Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4733/16 (B. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4733/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4733/16, rješavajući apelaciju Bogdane Dobrnjac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdane Dobrnjac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 182864 15 Gž od 13. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bogdana Dobrnjac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Broda, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnijela je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 182864 15 Gž od 13. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 16. jula 2018. godine, a tužena 24. jula 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 182864 13 P od 23. aprila 2015. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su ništavne odredbe člana 1 Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF broj 1631400368 zaključenog 10. aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor); da su ništavne odredbe člana 2 tačka 3 spornog ugovora koje glase: utvrđena rata 221,06 CHF, obračunava se u CHF a naplaćuje u KM obračunato po srednjem kursu Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (prednica tužene) na dan uplate rate; da su ništavne odredbe člana 11 spornog ugovora i da se obavezuje tužena da počev od 30. novembra 2014. godine omogući apelantkinji otplatu preostalog dijela kredita konverzijom tog iznosa kredita u KM po istom, tj. srednjem kursu koji je tužena primijenila na dan puštanja kredita u korišćenje tako što će plan otplate apelantkinjinog kredita uskladiti s godišnjim Liborom bez mogućnosti da tužena jednostrano i proizvoljno mijenja ugovorenu kamatnu stopu, da se obaveže tužena da apelantkinji isplati iznos od 1.743,99 KM na ime glavnog duga po osnovu razlike između apelantkinjinih uplata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću LIBOR-a, te iznos od 1.297,87 KM kao iznos obračunate i dospjele zakonske zatezne kamate na više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću sve za period od 1. juna 2008. godine do 30. novembra 2014. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, da se obavezuje tužena da apelantkinji na ime više obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike isplati za period od 1. juna 2008. godine do 30. novembra 2014. godine iznos od 4.016,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom za isti period u iznosu od 1.989,35 KM uz obavezu tužene da apelantkinji namiri troškove postupka u iznosu od 3.487,40 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantkinja tom sudu podnijela tužbu protiv Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka kao pravne prednice tužene kojom je postavila tužbeni zahtjev preciziran u prethodnoj tački ove odluke. U vezi s tim je navedeno da je utvrđeno da su apelantkinja i tužena u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog spornog ugovora, i to apelantkinja u svojstvu korisnika kredita, a tužena u svojstvu davaoca kredita, na osnovu kojeg je tužena odobrila apelantkinji nenamjenski kredit uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 24.210,00 CHF, što je na dan odobrenja kredita iznosilo 30.081,09 KM; da se radi o tipskom ugovoru; da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantkinji stavila na raspolaganje dugoročni kredit u protivvrijednosti KM po srednjem kursu tužene na dan puštanja kredita na korišćenje; da je odredbom člana 3 spornog ugovora ugovoren rok vraćanja kredita od 15 godina, konačna otplata kredita je utvrđena anuitetnim planom, ugovoreno je trajanje kredita od 180 anuiteta, utvrđena je rata od 221,06 CHF obračunata u CHF, a naplaćuje se u KM po srednjem kursu tužene na dan uplate rate; da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa na ugovoreni kredit (vezano za godišnji Libor + 4,50% godišnje Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu), koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 7% godišnje na iznos kredita; da se kamate obračunavaju i naplaćuju na bazi 360 dana godišnje na mjesečnom nivou na bazi 30 dana, a interkalama kamata obračunava u visini redovne kamate za vrijeme korišćenja kredita i do dana prenosa kredita u otplatu, a plaća je korisnik kredita prilikom plasmana kreditnih sredstava; da se zatezna kamatna stopa obračunava ukoliko korisnik kredita svoje obaveze po kreditu ne izmiri u roku; da je odredbom člana 4 ugovoreno obezbjeđenje kredita kroz četiri sopstvene mjenice „bez protesta“ potpisane uz sporazum i izjavu o obavezi, zatim saglasnost o zapljeni – zabrana na platu korisnika kredita i žiranata i ugovore o jemstvu zaključeni između banke i žiranata; da je odredbom člana 11 ugovorena promjenjivost kamatne stope, tj. da svojim potpisom na ugovoru korisnik izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, s tim da će banka o visini kamatne stope i o promjenljivom iznosu rate izvijestiti korisnika pismenim putem bez odgode; da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu vezano za CHF; da je korisnik kredita potpisom ugovora dao izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 ugovora; da su u planu otplate kredita fiksno obračunati anuiteti za period od 1. juna 2008. do 1. maja 2023. godine; da je trajnim nalogom apelantkinja ovlastila tuženu da izvrši prenos sredstava po trajnom nalogu broj 2711004080012 od 10. aprila 2008. godine s apelantkinjinog računa kod tužene, mjesečno u valuti odobrenja 221,06 CHF; da prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke razlika između apelantkinjinih uplata po kreditu od strane banke i anuitetnog otplatnog plana kredita usklađenog prema tržišnoj vrijednosti Libora i kamatnoj marži po članu 3 spornog ugovora za period od 1. juna 2008. do 31. novembra 2014. godine iznosi 1.180,86 CHF, odnosno 1.743,99 KM; da je apelantkinja kao korisnik kredita po nalazu vještaka uplatila više obaveza od ugovorenih po osnovu usklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za period od 1. juna 2008. do 30. novembra 2014. godine u iznosu od 1.743,99 KM; da apelantkinji pripada i ukupna zakonska zatezna kamata za više naplaćen kredit od ugovorenog usklađen s tržišnom vrijednošću Libora u iznosu od 1.297,87 KM; da je tužena naplatila više obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za period od 1. juna 2008. do 30. novembra 2014. godine u iznosu od 4.016,07 KM, te da visina zakonske zatezne kamate za isti period iznosi 1.989,35 KM.
7. Nadalje je navedeno da je tužbeni zahtjev osnovan na osnovu odredbi čl. 103, 10, 23, 18, 26, 61, 124, 142, 143, 99, 100, 101, 105, 394, 395, 399, 1065, 1066 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), člana 19 Zakona o deviznom poslovanju koji su interpretirani u presudi. U vezi s tim je obrazloženo da je jedno od opštih principa prava to da se stranka ne može unaprijed odreći nekog svog prava o kojem u tom momentu nema nikakvih saznanja, pa tako svako eventualno unaprijed odricanje od prava u tipskom (unaprijed pripremljenom) ugovoru i usaglašavanje s kasnijim izmjenama i dopunama odluka tužene (odlukama koje će tužena kasnije donijeti, a koje će uticati na sadržaj ugovornog odnosa stranaka), samim potpisivanjem spornog ugovora ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, bez njihovog dostavljanja drugoj ugovornoj strani i bez ostavljanja pravne mogućnosti da se o istoj izjasni, da je nezakonitim ponašanjem tužene, monopolističkim položajem, ugovaranjem ništave odredbe tužena za sebe pribavila novčanu korist od dana primjene spornog ugovora, odnosno od 1. juna 2008. do 30. novembra 2014. godine, iz kojeg razloga je, prema mišljenju tog suda, sada dužna da tu korist, utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka, vrati, posebno kod činjenice da tužena nije ni osporila da je vršila izmjenu kamatne stope, i to na način što je mijenjala godišnju maržu (koja pored Libora predstavlja drugi element kamatne stope i koja je u trenutku zaključenja ugovora bila 4,25%). S obzirom na to da, prema mišljenju tog suda, apelantkinja u momentu zaključenja ugovora nije bila svjesna kursnog rizika, da je tužena kod apelantkinje izazvala zabludu o vrsti kredita i uslovima isplate, da apelantkinja nije bila ravnopravna s tuženom, taj sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 182864 15 Gž od 13. oktobra 2016. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu kojim je utvrđeno da su ništave odredbe čl. 1, 2 tačka 3 i 11 spornog ugovora i tužena obavezana da apelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, počev od 30. novembra 2014. godine na način što će plan otplate kredita uskladiti s godišnjim Liborom, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, da apelantkinji na ime više obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike isplati za period od 1. juna 2008. godine do 30. novembra 2014. godine iznos od 4.016,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom za isti period u iznosu od 1.989,35 KM tako što se tužbeni zahtjev odbija. Osim toga, u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka presuda je takođe preinačena tako što se tužena obavezuje da apelantkinji na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.972,44 KM umjesto iznosa od 3.487,40 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i osporena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Presudom je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove žalbenog postupka precizirane u presudi.
9. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da je žalba tužene djelomično osnovana. U vezi s tim je navedeno da žalba osnovano ukazuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke kojom je utvrdio ništavost odredbe čl. 1, 2 tačka 3 i 11 spornog ugovora i tužena obavezana da apelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, i to počev od 30. novembra 2014. godine, tako što će plan otplate apelantkinjinog kredita uskladiti s godišnjim Liborom, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, da apelantkinji na ime više obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike isplati za period od 1. juna 2008. godine do 30. novembra 2014. godine iznos od 4.016,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom za isti period u iznosu od 1.989,35 KM, obračunatom do dana izrade nalaza, te zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice počev od 30. novembra 2014. godine kao dana izvršenog vještačenja. Nadalje je navedeno da odredba člana 1065 ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. U smislu odredbe čl. 10 i 11 istog zakona, kako je obrazloženo, strane u obligacionim odnosima su slobodne i ravnopravne da, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, svoje odnose urede po svojoj volji. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da su parnične stranke, u smislu navedenih zakonskih odredbi, zaključile sporni ugovor kojim su se saglasili o bitnim elementima ovog ugovora i kojim su saglasno ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu.
10. Obrazloženo je i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena pripremila sporni ugovor unaprijed, na tipskom obrascu, ali da, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešno zaključuje da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje principa ravnopravnosti u takvom ugovornom odnosu jer je u tržišnoj privredi ustaljeno pravilo sastavljanja ugovora od samo jedne ugovorne strane. Okružni sud je naveo da se radi o tzv. tipskim ugovorima kojima određeni privredni subjekti plasiraju robu na tržištu pod identičnim uslovima. U smislu odredbe člana 72 stav 1 ZOO-a, kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju, a navedeno podrazumijeva da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja principa ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih principa obligacionog prava, mora biti upoznata s odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove. Okružni sud je naveo da je opštepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, evro i sl.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču, te da apelantkinja tokom postupka nije ukazivala na to da joj odredbe spornog ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da apelantkinjina izjava za zaključenje ovog ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, niti je na ove okolnosti predlagala i izvodila dokaze, iz kojeg razloga je pravilno prihvatiti da je apelantkinji u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo poznato da ga zaključuje uz tzv. valutnu klauzulu u švicarskim francima, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti ove valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem takvog ugovora, u smislu člana 26 ZOO-a, te da je njena volja za zaključenje spornog ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno, shodno odredbi člana 28 stav 2 ZOO-a. Takođe, kako je obrazloženo, ne može se prihvatiti ni pravilnim zaključak prvostepenog suda o tome da je sporni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 15 ZOO-a (principu jednake vrijednosti davanja) koja propisuje da u zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od principa jednake vrijednosti uzajamnih davanja (stav 1), a zakonom se određuju u kojim slučajevima narušavanje tog principa povlači pravne posljedice (stav 2).
11. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno nalazi da u pogledu novčanih obaveza vrijedi princip monetarnog nominalizma, u kojem smislu, saglasno odredbi člana 394 ZOO-a, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 11 vezano za odredbu člana 3 spornog ugovora, saglasno principu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + 4,50% kamatne marže godišnje, koja je u trenutku zaključenja spornog ugovora iznosila 7,50% godišnje na iznos kredita i vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim ratama izraženim u CHF, a ispunjenje u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Takva ugovorna odredba, prema obrazloženju Okružnog suda, zasnovana je na pravilnoj primjeni odredbe člana 395 ZOO-a prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti.
12. Nadalje je navedeno da je, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke od 30. novembra 2014. godine apelantkinja, saglasno obavezi po kreditu, a po obračunu banke, uplatila iznos od 16.521,50 CHF, odnosno 24.588,85 KM. Kursna razlika između uplata KM izračunatih iz CHF prema anuitetnom planu banke, po kursu na dan uplate i po kursu na dan plasmana kredita (1. juni 2008. godine) iznosi 4.016,07 KM, a zakonska zatezna kamata na taj iznos 1.989,35 KM. Navedena kursna razlika, kako je navedeno, prema mišljenju vještaka predstavlja razliku između apelantkinjinih uplata u KM izračunatih u CHF prema anuitetnom planu banke po kursu na dan uplate i kreditnih obaveza u CHF po spornom ugovoru preračunatih u KM po kursu na dan plasmana kredita. U vezi s tim je navedeno da kod činjenice da su parnične stranke zaključile sporni ugovor o nenamjenskom kreditu slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je spornim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate, a apelantkinja obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate, iz kojeg razloga, prema mišljenju tog suda, žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio ništavim odredbu čl. 1, 2 i 11 spornog ugovora i obavezao tuženu da isplati iznos od 4.016,07 KM, zakonsku zateznu kamatu na taj iznos u iznosu od 1.989,35 KM, te zakonsku zateznu kamatu na glavnicu ubuduće od dana izrade nalaza 30. novembra 2014. godine do isplate, slijedom čega je žalbu tužene valjalo djelimično uvažiti, a prvostepenu presudu u tom dijelu, primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP, preinačiti i tužbeni zahtjev u odnosu na navedeno odbiti.
13. Nadalje je navedeno da je, kako je već izloženo, tužena imala pravo da izmijeni kamatnu stopu u momentu kada se promijenila vrijednost Libora, ali obračun kamate koju je izvršila tužena nije u skladu s odredbom člana 12 spornog ugovora. Okružni sud je obrazložio da Libor ili Londonska međubankarska stopa predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na londonskom međubankarskom tržištu. Sporni ugovor u pogledu kamate, čija stopa zavisi od kretanja Libora, sadrži odredbe o tome da će kamatu u daljem periodu odrediti treća lica, što predmetnu obavezu čini odredivom u smislu člana 50 ZOO-a, a time i dopuštenom. Prema nalazu i mišljenju vještaka, proizlazi da se tužena, kako je obrazloženo, u pogledu obračuna kamata nije pridržavala kretanja Libora, niti ih je pravilno usklađivala, pa je na ime kamata apelantkinji zaračunavala veće iznose, da je tužena utvrđivala tržišnu vrijednost Libora svojim internim odlukama, da u primjeni Libora nije postupala u skladu s ugovorom, jer visinu kamatne stope nije utvrđivala dodavanjem fiksne stope kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libora, već je stopu kamatne marže povećavala u periodu kad je tržišna vrijednost Libora padala, iz kojeg razloga je, prema zaključku tog suda, ukupna kamatna stopa veća u odnosu na ugovorenu, što je na štetu korisnika kredita, pa je na taj način korisnik kredita zbog neusklađivanja Libora s tržišnom vrijednošću više uplatio iznos od 1.743,99 KM, iz kojeg razloga je i pravilno prvostepeni sud u ovom dijelu apelantkinjin zahtjev usvojio. U vezi s tim je navedeno da se radi o povredi ugovorene obaveze i materijalnoj šteti koja je proizišla iz nje, iz kojeg razloga se, u smislu odredbe člana 186 ZOO-a, obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Prema tome, Okružni sud je naveo da je apelantkinja štetu pretrpjela svakom pojedinačnom uplatom rate, a od kojeg datuma je u smislu odredbe člana 277 stav 1 ZOO-a vještak obračunao i zakonsku zateznu kamatu do izrade nalaza u iznosu od 1.297,87 KM, iz kojeg razloga je, prema mišljenju tog suda, pravilno prvostepeni sud obavezao tuženu da apelantkinji isplati navedene iznose, kao i da dosudi zakonsku zateznu kamatu ubuduće na iznos glavnice počev od dana izrade nalaza 30. novembra 2014. godine do isplate.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu jer je izveo dijametralno suprotan zaključak od prvostepenog suda iako za to nije dao razloge i obrazloženja, a prije svega vezano za primjenu odredbi čl. 12 i 21 ZOO-a, iako je apelantkinja sve vrijeme ukazivala da je predmetni ugovor zaključen na prevaru jer je ona kao neuka stranka iz nužde morala podići kredit radi stambenog obezbjeđenja, a niko u banci joj niti jednom riječju nije objasnio šta je Libor niti valutna klauzula, a ona to ni danas ne zna. Smatra i da je banka za sebe ugovorila ekskluzivu jer je u ugovoru navela da može sama bez apelantkinjine saglasnosti mijenjati kamatnu stopu, te da je banka nikad nije upozorila da bi vrijednost švajcarskog franka za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogla rasti. Navodi i da je prevarena i time što je ugovor unaprijed bio odštampan, te da sada ima veći dug nego je na početku iznosila glavnica.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, te navodi sadržaje donesenih presuda i dijelove njihovih obrazloženja.
16. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, te ističe da apelantkinja u apelaciji ne navodi i da je dio njenog tužbenog zahtjeva usvojen. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o deviznom poslovanju („Službeni glasnik RS“ br. 96/03, 123/06, 92/09 i 20/14) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Dozvoljeno je ugovaranje u devizama u Republici s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama.
18. U Zakonu o bankama („Službeni glasnik RS“ br. 74/02, 24/03, 44/03, 74/04, 116/11 i 59/13) relevantne odredbe glase:
Član 98n.
Ako su kod ugovora o kreditu kamata, naknada i drugi troškovi promjenljivi, banka promjenu njihove vrijednosti mora zasnivati na elementima ugovorenim u skladu sa odredbama ovog zakona, koji se javno objavljuju.
Banka ne može da vrši izmjenu promjenljive kamatne stope u rokovima drugačijim od ugovorenih, a usklađivanje visine promjenljive kamatne stope dužna je da vrši prema visini utvrđene referentne kamatne stope sa kojom se prema ugovoru kamata usklađuje, a koja se javno objavljuje i važeća je na dan isteka ugovorenog roka za usklađivanje kamatne stope.
Ako banka odobri kredit koji je indeksiran u stranoj valuti, korisnik ima pravo da otplatu kredita vrši po istom tipu kursa koji je primijenjen pri isplati kredita (kupovni ili prodajni kurs Centralne banke Bosne i Hercegovine ili zvanični srednji kurs ili kupovni ili prodajni kurs banke), a banka je dužna da korisniku omogući ostvarenje tog prava.
Ako korisnik radi dobijanja kredita ima obavezu da kod banke položi namjenski depozit sa ugovorenom kamatom, banka je dužna da primijeni isti metod obračuna kamate na depozit koji je primijenjen i na obračun kamate na odobreni kredit.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan ustavu i prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Valuta obaveze Član 395.
Ako novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Član 1066.
(1)Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.
(2)Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 182864 15 Gž od 13. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 25. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 5328/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5328/15 od 13. marta 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbio apelantkinjinu apelaciju u tom predmetu, pri čemu je naveo sljedeće:
31. „Imajući u vidu apelacione navode kojima je, između ostalog, ukazano na nedostatak bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja i stav iz osporene presude iz kog proizlazi da je apelantkinja na jasan i potpuno razumljiv način (u pismenoj formi) bila obaviještena o bitnim elementima ugovora, Ustavni sud napominje da je pri razmatranju okolnosti konkretnog slučaja imao u vidu Direktivu Savjeta Evropske zajednice broj 93/13/EEZ od 5. aprila 1993. godine (ꞌSlužbeni list Evropskih zajednicaꞌ, broj 95/29; u daljnjem tekstu: Direktiva), na osnovu koje je Evropski sud pravde (u daljnjem tekstu: CJEU) donio presudu u predmetu C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, povodom zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio Žalbeni sud u Oradei – Rumunija, u okviru spora između Ruxandre Paule Adriciuc i 68 drugih lica s jedne strane i Banca Romaneasca SA (u daljnjem tekstu: banka) u vezi s nepoštenim odredbama iz ugovora o kreditu prema kojima su korisnici kredita bili dužni vraćati mjesečne rate kredita u švajcarskim francima (CHF) uz posljedicu da su tečajni rizik koji podrazumijeva da se rata povećava u slučaju pada tečaja rumunskog leja u odnosu na CHF u potpunosti snosili oni (...).
32. CJEU je, razmatrajući konkretne okolnosti u predmetu C-186/16, afirmisao stav izražen u ranijoj odluci u predmetu C-26/13 (odluka Kasler) prema kome je obaveza redovnog suda da ocijeni, s obzirom na narav, opštu strukturu i odredbe ugovora o zajmu (kreditu), kao i pravne i činjenične okolnosti tih ugovora, da li su odredbe ugovora o kreditu odraz zakonskih odredbi nacionalnog prava u smislu člana 1 stav 2 Direktive 93/13 i da li su u svakom pojedinačnom slučaju odredbe ugovora sačinjene jasno i razumljivo, što podrazumijeva obavezu nacionalnog suda da provjeri okolnosti sklapanja ugovora, odnosno da li su u predmetnom slučaju korisniku kredita bili saopšteni svi elementi koji bi mogli imati uticaja na opseg njegove obaveze, na osnovu kojih on može ocijeniti naročito ukupnu cijenu svog zajma. Odlučujuću ulogu u toj ocjeni, kako je zaključeno, ima s jedne strane pitanje da li su odredbe sastavljene jasno i razumljivo tako da prosječnom potrošaču, odnosno uobičajeno obaviještenom korisniku kredita koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, omoguće da procijeni tu cijenu i, s druge strane, okolnost povezana s nenavođenjem u ugovoru o kreditu informacija koje se smatraju bitnima, s obzirom na narav robe ili usluga koje su predmet tog ugovora. Zajmoprimac, kako je dalje obrazloženo, mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o zajmu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, kreditna institucija (banka) mora izložiti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, naročito ako potrošač koji je zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Slijedom navedenog, kako je zaključio CJEU u pomenutoj presudi, nacionalni sud mora provjeriti da li je davalac usluga potrošačima na jasan način saopštio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe po njihove financijske obaveze i to ꞌu vrijeme sklapanja ugovoraꞌ uzimajući u obzir da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tokom izvršenja ugovora (...). Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatrao CJEU, te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentovani razlozi, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.“
33. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju nesporno da je apelantkinja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, koji je bio zaključen u pismenom obliku i iz kojeg je mogla pročitati (saznati) i biti upućena na sve moguće promjene i rizike koje zaključenje takvog ugovora sa sobom donosi, zatim uzimajući u obzir da ni zakonima koji su tada bili važeći na teritoriji RS nije bilo (niti je) zabranjeno ugovaranje kredita s valutnom klauzulom izraženom u stranoj valuti CHF, ali uz otplatu u KM i sa promjenljivom kamatnom stopom i varijabilnim dijelovima koji se periodično utvrđuju (Libor, marža), kako je to i obrazložio Okružni sud, to Ustavni sud smatra da se obrazloženje iz Odluke broj AP 5328/15 može primijeniti i na konkretan predmet. Zbog toga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 5328/15 pa apelantkinjine navode smatra neosnovanim.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Takođe, apelacionim navodima je pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dovedeno u kontekst primjene prava koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su iz istih razloga neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen uz jasne i argumentovane razloge iz kojih suštinski proizlazi da je apelantkinja u vrijeme zaključenja ugovora bila na jasan i razumljiv način obaviještena o svim bitnim elementima ugovora, dakle i valutnoj klauzuli, Liboru, te da je ugovor s tuženim zaključen obostranom saglasnošću volja ugovornih strana.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević