 3. tačka 3. Zakona o PDV, poresku osnovicu kod predaje predmeta lizinga čini ukupna naknada koju davalac lizinga prima ili treba da primi od primaoca lizinga, a koja sadrži vrijednost predmeta lizinga, odnosno naknadu davaoca lizinga, kao i sve sporedne troškove koje davalac lizinga, zaračunava primaocu lizinga. Prema tome, Sud BiH je istakao da je pravilno prvostepeni organ zaključio, da navedeni troškovi ulaze u poresku osnovicu, odnosno, da isti predstavljaju ukupnu naknadu, koju je apelant primio ili treba da primi od svojih kupaca - primaoca lizinga, a u smislu člana 20. stav 2. Zakona o PDV-u, a ne naknadu troškova koje apelant primi od kupca kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog u smislu člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o PDV-u, kako se to neosnovano tužbom tvrdi. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da shodno pravilnom zaključku poreskih organa, apelant je bio u obavezi ispostaviti primaocima leasinga fakturu sa obračunatim PDV-om u momentu isporuke predmeta leasinga primaocu leasinga. Stoga, Sud BiH je naveo da se neosnovano tužbom ističe da se u konkretnom slučaju radi o refundaciji troškova, s obzirom da plaćanje kasko osiguranja apelant nije izvršio u ime i za račun primaoca lizinga - kupca vozila, nego za svoje ime i za svoj račun, a iznos navedenih troškova obuhvaćen je naknadom koju je primalac lizinga platio ili treba da plati davaocu lizinga, dakle, radi se o troškovima koji su direktno povezani sa cijenom predmeta isporuke (vozila), slijedom čega je istaknute prigovore tužbe u tom pravcu odbio kao neosnovene. Sud BiH je ukazao da iz navoda tužbe proizilazi da neodržavanje usmene rasprave apelant dovodi u vezi sa povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S tim u vezi, Sud BiH je konstovao da su neosnovani predmetni navodi tužbe, jer prava apelanta zagarantovana navedenom konvencijom nisu povrijeđena u predmetnom upravnom postupku, s obzirom da je u konkretnoj stvari tužena provela zakonom propisan postupak, omogućila apelantu pristup i izjašnjavanje u svakoj fazi postupka, a omogućen mu je i pristup sudu. Takođe, Sud BiH je naveo da u pogledu prijedloga apelanta da sud u upravnom sporu zakaže raspravu, ovo vijeće nalazi da za rješavanje sporne stvari nije potrebno održati usmenu raspravu, jer za njeno održavanje ne postoje zakonski razlozi iz člana 29. Zakona o upravnim sporovima BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine), ali je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom sudskom odlukom, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/18 (Volksbank leasing BiH d.o.o… | Sudska praksa | Aktio