Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4375/16 (ZZ „Agrotrend“ Banjaluka)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Izvršenje
- Mjera obezbjeđenja
- Izvršni postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4375/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4375/16, rješavajući apelaciju ZZ „Agrotrend“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Agrotrend“ Banjaluka, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 201181 16 Gž od 23. augusta 2016. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 Ip 201181 04 Ip od 28. decembra 2015. godine i Ip-1356/04 od 19. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. ZZ „Agrotrend“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 201181 16 Gž od 23. augusta 2016. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 201181 04 Ip od 28. decembra 2015. godine i broj Ip-1356/04 od 19. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od AD „Rekreaturs“ (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 13. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 24. odnosno 25. septembra 2018. godine, dok izvršenik nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u kojem je obustavljeno izvršenje na novom sredstvu i predmetu izvršenja
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 201181 04 lp od 28. decembra 2015. godine obustavljeno je izvršenje u dijelu kojim je određeno izvršenje rješenjem o izvršenju od 22. januara 2015. godine na novom sredstvu i predmetu izvršenja, nekretninama upisanim u List nekretnina broj 1289 k. o. Vrbanja 2, preciziranih katastarskih oznaka, te je isto rješenje o izvršenju ukinuto po službenoj dužnosti i u tom dijelu kojim je određeno izvršenje na opisanim nekretninama obustavljeno je izvršenje.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja od 29. oktobra 2004. godine, a na osnovu izvršne isprave – Presude Osnovnog suda broj PS-781/00 od 13. februara 2002. godine određeno izvršenje Rješenjem broj Ip-1356/04 od 25. januara 2005. godine protiv izvršenika radi isplate iznosa od 119.081,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano, s troškovima parničnog i izvršnog postupka, procjenom i prodajom nekretnina izvršenika preciziranih zemljišno-knjižnih oznaka i uplatom na navedeni apelantov žiro-račun, te zabilježbom u zemljišnim knjigama postojanja tog izvršnog postupka i zabrane otuđenja predmetnih nekretnina od strane izvršenika do naplate apelanta. Utvrđeno je da je rješenjem od 3. maja 2005. godine odbijen prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju od 25. januara 2005. godine u cijelosti održano na snazi. Dalje je navedeno da je zaključkom Osnovnog suda od 18. oktobra 2005. godine utvrđena vrijednost predmetnih nekretnina izvršenika na iznos od 505.625,89 KM. Rješenjem Osnovnog suda od 24. novembra 2005. godine apelantu su kao kupcu prodate nekretnine izvršenika (precizirane u rješenju – predmet prodaje je objekt – restoran „Ada“ s pravom korištenja zemljišta u površini od 9.414 m ) za iznos od 253.000,00 KM.
7. Rješenjem Osnovnog suda od 8. decembra 2005. godine dosuđene su prodate nekretnine apelantu kao kupcu, kupljene za iznos od 253.000,00 KM, te predate apelantu i naloženo ZK odjeljenju i katastru da upišu pravo posjeda i brišu upisana prava trećih lica. Rješenjem Osnovnog suda od 29. decembra 2005. godine apelant kao tražilac izvršenja je iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina izvršenika namiren za troškove izvršnog postupka u iznosu od 3.554,00 KM i dio kamata na glavni dug, te je konstatirano da apelant kao tražilac izvršenja ostaje nenamiren za dio kamata na glavni dug u iznosu od 32.333,28 KM i cjelokupan iznos glavnog duga od 198.193,46 KM.
8. Na apelantov prijedlog od 25. decembra 2013. godine (uređenog podneskom od 30. septembra 2014. godine, uz koji je dostavljen dokaz o vlasništvu izvršenika - Lista nekretnina broj 1289 od 29. septembra 2014. godine), a na osnovu odredbe člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) određeno je izvršenje Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 201181 04 lp od 22. januara 2015. godine na novom predmetu i sredstvu izvršenja, zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu izvršenika upisanim u List nekretnina broj 1289 k. o. Vrbanja 2, a radi naplate glavnog duga u iznosu od 119.071,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano, i troškovima parničnog i izvršnog postupka. Rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIP) da izvrši zabilježbu spora na označenim nekretninama, te da će se po izvršnosti rješenja izvršiti procjena vrijednosti nekretnina od strane sudskog vještaka, a zatim prodaja.
9. Nakon što je primio obavještenje RUGIP-a da označene nekretnine nisu u vlasništvu i posjedu izvršenika, Osnovni sud je (osporenim) rješenjem od 28. decembra 2015. godine, pozivanjem na odredbe člana 63. u vezi sa članom 70. ZIP-a, obustavio izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 22. januara 2015. godine na novom sredstvu i predmetu izvršenja, te rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja ukinuo po službenoj dužnosti, uz obrazloženje da predmetne nekretnine nisu u vlasništvu i posjedu izvršenika nego trećih lica koja nisu izvršenici u predmetnom postupku, a koja su upisana u zemljišne knjige 13. januara 2014. godine, prije donošenja rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 22. januara 2015. godine.
10. Apelant je protiv rješenja kojim je obustavljen izvršni postupak podnio žalbu Okružnom sudu zbog povrede odredaba izvršnog postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje ukine. Postupak radi određivanja mjere osiguranja
11. Rješenjem Osnovnog suda broj Ip-1356/04 od 19. septembra 2014. godine odbačen je kao nedozvoljen prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja za određivanje mjere osiguranja od 25. decembra 2013. godine na nekretninama izvršenika.
12. U obrazloženju je istaknuto da je apelant kao predlagač podneskom od 25. decembra 2013. godine predložio da sud odredi sudsku mjeru osiguranja s privremenom mjerom radi zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja predmetnim nekretninama, kao novom predmetu izvršenja, do pravomoćnog okončanja izvršnog postupka. Navedenim rješenjem suda od 19. septembra 2014. godine odbačen je kao nedozvoljen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja na nekretninama izvršenika, uz obrazloženje da se o sudskoj mjeri osiguranja odlučuje u parničnom postupku.
13. Apelant je protiv navedenog rješenja Okružnom sudu podnio žalbu kojom pobija prvostepeno rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno razmatranje, te obaveže izvršenik kao protivnik predlagača na naknadu troškova sastavljanja žalbe. Osporena odluka Okružnog suda
14. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 201181 16 Gž od 23. augusta 2016. godine apelantove žalbe protiv rješenja Osnovnog suda od 28. decembra 2015. godine (o obustavljanju izvršenja na novom sredstvu i predmetu izvršenja) i 19. septembra 2014. godine (o odbacivanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja) odbio kao neosnovane. Istim rješenjem Okružni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
15. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je ispitao pobijana rješenja u granicama razloga iznesenim u žalbi i po službenoj dužnosti shodno članu 221. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a.
16. U odnosu na žalbu kojom apelant pobija pravilnost i zakonitost rješenja od 28. decembra 2015. godine kojim je obustavljeno izvršenje i ukinuto rješenje o izvršenju određeno na novom predmetu i sredstvu izvršenja navodeći da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno materijalno pravo i učinjene povrede odredaba izvršnog postupka (čl. 8. i 72. ZIP-a), da činjenica da je do otuđenja predmetnih nekretnina došlo u toku izvršnog postupka se ne može stavljati na teret apelantu kao tražiocu izvršenja, da do otuđenja predmetnih nekretnina ne bi došlo da je rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja blagovremeno doneseno, te traži nadoknadu troškova sastavljanja žalbe u navedenom iznosu, Okružni sud je zaključio da je pobijano rješenje o obustavljanju izvršenja pravilno. Utvrđeno je da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da apelant nije u cijelosti namiren, pa je na apelantov prijedlog prvostepeni sud donio rješenje od 22. januara 2015. godine kojim je određeno izvršenje na drugoj nekretnini izvršenika u skladu s odredbom člana 8. stav 3. ZIP-a koja propisuje da, ukoliko se izvršenje ne može provesti na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja, tražilac izvršenja može predložiti novo sredstvo i predmet izvršenja, o čemu sud odlučuje rješenjem. Odredba član 70. stav 1. ZIP-a propisuje da je uz prijedlog za izvršenje na nekretnini tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika.
17. Dalje je utvrđeno da kako prijedlog za određivanje izvršenja na novom predmetu i sredstvu izvršenja od 25. decembra 2013. godine na koji se žalba poziva nije bio uredan (nije bio određen iznos potraživanja i nije bio dostavljen dokaz o vlasništvu izvršenika na predmetnim nekretninama) to je zaključkom od 19. septembra 2014. godine prijedlog vraćen apelantu na uređenje. Okružni sud je utvrdio da, iako citirani prijedlog nije bio uredan, iz kojih razloga je vraćen apelantu na ispravku i dopunu, smatra se da je podnesen onog dana kada je prvi put podnesen, a to je 25. decembra 2013. godine, kako je i žalba pravilno ukazala (član 336. stav 2. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a).
18. Okružni sud je naveo da je, postupajući po apelantovom uređenom prijedlogu za promjenu predmeta i sredstva izvršenja od 30. septembra 2014. godine i dokazima o vlasništvu izvršenika na predmetnoj nekretnini (Lista nekretnina broj 1289 k. o. Vrbanja 2 od 29. septembra 2014. godine na kojoj je izvršenik bio upisan sa 1/1 dijela označene katastarske čestice), prvostepeni sud rješenjem od 22. januara 2015. godine odredio predloženo izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja i rješenje dostavio RUGIP-u 30. januara 2015. godine radi zabilježbe izvršenja u zemljišnoj knjizi. Suprotno navodima žalbe, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud postupao u skladu s odredbom člana 72. stav 1. ZIP-a koja propisuje da čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. Iz stanja spisa proizlazi da je izvršenik, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje od 25. decembra 2013. godine i prije donošenja rješenja o izvršenju od 22. januara 2015. godine, otuđio nekretnine koje su bile novi predmet i sredstvo izvršenja u predmetnoj izvršnoj stvari, a kako to proizlazi iz obavještenja RUGIP-a. Naime, izvršenik je ugovorom o prodaji nekretnina od 7. oktobra 2013. godine, sačinjenog kod notara M. R., prodao predmetnu nekretninu, upisanu u List nekretnina broj 1289 k. o. Vrbanja 2, kupcima N. P. i M. T. sa po l/2 dijela, a nekretninu označenu preciziranom katastarskom oznakom – „Lanaco“ d.o.o. sa 1/1 dijela, na kojim nekretninama je izvršenik bio upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela.
19. Okružni sud je istakao da upis zabilježbe izvršenja ima značajne pravne posljedice jer tražilac izvršenja stječe pravo na namirenje i nakon njenog upisa u zemljišne knjige, nije moguće provoditi poseban postupak izvršenja na toj nekretnini za namirenje nekog drugog povjerioca. Dalje, zaštita tražioca izvršenje će biti postignuta samo ako je upis odgovarajuće zabilježbe moguć i prije donošenja rješenja o izvršenju, eventualno još u toku ili čak prije pokretanja parničnog postupka. Okružni sud je utvrdio da budući da je zabilježba rješenja o izvršenju od 22. januara 2015. godine dostavljena RUGIP-u 30. januara 2015. godine, a zahtjev za upis prava suvlasništva N. P. (trećeg lica) dostavljen RUGIP-u 13. januara 2014. godine, dakle prije zahtjeva za zabilježbu rješenja o izvršenju od 22. januara 2015. godine, to je rješenjem RUGIP-a od 25. novembra 2015. godine odbijen apelantov zahtjev za upis zabilježbe izvršenja od 22. januara 2015. godine. Navedeno je da je odredbom člana 58. Zakona o premjeru i katastru propisano da se upis prava u katastar nekretnina vrši prema vremenskom redoslijedu, a odredbom člana 132. stav 3. istog zakona se propisuje da kada je podneseno više zahtjeva za upis na istoj nekretnini, prvo se uzima u rad zahtjev koji je prvi primljen, a to je u konkretnom slučaju zahtjev trećih lica – lice N. P. Prema ocjeni Okružnog suda, kod navedenog stanja činjenica, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (član 63. u vezi sa članom 70. ZIP-a) kada je pobijanim rješenjem od 28. decembra 2015. godine obustavio izvršenje i rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja od 22. januara 2015. godine ukinuo po službenoj dužnosti jer predmetne nekretnine nisu u vlasništvu i posjedu izvršenika, već trećih lica.
20. U odnosu na apelantovu žalbu protiv rješenja kojim je odbačen kao nedozvoljen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, Okružni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da pobija rješenje kojim je odbačen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, ukazujući da je predmetno potraživanje aktuelno u izvršnom, a ne u parničnom postupku i da se sudska mjera osiguranja može odrediti u svakoj fazi građanskog sudskog postupka, te traži naknadu troškova sastavljanja žalbe. Okružni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju apelant, nakon pravomoćnosti odluke o konkretnom tužbenom zahtjevu, podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja u predmetnom izvršnom postupku. Nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, zakon predviđa da o prijedlogu za osiguranje odlučuje sud koji je bio nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u prvom stepenu. Na to ukazuje odredba člana 281. stav 3. ZPP koja propisuje da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi najduže do isteka roka od 30 dana po nastupanju uvjeta za prinudno izvršenje. ZIP više ne regulira postupak osiguranja, pa shodno tome ni navedene mjere zaštite jer je to sada predmet reguliranja ZPP. Na to ukazuje odredba člana 72. ZIP-a koja propisuje da zabilježbu izvršenja sud vrši nakon donošenja rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio navedene žalbe kao neosnovane i pobijano rješenje kojim je odbačen prijedlog za određivanje mjere osiguranja i rješenje kojim je obustavljen izvršni postupak, na osnovu odredbe člana 235. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a, potvrdio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da su sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo zbog čega su mu povrijeđena navedena prava. Istakao je da se činjenica da je do otuđenja predmetnih nekretnina došlo u toku izvršnog postupka ne može staviti apelantu na teret. Pored toga, navodi da je o njegovom prijedlogu od 25. decembra 2013. godine (kojim je predložio novo sredstvo izvršenja) Osnovni sud odlučio protekom godine dana, to jeste 22. januara 2015. godine. Međutim, da je sud odlučio blagovremeno i dozvolio izvršenje u tom slučaju bi predmetne nekretnine bile opterećene zabilježbom spora i ne bi došlo do njihovog otuđenja. Dalje je naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su njegov prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbacili kao nedozvoljen budući da se, prema apelantovom mišljenju, sudska mjera osiguranja može odrediti u svakoj fazi građanskog sudskog postupka. Apelant navodi da je predmetni postupak trajao od 2004. godine, dakle više od 12 godina, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Također smatra da nije imao pravo na efektivan pravni lijek.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, tvrdeći da taj sud u osporenoj odluci nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak koji je vođen pred tim sudom proveden u razumnom roku, da je apelant kao tražilac izvršenja iskoristio pravne lijekove, zastupao ga je punomoćnik, te je imao pristup sudu, čime su osigurane proceduralne garancije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
24. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
(1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 8. st.1.i 3.
(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.
(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti.
Član 21. stav 1.
(1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
Član 37. st. 1, 2, 3. i 3.
(1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica odnosno upravnih i drugih organa i organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
(2) Ovakav zahtjev se može istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.
(3) Sud će po prijemu zahtjeva iz stava 1. ovog člana zaključkom naložiti izvršeniku ili drugom licu, odnosno organu ili organizaciji, da na formularu koji će propisati ministar pravde Republike Srpske, navede potpune podatke kojima raspolaže, o izvršenikovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, a posebno o vrsti i visini novčanih primanja i novčanih depozita izvršenika kao i mjestu gdje se one nalaze.
(4) Popunjen i uredno potpisan formular mora biti dostavljen sudu u roku koji je sud odredio zaključkom.
Član 63. stav 3.
(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 68.
Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
Član 70. stav 1.
(1)Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.
Član 72. stav 1.
(1)Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 268. st. 1. i 2.
(1) Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje, uključujući i obezbjeđenje na imovini protivnika obezbjeđenja koja se nalazi van Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, koji je podnijet prije pokretanja parničnog postupka kao i u toku postupka nadležan je sud koji postupa po tužbenom zahtjevu. Odluku o mjeri obezbjeđenja donosi sud koji postupa u prvom stepenu, a neposredno viši sud kada je prijedlog za njeno donošenje podnijet poslije dostavljanja predmeta tome sudu radi odlučivanja o pravnom lijeku.
(2) Po pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, o prijedlogu za obezbjeđenje odlučuje sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u prvom stepenu.
Član 281. stav 3.
(3) Izrečena mjera obezbjeđenja ostaje na snazi najduže do isteka roka od 30 dana po nastupanju uslova za prinudno izvršenje.
Član 336. stav 2.
(2) Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen, odnosno dopunjen i predat sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnijet sudu onog dana kad je prvi put bio podnijet.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 201181 16 Gž od 23. augusta 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu odluku primio 21. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na izvršenje apelantovih potraživanja koja ima na osnovu pravomoćne presude, te u vezi s tim, podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
34. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, osporene odluke donesene proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog i procesnog prava.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su u predmetnom izvršnom postupku redovni sudovi odlučivali na dvije sudske instance, te da je u konačnici Okružni sud odbio apelantove žalbe protiv pobijanih rješenja o obustavljanju izvršenja na novom sredstvu i predmetu izvršenja i odbacivanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u izjavljenoj žalbi istakao prigovore protiv navedenih rješenja Osnovnog suda, o kojima je Okružni sud odlučivao i dao razloge za svoju odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, potvrđujući pobijana rješenja prvostepenog suda, dao razloge zašto apelantovi žalbeni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, zapaža da apelant i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u žalbenom postupku i o kojima je Okružni sud u osporenoj odluci dao detaljna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da se činjenica da je do otuđenja predmetnih nekretnina (kao novog predmeta izvršenja) došlo u toku izvršnog postupka ne može staviti apelantu na teret, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu konkretne činjenice predmeta, dao razloge zašto su apelantovi navodi neosnovani, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZIP-a i Zakona o premjeru i katastru. U datom obrazloženju Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost budući da prema utvrđenju redovnih sudova proizlazi da je izvršenik 7. oktobra 2013. godine, dakle prije podnošenja apelantovog prijedloga (od 25. decembra 2013. godine koji je uređen podneskom od 30. septembra 2014. godine), ugovorom o prodaji nekretnina sačinjenim kod notara prodao predmetnu nekretninu. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud ispitao apelantove žalbene navode da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su njegov prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbacili kao nedozvoljen, te da je dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, o prijedlogu za osiguranje odlučuje sud koji je bio nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u prvom stepenu, pozivajući se na odredbe čl. 268. stav 2. i 281. stav 3. ZPP i član 72. stav
1. ZIP-a. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konačnici u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama procesnog prava zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
39. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantna načela
40. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
b) Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Osnovnim sudom prijedlogom od 29. oktobra 2004. godine pokrenuo izvršni postupak, koji je okončan rješenjem Okružnog suda od 23. augusta 2016. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od 11 godina i 10 mjeseci.
c)Analiza dužine trajanja postupka
42. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku radi naplate duga. Na osnovu predočenih dokumenata i odgovora na apelaciju, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ovaj predmet činili naročito složenim. Ustavni sud, također, smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer se radi o novčanim potraživanjima radi naplate duga.
43. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud Scollo protiv Italije, 1995) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom izvršnom postupku, odlučujući o apelantovom prijedlogu za izvršenje od 29. oktobra 2004. godine, Osnovni sud preduzeo procesno-pravne radnje shodno zakonu i u roku od godinu i dva mjeseca proveo izvršni postupak u kojem su predmetne nekretnine prodate apelantu, izvršen upis apelantovih prava u zemljišne knjige, te je rješenjem suda od 29. decembra 2005. godine konstatirano da je apelant djelimično namirio svoja potraživanja, kao i da je ostao nenamiren u svojim potraživanjima prema izvršeniku u preciziranim iznosima. Ustavni sud zapaža da je u navedenom dijelu izvršnog postupka Osnovni sud postupao u razumnom roku. Nakon toga, u periodu od osam godina (sve do 25. decembra 2013. godine) apelant nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi namirenja svog potraživanja na novom predmetu i sredstvu izvršenja. Ustavni sud zapaža da pri tome apelant nije koristio ni eventualna prava iz člana 37. stav
2. ZIP-a s ciljem pribavljanja podataka o imovini izvršenika. Nakon što je apelant prijedlogom od 25. decembra 2013. godine predložio izvršenje na novom predmetu izvršenja, Osnovni sud je u roku od jedne godine (nakon što je apelant na zahtjev suda prethodno uredio podnesak) rješenjem od 22. januara 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje. Ustavni sud zapaža da je dio izvršnog postupka na novom predmetu izvršenja shodno članu 8. stav 3. ZIP-a proveden u roku od dvije godine, pri čemu je Osnovni sud nakon prijema obavještenja RUGIP-a predmetni postupak obustavio rješenjem od 28. decembra 2015. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom proveden u roku od sedam mjeseci. Imajući u vidu navedene okolnosti Ustavni sud smatra da je ukupnu dužinu predmetnog postupka od 11 godina i 10 mjeseci, što je van razumnog roka, u odlučujućoj mjeri odredilo apelantovo nepreduzimanje radnji s ciljem konačnog namirenja njegovih potraživanja. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u razumnim rokovima preduzimali procesne radnje s ciljem provođenja predmetnog postupka, a u skladu s odredbama ZIP-a.
45. U odnosu na apelantove navode da je o njegovom prijedlogu od 25. decembra 2013. godine (kojim je predložio novo sredstvo izvršenja) Osnovni sud odlučio protekom godine dana, to jeste 22. januara 2015. godine, međutim da je sud odlučio blagovremeno i dozvolio izvršenje u tom slučaju bi predmetne nekretnine bile opterećene zabilježbom spora i ne bi došlo do njihovog otuđenja, Ustavni sud ističe da je već zaključio da je Osnovni sud postupao u razumnom roku, imajući u vidu da je apelant na zahtjev suda uredio podnesak 30. septembra 2014. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da se uloga sudske vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima, odnosno u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
46. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve činjenice predmeta, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Djelotvoran pravni lijek
48. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge, te kada je prekomjernu ukupnu dužinu postupka u odlučnoj mjeri odredilo apelantovo nepreduzimanje procesno-pravnih radnji radi namirenja potraživanja na novom predmetu i sredstvu izvršenja.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević