Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4236/16 (D. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4236/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4236/16, rješavajući apelaciju Duška Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Samardžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 040620 16 Rsž od 6. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darko Radić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 040620 16 Rsž od 6. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac ŠG „Jahorina“ Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tuženi je odgovor na apelaciju dostavio 4. maja 2016. godine. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 040620 14 Rs od 10. augusta 2015. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje kao nezakonitog Rješenja tuženog o izricanju mjere zbog povrede radne obaveze broj 01-3171-4/14 od 9. juna 2014. godine i Odluke NO tuženog o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa broj NO-293/14 od 19. augusta 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporne odluke), te je, shodno tome, tuženi obavezan da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja spornih odluka, odnosno na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim sposobnostima, te da mu naknadi troškove postupka.
6. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je apelant s tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 2008. godine, da je aneksom ugovora o radu od 31. augusta 2012. godine apelant raspoređen na radno mjesto čuvara šume u RJ šumarstva Pale, da je rješenjem tuženog od 27. decembra 2012. godine apelant raspoređen na radno mjesto čuvara šume u RJ šumarstva Pale, šumarski rejon „Šipovice“, i to 15/1, 15/2 PJ „Jahorina“ Pale (u daljnjem tekstu: sporni rejoni) i drugi rejoni koji su taksativno pobrojani, da iz zapisnika komisije tuženog od 6. marta 2014. godine proizlazi da je u periodu od 20. do 28. februara 2014. godine izvršen pregled spornih rejona kojim je apelant zadužen, a komisijskim pregledom rejona 15/2 utvrđeno je da 68 panjeva bespravno posječenih stabala nije obilježeno šumskim žigom za šumsku krivicu ŠK i da oni nisu evidentirani u obrazac ZAŠ-1 i 216 panjeva koji su obilježeni šumskim žigom broj 26 koje je dužio rejonski lugar – apelant, zatim nije pronašao počinioce bespravnih sječa i protiv njih nije podnio prijave za šumsku štetu, a pregledom rejona 15/1 pronađena su 34 panja bespravno posječenih stabala koja nisu bila obilježena žigom za šumsku krivicu ŠK i evidentirani u obrazac ZAŠ-1, nije pronašao počinioce bespravnih sječa i protiv njih nije podnio prijave za šumsku štetu i 41 panj koji je obilježen šumskim žigom broj 26, koji je dužio apelant, a svi panjevi bespravne sječe koji su prilikom pregleda pronađeni obilježeni su šumskim žigom ŠG Pale broj 20 i evidentirani su u knjigu panjeva šumska šteta ZAŠ-1 broj 35/14, čime je apelant prema odštetnom cjenovniku tuženom pričinio ukupnu štetu u iznosu od 36.743,24 KM koja se odnosi na drvnu masu koja nije pokrivena prijavama za šumsku štetu. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant 20. februara 2014. godine prisustvovao pregledu spornih rejona koji je vršila komisija, da je na prijedlog apelantovog neposrednog rukovodioca rješenjem direktora Šumskog gazdinstva „Jahorina“ Pale od 13. marta 2014. godine pokrenut postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti za težu povredu radne obaveze iz člana 5. stav 2. tačka 11. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika JPŠ „Šume RS“ (u daljnjem tekstu: Pravilnik o odgovornosti), da je nakon provedenog disciplinskog postupka rješenjem disciplinske komisije tuženog od 9. septembra 2014. godine apelant proglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze „svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca“ iz člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 5. stav 2. tačka 11. Pravilnika o odgovornosti, da je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, da je protiv navedenog rješenja apelant podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je Nadzorni odbor tuženog 19. augusta 2014. godine odbio, nakon čega je apelant potražio sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa.
7. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je tuženi proveo postupak shodno Pravilniku o odgovornosti broj 80/06 iz decembra 2006. godine, te Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o odgovornosti broj 36/10 od 22. juna 2010. godine. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant se osnovano poziva na povrede Pravilnika o zaštiti šuma JPŠ „Srpske šume“ broj U.O.27/95. Prema tome, Osnovni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana
123. ZPP zaključio da tuženi nije izveo dokaz kojim bi osporio apelantove navode da tročlana komisija koja je vršila kontrolu spornih rejona nije šumarske struke, kako to propisuje odredba člana 36. stav 2. Pravilnika o zaštiti šuma, što je apelant posredstvom punomoćnika prigovorio tokom postupka, a što je evidentirano u zapisniku s rasprave broj 01-3171-2/14 od 19. juna 2014. godine u kojem je navedeno: „dalje odbrana je mišljenja da komisija u čijem sastavu nije bilo ni jednog šumarskog inženjera niti vještaka šumarske struke nije mogla sveobuhvatno na potpun način sačiniti zapisnik, a sve iz razloga jer se u toku postupka utvrđenja odgovornosti mora poštovati načelo da jednako treba utvrđivati činjenice koje terete radnika tako i one koje mu idu u korist, a ostalo je sporno kako je utvrđivana starost panjeva“. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da nije sporno da je tuženi 13. februara 2014. godine rješenjem direktora tuženog formirao tročlanu komisiju za pregled rejona, ali tuženi tokom postupka nije izveo kao dokaz navedeno rješenje kako bi sud mogao utvrditi osnovanost apelantovih navoda jer se navedeno rješenje samo navodi u zapisniku o izvršenom pregledu spornih rejona.
8. Potom je Osnovni sud istakao da se apelant osnovano poziva na povredu člana 37. Pravilnika o zaštiti šuma. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da nije sporno da je 17. februara 2014. godine apelantu izuzet šumarski čekić broj 26 i knjiga panjeva šumskih šteta broj 12/14 do okončanja pregleda. Iz zapisnika disciplinske komisije o izvršenom pregledu spornih rejona od 6. marta 2014. godine proizlazi da je tročlana komisija započela s pregledom 20. februara 2014. godine, da je apelant bio prisutan 20. februara 2014. godine, dok na ostalim pregledima do 28. februara 2014. godine nije bio prisutan, a bio je uredno obaviješten. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi nije izveo dokaz, a što je bio dužan u smislu člana 123. ZPP, na koji način je apelanta obavijestio o danima kada će biti vršen pregled spornih rejona da bi se poziv smatrao urednim, posebno cijeneći apelantove dokaze o njegovoj spriječenosti za rad „izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti za rad JU Dom zdravlja Pale od 14. marta 2014. godine da je apelant od 3. marta do 11. marta 2014. godine bio privremeno nesposoban za rad“.
9. Osim toga, kako je naglasio Osnovni sud, tuženi nije izveo dokaz kojim bi dokazao da je direktor tuženog rješenjem odredio ko će još učestvovati u radu komisije, a kako to propisuje član
37. Pravilnika o zaštiti šuma. Osnovni sud je potom naglasio da apelant osnovano ukazuje i na povredu člana 38. stav 1. Pravilnika o zaštiti šuma jer tuženi nije izveo dokaz da je prije početka vanredne kontrole na terenu komisija zaključila knjigu panjeva, izvršila uvid u knjigu panjeva i čuvarski dnevnik, a poslije toga uzela pismenu izjavu od čuvara šuma. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant osnovano ukazuje i na povredu člana 39. stav 1. alineja 3. Pravilnika o zaštiti šuma jer tuženi nije izveo dokaz da je komisija postupala po citiranoj odredbi, odnosno da je komisija u toku kontrole vodila zapisnik u dane pregleda (rejon 15/2 je pregledan u periodu od 20. do 26. februara 2014. godine, a rejon 15/1 je pregledan u periodu od 26. do 28. februara 2014. godine), a što je tuženi bio u obavezi da dokaže primjenom člana 123. ZPP. U vezi s tim je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi sačinio zapisnik o izvršenom pregledu spornih rejona 6. marta 2014. godine pod brojem 1070, dakle poslije izvršenih pregleda.
10. Shodno navedenom, Osnovni sud je utvrdio da su sporne odluke tuženog nezakonite, te je odlučio kao u izreci presude. Osim toga, imajući u vidu odredbu člana 126. stav 1. ZOR-a, u vezi sa čl. 98. i 128. istog zakona, Osnovni sud je naveo da je disciplinska komisija donijela odluku o otkazu ugovora o radu, ali da je shodno citiranim odredbama tuženi bio u obavezi da u roku od 30 dana donese odluku o otkazu ugovora o radu, koju je tuženi možda i donio, ali je nije izveo na sudu, a što je bio dužan shodno članu 123. ZPP, pa apelantu kod tuženog i nije prestao radni odnos, te je sud tuženog osnovano obavezao da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
11. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 Rs 040620 16 Rsž od 6. juna 2016. godine kojom je usvojio žalbu tuženog tako da je prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
12. Nakon što je ispitao osporenu prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora, Okružni sud je zaključio da žalba osnovano ukazuje da prvostepena presuda nije pravilna, odnosno da nije zasnovana na zakonu. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da u sporovima povodom odluka o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze sud nema punu jurisdikciju tako da se domen sudskog razmatranja zakonitosti tih odluka svodi na ispitivanje da li je u postupku koji je prethodio donošenju odluke povrijeđen postupak propisan zakonom ili internim aktom poslodavca, da li je određeno ponašanje zaposlenog predviđeno kao teža povreda radne obaveze zakonom ili internim aktom poslodavca i da li su istinite utvrđene činjenice na osnovu kojih je izrečena disciplinska mjera.
13. U konkretnom slučaju, donošenju spornih odluka tuženog prethodio je postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti (disciplinski postupak) zbog teže povrede radne obaveze, koji je pokrenut i vođen u skladu s odredbama ZOR-a, odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira RS, te odredbama Pravilnika o odgovornosti, koji je bio u primjeni u spornom periodu, u kojem je utvrđeno da je apelantovo ponašanje koje mu je stavljeno na teret predviđeno kao teža povreda radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a i člana 5. stav 2. tačka 11. Pravilnika o odgovornosti, pri čemu sporne odluke sadrže sve potrebne elemente propisane Pravilnikom o odgovornosti. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, tokom disciplinskog postupka kojem je apelant prisustvovao, istinito su utvrđene činjenice na osnovu kojih je donesena odluka disciplinske komisije kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, budući da apelant nije izveo niti jedan dokaz iz koga bi argumentirano proizlazilo da utvrđene činjenice na osnovu kojih je donesena odluka disciplinske komisije nisu istinite. U tom pravcu je navedeno da je tuženi omogućio apelantu da u toku provedenog postupka za utvrđivanje njegove odgovornosti zbog teže povrede radne obaveze bude saslušan i iznese svoju odbranu pred disciplinskom komisijom tuženog, što proizlazi iz zapisnika o saslušanju od 9. juna 2014. godine s izjavama pribavljenim u fazi prethodnog disciplinskog postupka, kao i materijalnim dokazima koji su izvedeni na raspravi pred disciplinskom komisijom, a iz svih dokaza proizlazi apelantova odgovornost za težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.
14. Okružni sud je potom naveo da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je tuženi propustio da izvede dokaz kojim bi osporio apelantove navode da tročlana komisija koja je vršila kontrolu spornih rejona nije bila sastavljena u skladu s odredbama člana 36. stav 2. Pravilnika o zaštiti šuma, odnosno da nije bila sastavljena od članova iz šumarske struke i da u njoj nije bio nijedan inženjer šumarstva. Navedeno stoga, kako je istakao Okružni sud, što je tokom postupka utvrđeno da su sva tri člana komisije šumarski tehničari, što apelant tokom postupka nije osporavao. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, niti jednom odredbom Pravilnika o zaštiti šume nije propisano da u radu komisije za pregled rejona mora učestvovati inženjer šumarstva, odnosno da tako što ne propisuje član 36. stav 2. Pravilnika o zaštiti šume. Konačno ukoliko je apelant smatrao da navedena komisija nije bilo propisano sastavljena bio je dužan te tvrdnje iznijeti i dokazati tokom disciplinskog odnosno parničnog postupka, shodno članu 123. ZPP, pri čemu tuženi nije bio dužan da dokazuje činjenice koje nisu bile sporne, kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud.
15. Potom je Okružni sud pojasnio da iz nesporne činjenice da je apelant bio prisutan prvog dana rada komisije koja je obavljala poslove pregleda rejona, i to 20. februara 2014. godine, što proizlazi iz zapisnika o pregledu rejona od 6. marta 2014. godine, te iskaza svjedoka člana komisije koji je svjedočio da je apelant usmeno bio obaviješten da će se pregled nastaviti u narednim danima, čiji iskaz apelant nije osporio tokom postupka, proizlazi da je apelant bio obaviješten o radu komisije i da je bio pozvan da prisustvuje pregledu spornih rejona, što on nije učinio, pa se ne može prihvatiti pravilnim zaključak prvostepenog suda da je rješenje o izricanju disciplinske mjere tuženog nezakonito iz razloga što tuženi nije proveo dokaz na okolnosti na koji način je obavijestio apelanta o danima kada će pregled biti vršen, posebno cijeneći apelantove dokaze o spriječenosti za rad. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantovi dokazi o spriječenosti za rad ne mogu se dovesti u vezu s njegovim neprisustvovanjem pregledu spornih rejona koji je obavljen od 20. do 28. februara 2014. godine, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, jer iz izvještaja o trajanju apelantove privremene nesposobnosti za rad JU Dom zdravlja Pale od 31. januara 2014. godine proizlazi da je apelant bio nesposoban za rad u periodu od 20. januara do 31. januara 2014. godine, dok iz drugog izvještaja istog Doma zdravlja od 13. marta 2014. godine proizlazi da je apelant liječen u rehabilitacionom centru Vilina vlas u Višegradu u periodu od 3. do 11. marta 2014. godine, iz čega slijedi da je apelant bio na bolovanju izvan perioda u kojem je vršena kontrola spornih rejona.
16. Kako je tuženi proveo zakonit postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti za težu povredu radne dužnosti, te kako su istinitim utvrđene činjenice na osnovu kojih je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa jer apelant nije proveo niti jedan dokaz kojim bi osporio činjenično stanje utvrđeno pregledom spornih rejona u disciplinskom postupku, kao i tačnost navoda u spornim odlukama o izricanju disciplinske odgovornosti, za ocjenu zakonitosti spornih akata tuženog, prema ocjeni Okružnog suda, nebitno je iz kojih razloga je tuženi vršio kontrolu rejona kojim je apelant bio zadužen, kojom su utvrđeni apelantovi propusti. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da nije važno da li je kontrola vršena iz razloga primopredaje rejona između apelanta i drugog čuvara koji je bio prisutan kontroli, kako je tvrdio tuženi, ili je vršena vanredna kontrola, kako je tvrdio apelant, pa je stoga neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju vršena vanredna kontrola i da shodno tome tuženi nije poštovao odredbe Pravilnika o zaštiti šume vezane za vanrednu kontrolu. Okružni sud je nadalje pojasnio da se ne može prihvatiti pravilnim ni zaključak prvostepenog suda da nezakonitost odluka tuženog proizlazi iz činjenice da tuženi nije proveo dokaz uvidom u rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa, u smislu odredbe člana 128. ZOR-a, s obzirom na to da je apelantu radni odnos prestao na način propisan Pravilnikom o odgovornosti, odnosno pravosnažnošću odluke disciplinske komisije kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa i da rješenje o prestanku radnog odnosa ima samo deklaratoran karakter.
17. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 229. stav 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuje na to da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Tako apelant tvrdi da je tokom prvostepenog postupka, kao i tokom ranije provedenog disciplinskog postupka, ukazivao na to da su radnje tuženog rezultat proizvoljne i paušalne primjene relevantnog prava, kao i na nepoštovanje procesnih odredbi koje su dovele do donošenja spornih odluka tuženog. Prema njegovoj ocjeni, zapisnik o izvršenom pregledu spornih rejona od 6. marta 2014. godine koji su kao dokaz uložile obje stranke je od posebnog značaja jer je upravo on pravna polaznica za preuzimanje kasnijih radnji i mjera protiv apelanta. Apelant zapravo ukazuje na propuste koji su se desili u toj fazi postupka jer tuženi nije postupao u skladu s Pravilnikom o zaštiti šuma. U zapisniku je konstatirano da je apelant prisustvovao samo prvom pregledu (20. februar 2014. godine), te da ostalim pregledima nije prisustvovao, a tuženi tokom postupka nije dostavio dokaz da je apelant bio uredno obaviješten da prisustvuje ostalim pregledima. Potom, apelant navodi da iz zapisnika jasno proizlazi da se radilo o vanrednoj kontroli, a ne o kontroli s ciljem primopredaje kako je to tuženi tvrdio, pa se apelant tokom postupka osnovano pozvao na kršenje odredaba čl. 36, 37, 38. i 39. Pravilnika o zaštiti šuma jer tuženi nije dostavio dokaze kojima bi osporio apelantove navode u pogledu zapisnika i primjene citiranih odredaba Pravilnika o zaštiti šuma, što je prvostepeni sud pravilno uočio. Apelant nadalje ukazuje da tročlana komisija nije bila propisano sastavljena u skladu s Pravilnikom o zaštiti šuma. Potom apelant u apelaciji navodi da je Osnovni sud u krivičnom predmetu protiv apelanta 14. decembra 2015. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen da je počinio krivično djelo falsificiranje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. stav 1. Krivičnog zakona RS, a da mu je optužnicom bilo stavljeno na teret da je u periodu od 1. septembra 2012. godine do 27. maja 2014. godine kao čuvar šume propustio da obilježi žig za šumsku krivicu i da je evidentira u propisane obrasce i dr. uz naglasak da je presuda postala pravosnažna 9. augusta 2016. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio relevantne dokumente koji se odnose na disciplinski postupak, kao i Pravilnik o zaštiti šuma. Apelant se pozvao na neke odluke Ustavnog suda (AP 2682/16, AP 3405/12, AP 963/11 i sl.) citirajući relevantne dijelove iz tih odluka smatrajući ih primjenjivim u njegovom slučaju. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, te da se presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
19. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim iz razloga što je Okružni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kojom se ne krše apelantova prava na koja se pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst: („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 98. stav (1) i stav (2) tačka 11.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede. U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
21. U Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac br. 80/06 i 36/10 (interni akt tuženog) relevantni dio glasi:
Član 5.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz kog se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. U skladu sa stavom 1. ovog člana težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu radniku, smatraju se:
11) svako drugo ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad kod poslodavca nije moguć.
22. U Pravilniku o zaštiti šuma – prečišćeni tekst broj 27/95 (interni akt tuženog) relevantne odredbe glase:
Član 11. stav 1. tačke 3), 7) i 10) Čuvar šume u obavljanju poslova čuvanja šume i lovišta je dužan:
3.da vrši izviđanje, pronalaženje i hvatanje izvršioca protivpravnih radnji, 7. da nađe panjeve od bespravnih sječa obilježi ih zaštitnim žigom, upiše ih u knjigu panjeva, da preduzme mjere u cilju pronalaženje počinilaca i da ih prijavi odmah šumskoj upravi, 10. da svakodnevno i savjesno vodi čuvarski dnevnik i ostale službene knjige i evidencije i da šumskoj upravi blagovremeno podnosi izvještaj o svom radu i prijave o šumskim štetama i krivolovu, Član 33.
U cilju zaštite šuma i ispravnosti rada čuvara šuma vrši se kontrola šumskih reona. Kontrola šumskih reona je redovna i vanredna.
Član 34.
Redovnu kontrolu šumskih reona vrši referent zaštite šuma, šef šumske uprave, revirni inženjer i druga lica koje ovlasti direktor Šumskog gazdinstva.
Član 36.
Vanredna kontrola šumskih reona vrši se prema ukazanoj potrebi po pravilu kada treba provjeriti pojedine nedozvoljene radnje ili propuste u radu čuvara.
Vanrednu kontrolu šumskih reona vrši tročlana komisija šumarske struke koju rješenjem imenuje direktor Javnog preduzeća ili lica koje on ovlasti, direktor šumskog gazdinstva ili šef šumske uprave.
Član 37.
Ukoliko je čuvar šume čiji se reon vanredno kontrolira spriječen ili u nemogućnosti da prisustvuje kontroli, kontrola se vrši komisijski, a direktor šumskog gazdinstva ili šef šumske uprave rješenjem određuje ko će još učestvovati u radu.
Član 38.
Prije početka vanredne kontrole na terenu, Komisija zaključuje knjigu panjeva, vrši uvid u knjigu panjeva i čuvarski dnevnik, a poslije toga uzima pismenu izjavu od čuvara šume.
Čuvar šume je obavezan da u izjavi obavijesti Komisiju o svakom slučaju bespravne sječe, bespravne paše i drugo, samo za one slučajave za koje je djelo utvrdio, a za koje nije podnio prijavu za šumsku krivicu. U izjavi se mora napisati ime izvršioca, mjesto boravka, dan, mjesto, količina štete i drugo. Poslije davanja ove izjave naknadno prijavljivanje štete se ne prihvata.
Član 39.
Komisija obavlja vanrednu kontrolu na slijedeći način:
- u prisustvu čuvara šume, vrši kontrolu reona u smislu člana 35. ovog Pravilnika,
- prije početka vršenja kontrole uzme pismenu izjavu od čuvara šume i o stanju na reonu,
- u toku rada vodi zapisnik,
- vrši premjer nadoznačenih panjeva, izračunava drvnu masu i utvrđuje da li je čuvar šume za njih podnio prijavu ili nije,
- na svaki premjereni panj stavi otisak kontrolnog čekića sa oznake slova „K“,
- konstatuje sve nepravilnosti na rejonu po pitanju nedozvoljene ispaše, naplate pašarine, uzurpacija, oštećenja na stablima i drugo,
- vrši upoređenje nađenog stanja na terenu i stanja koje vodi u šumsko-kaznenom registru i
- sastavlja zapisnik i podnosi naredbodavcu izvještaj o nađenom stanju i mišljenje o eventualnoj odgovornosti čuvara šume.
Na osnovu izvještaja Komisije, ukoliko je utvrđena nepravilnost pokreće se postupak u skladu sa Zakonom.
Član 40.
Čuvar šume je materijalno odgovoran:
- za vrijednost bespravno posječene drvne mase za koju nije podnio prijavu, ako nije sproveo postupak utvrđivanja činjenica o nastanku bespravne sječe i ako je učinio propuste kod podnošenja prijave, zbog kojih je Javno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu ili je Sud pravosnažnim rješenjem odbio optužni prijedlog,
- za vrijednost posječene drvne mase u sječi, na stovarištu i drugim objektima primljenim na čuvanje, -za vrijednost drugih proizvoda, objekata, sredstava rada i opreme primljene na čuvanje.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 229. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 0 Rs 040620 16 Rsž od 6. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je, prema navodima apelacije, primio 7. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2016. godine (ponedjeljak), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju, apelant je protiv tuženog vodio radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. U kontekstu iznesenih prigovora koji se suštinski tiču proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
34. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Imajući u vidu istaknute prigovore u svjetlu osporene presude Okružnog suda, kao i svih relevantnih dokumenata koji su dostavljeni na uvid, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da se radi o opravdanim prigovorima. Upravo suprotno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud razmatrajući žalbu tuženog utvrdio da je ona osnovana, pa je taj sud, koristeći se procesnim ovlaštenjem iz člana 229. tačka (4) ZPP, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tom, Ustavni sud uočava da nije izostalo detaljno i argumentirano obrazloženje za stav tog suda o osnovanosti žalbenih prigovora tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prije svega, naglasio da sud u predmetima koji se tiču otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti nema punu jurisdikciju ukazavši na obim sudskog razmatranja u takvim predmetima, te da, shodno tome, taj sud ne uočava da je tuženi prilikom donošenja spornih odluka postupao suprotno ZOR-u, odnosno Pravilniku o odgovornosti, te da je ponašanje koje je apelantu stavljeno na teret ZOR-om i Pravilnikom o odgovornosti predviđeno kao teža povreda radne dužnosti (član 98. stav 1. tačka 11. ZOR-a i član 5. stav 2. tačka 11. Pravilnika o odgovornosti). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud tokom postupka utvrdio da je disciplinski postupak proveden u skladu s Pravilnikom o odgovornosti, da je apelantu bilo omogućeno da u tom postupku učestvuje, da mu je omogućeno da ima branitelja, da iznosi prigovore, dostavlja dokaze i sl., pri čemu apelant ni u apelaciji ne tvrdi suprotno.
36. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelacioni prigovori uglavnom usmjereni na kršenje Pravilnika o zaštiti šuma, čime se Okružni sud posebno bavio u svojoj odluci. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno ispitao sve prigovore koje apelant zapravo ponavlja u apelaciji. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Pravilnika o zaštiti šume i obrazloženje koje je Okružni sud dao u vezi sa spornim pitanjima, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao koja bi, izuzetno, zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno razmotrio prigovor vezan za sastav komisije (utvrđeno je da su članovi komisije bili šumarski tehničari, a da Pravilnik o zaštiti šuma ne propisuje da u radu komisije mora učestvovati inženjer šumarske struke), zatim prigovor koji se odnosi na dokaz vezan za obavještenje apelanta da prisustvuje pregledima spornih rejona nakon 20. februara 2014. godine (iz iskaza predsjednika komisije je proizašlo da je apelant usmeno obaviješten da će se pregled nastaviti narednih dana), razloge zbog kojih je tuženi proveo kontrolu spornih rejona (Okružni sud je zauzeo stav da je irelevantno iz kojeg razloga je provedena kontrola kod nespornog da je tuženi proveo zakonit postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti).
37. Imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda u kontekstu svih relevantnih dokumenata koji su predočeni na uvid, Ustavni sud smatra da iscrpni navodi koje apelant u apelaciji iznosi ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovom predmetu jer, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz datog obrazloženja Okružnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi pokrenula pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu odluke Ustavnog suda na koje se apelant pozvao i citirao, ali da u okolnostima konkretnog slučaja te odluke nisu primjenjive.
38. U vezi s apelantovim pozivanjem na presudu krivičnog suda kojom je oslobođen od odgovornosti za krivično djelo falsificiranje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. stav 1. Krivičnog zakona RS, Ustavni sud zapaža da se ovim pitanjem nisu bavili redovni sudovi tokom postupka. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je presuda krivičnog suda na koju se apelant u apelaciji poziva donesena 14. decembra 2015. godine, koja je postala pravosnažna 14. decembra 2016. godine, dakle nakon što je parnični postupak okončan, pa je sasvim razumljivo da se apelant na tu okolnost tokom postupka nije mogao pozvati. Shodno iznesenom prigovoru, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Evropskog suda Šikić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda Šikić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2010. godine, aplikacija broj 9143/08) razmatrano pitanje policajca kojem je prestao radni odnos zbog prekoračenja policijskih ovlaštenja i nesavjesnog obavljanja službe, u okolnostima kada je u krivičnom postupku protiv aplikanta nadležni tužilac odustao od optužbe koja se odnosila na iste činjenice koje su poslužile kao osnov za prestanak aplikantovog radnog odnosa. U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, ali samo u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te je utvrđeno da nije došlo do kršenja prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije budući da je aplikaciju razmatrao i s tog aspekta (presumpcija nevinosti). U citiranoj odluci je, između ostalog, navedeno da činjenica da je neko oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku ne sprječava zainteresirane stranke da u parničnom ili disciplinskom postupku pokušaju da dokažu svoju odgovornost ili neodgovornost koja proizlazi iz istih činjenica (koje su korištene za dokazivanje istih radnji u krivičnom postupku), ali na osnovu manje strogog tereta dokazivanja (op. cit., Šikić protiv Hrvatske). U okolnostima konkretnog slučaja, Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza ispitao zakonitost spornih odluka u kontekstu relevantnih odredaba ZOR-a i internih akata tuženog utvrdivši da su sporne odluke donesene u skladu s navedenim propisima, da je apelantu u disciplinskom postupku bilo omogućeno da iznosi svoju odbranu, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljnije izjasnio. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantu u krivičnom postupku stavljeno na teret da je počinio krivično djelo falsificiranje ili uništavanje službene isprave, što nadležno tužilaštvo tokom postupka nije uspjelo da dokaže. Stoga, imajući u vidu tačku 6. ove odluke iz koje je vidljivo šta je apelantu u disciplinskom postupku stavljeno na teret, Ustavni sud ovaj prigovor u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu osporene presude Okružnog suda neosnovani.
Ostali prigovori
40. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje tih prava posebno ne obrazlaže, već ih zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga Ustavni sud pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud, koristeći se procesnim ovlaštenjima iz člana 229. tačka 4. ZPP, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, što je jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant nije dostavio relevantnu argumentaciju za suprotno.
42. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se pozivanje na kršenje navedenih prava svodi na pogrešnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a neosnovanost tih prigovora Ustavni sud je razmotrio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević