Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4496/16 (J. T.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Doživotno izdržavanje
  • Naknada
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4496/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4496/16, rješavajući apelaciju Jasminke Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Todorović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 025339 16 Rev 2 od 1. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminka Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 27. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 025339 16 Rev 2 od 1. septembra 2016. godine. Uvodne napomene

2. Tužiteljica Bosiljka Krsmanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 19. juna 1990. godine sa apelanticom zaključila ugovor o poklonu, koji je raskinut Presudom Osnovnog suda broj P-80/98 od 10. marta 1998. godine. Navedenim ugovorom tužiteljica je apelantici poklonila nekretnine površine 2666 m2, ali je zadržala pravo doživotnog uživanja poklonjenih nekretnina, na kojima se nalazila kuća sa pratećim objektima (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koji je tužiteljica sagradila a apelantica uz njenu saglasnost odmah nakon zaključenja ugovora o poklonu srušila i na tom mjestu 1991. godine svojim sredstvima sagradila novi poslovno stambeni objekat (u daljnjem tekstu: sporni objekat).

3. Tužiteljica je sa apelanticom 10. marta 1998. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju ovjeren kod tog suda u predmetu broj R2-379/98, kojim ugovorom je tužiteljica kao primatelj izdržavanja dala apelantici predmetne nekretnine sa spornim objektom veličine 12x10 m, koja se sastoji od prizemlja i sprata, s tim što prizemni dio predstavlja poslovni prostor a spratni dio stambeni prostor, pod uslovom da je apelantica izdržava do kraja života, da joj mjesečno daje po 100 DEM, da je u bolesti liječi a po smrti sahrani u skladu sa vjerskim i mjesnim običajima. Navedenim ugovorom dalje je regulisano da će tužiteljica živjeti na spratu predmetnog objekta, da će tužiteljica i apelantica dijeliti prihod od izdavanja pod zakup dva poslovna prostora koja se nalaze u prizemlju tog objekta. Na zahtjev tužiteljice ugovor o doživotnom izdržavanju broj R2- 379/98 je raskinut presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-03-000 429 od 11. decembra 2007. godine, iz razloga što je apelantica od zaključenja tog ugovora samo djelimično izvršavala preuzete obaveze i to davanjem iznosa od 100 DEM mjesečno tužiteljici, a što je zanemarivala ostale ugovorene obaveze i što je nakon podnošenja predmetne tužbe od strane tužiteljice upotpunosti prestala izdržavati tužiteljicu.

Presude redovnih sudova

4. Tužiteljica je 27. jula 2001. godine podnijela tužbu protiv apelantice, radi predaje u posjed spornih nekretnina i isplate, dok je apelantica podnijela protivtužbeni zahtjev protiv tužiteljice radi utvrđenja vlasništva i isplate.

5. Presudom Osnovnog sud broj 80 0 P 025339 14 P 3 od 15. januara 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice i apelantica je obavezana da tužiteljici preda u posjed predmetne nekretnine, preciznije označene u izreci presude, sve prema nalazu vještaka Zorana Gajića koji je sastavni dio presude, upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude. Apelantica je također obavezana da tužiteljici isplati iznos od po 150,00 KM mjesečno na ime korištenja spornog objekta i iznos od po 500,00 KM mjesečno, na ime korištenja poslovnih prostora tužiteljice u svoju korist, sve sa zakonskom zateznom kamatom te da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.907,1 KM. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice koji glasi; da je tužiteljica - protivtužena dužna da joj vrati primljene iznose na ime doživotnog izdržavanja u ukupnom iznosu od 4.100,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Također odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi, da je vlasnik spornog objekta sve prema skici vještaka geometra Zorana Gajića od 5. jula 2011. godine i 18. juna 2012. godine, koja predstavlja sastavni dio ove presude, te da je tužiteljica dužna da trpi da se apelantica upiše kao posjednik i vlasnik na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1.

6. Osnovni sud je naveo da je predmet spora, tužbeni zahtjev tužiteljice da joj apelantica preda u posjed predmetne nekretnine i da joj isplati naknadu za korištenje spornog objekta i protivtužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je po osnovu građenja stekla pravo svojine na navedenom objektu te da se naloži njen upis kao vlasnika i posjednika tih nekretnina u javnim knjigama sa dijelom 1/1, a da joj tužiteljica vrati novčana sredstva koja joj je dala po osnovu ispunjenja obaveza iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 24. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), propisano da pravni učinci sticanja svojine građenjem na tuđem zemljištu nastupaju završenom izgradnjom objekta, tj. kada je objekat faktički doveden u stanje da se može upotrebljavati prema svojoj namjeni. Istaknuto je da iz iskaza parničnih stranaka proizilazi da je završena samo prva etaža spornog objekta, odnosno da je za upotrebu osposobljen samo poslovni dio tog objekta a da stambeni dio još nije završen, na temelju čega je taj sud zaključio da apelantica nije bila savjestan graditelj i da prema ugovoru o doživotnom izdržavanju nije ispoštovala dogovor o građenju. Osnovni sud je dalje ukazao da je nakon potpisivanja ugovora o doživotnom izdržavanju, tužiteljica apelantici predala u posjed predmetne nekretnine sa spornim objektom i da kao posljedicu raskida tog ugovora tužiteljica ima pravo da od apelantice traži da joj predmetne nekretnine sa spornim objektom vrati u posjed, da joj isplati naknadu za korist koju je imala od tih nekretnina, pa s obzirom da je predmetni ugovor raskinut zbog neispunjenja obaveze apelantice prema tužiteljici, Osnovni sud je osnovanost zahtjeva tužiteljice cijenio primjenom odredbe člana 132. ZOO na temelju ove odredbe usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je protivtužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan.

7. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 025339 15 Gž 3 od 16. novembra 2015. godine, žalbu apelantice uvažio i presudu prvostepenog suda preinačio na način što je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelantica preda u posjed predmetne nekretnine i da joj isplati iznose navedene u odluci Osnovnog suda na ime korištenja spornog objekta i poslovnih prostora u istom u svoju korist. Istom presudom usvojen protivtužbeni zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 4.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10. februara 2011. godine kao dana podnošenja protivtužbe pa do isplate. Istom presudom žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presude je potvrđena u dijelu u kome je apelantica odbijena sa protivtužbenim zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 4.100,00 KM, počev od 1. septembra 2001. godine pa do 10. februara 2011. godine. Žalba tužiteljice je uvažena i u dijelu u kome je apelantica obavezana da tužiteljici plati troškove postupka u iznosu od 11.907,10 KM.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud trebalo imati u vidu činjenicu da je postojao sporazum između tužiteljice i apelantice, da apelantica sruši njenu staru kuću i na istom mjestu svojim sredstvima sagradi novi sporni objekat, koji je građen u vrijeme važenja ugovora o poklonu, za koji je apelantica pribavila odobrenje za građenje i upotrebnu dozvolu za prizemlje tog objekta, koja su glasila na njeno ime, i koja se u vrijeme građenja vodila kao posjednik u katastarskoj evidenciji na parceli na kojoj je taj objekat izgrađen a da se tužiteljica nije protivila gradnji tog objekta. Po ocjeni Okružnog sud iz navedenog slijedi da je apelantica bila savjesna prilikom gradnje navedenog objekta, jer nije mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a da je sa druge strane tužiteljica znala za ovu gradnju, ali da se tome nije odmah usprotivila, tako da je apelantica stekla pravo vlasništva gradnjom na zemljištu tužiteljice na osnovu člana 24. ZOSPO. Iz navedenog po ocjeni Okružnog suda proizilazi da je protivtužbeni zahtjev apelantice osnovan u dijelu u kome traži utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, pa shodno tome kako je utvrđeno da je apelantica vlasnik ovih nekretnina proizilazi, da tužiteljica nema osnova da traži predaju u posjed, niti naknadu za korištenje tih nekretnina po osnovu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, Okružni sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu nije osnovan. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva apelantice u dijelu kojim je tražila da se tužiteljica obaveže da joj vrati primljene iznose na ime doživotnog izdržavanja u ukupnom iznosu od 4.100,00 KM, Okružni sud je naveo da je sama tužiteljica na ročištu 6. decembra 2001. godine priznala da joj je apelantica mjesečno slala iznos od po 100 DEM, što odgovara iznosu sadašnjih 100 KM mjesečno do unazad četiri mjeseca, tj. do avgusta 2001. godine, tako da je do zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju 10. marta 1998. godine platila ukupno 4.100,00 DEM. Prema tome, taj sud je zaključio da je i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva apelantice osnovan, i da apelantici na ovaj dosuđeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata počev od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate prema članu 277. ZOO. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao da što se tiče odluke prvostepenog suda o glavnoj stvari u pogledu tužbenog zahtjeva tužiteljice i protivtužbenog zahtjeva apelantice, smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na isto pogrešno primjenio odredbu člana 24. ZOSPO, pa je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u presudi prvostepenog suda, pa je u tom dijelu žalbu apelantice uvažio i prvostepenu presudu preinačio na osnovu člana 229. stav 1. tačka 3. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 025339 16 Rev 2 od 1. septembra 2016. godine, revizija tužiteljice je djelimično usvojena i presuda Okružnog sud od 16. novembra 2015. godine preinačena, tako što je žalba apelantice odbijena i presuda Osnovnog suda od 15. januara 2015. godine potvrđena u dijelu kojim je apelantica obavezana da tužiteljici preda u posjed predmetne nekretnine upisane kao u izreci presude, da tužiteljici na ime korištenja poslovnog prostora isplati iznos od po 500,00 KM mjesečno i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje prava svojine na predmetnim nekretninama i za njenu uknjižbu u javnim knjigama, dok je u preostalom dijelu revizija tužiteljice odbijena (kojim se pobija odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime korištenja stambenog prostora u iznosu od po 150,00 KM te odluka o usvajanju protivtužbenog zahtjeva apelantice za isplatu iznosa od 4.100,00 KM sa kamatom od 10. februara 2011. godine)

10. Cijeneći reviziju tužiteljice Vrhovni sud je zaključio, da se zaključci drugostepenog suda ne mogu prihvatiti pravilnim u pretežnom dijelu. U vezi s tim je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi, da su se nakon zaključenja ugovora o poklonu iz 1990 godine parnične stranke dogovorile da apelantica sruši kuću tužiteljice, na kojoj je tužiteljica zadržala pravo doživotnog uživanja i da apelantica na tom mjestu svojim sredstvima sagradi novi objekat. Međutim taj dogovor je uključivao i pravo tužiteljice da uživa gornju etažu ovog objekta odnosno stambeni prostor, s tim da donju etažu tj. prizemlje sa dva poslovna prostora tužiteljica i apelantica zajedno koriste. Prema tome, kako apelantica nije ispunila ovaj dio dogovora, to je bio razlog da tužiteljica protiv apelantice podnese tužbu za poništenje, odnosno za raskid ugovora o poklonu koji spor se pred prvostepenim sudom vodio pod brojem P-80/98. U tom sporu apelantica nije osporila navode tužiteljice u vezi sa sadržajem njihovog dogovora i priznala je da su predmetne nekretnine vlasništvo tužiteljice. U takvim je okolnostima, po mišljenju Vrhovnog suda, irelevantno čijim je sredstvima ova nekretnina sagrađena, pa je u vezi s tim ukazao da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe člana 24. ZOSPO potrebne za sticanje svojine građenjem. Ovo iz razloga što je po ocjeni tog suda na osnovu dogovora stranaka srušena je stara kuća tužiteljice, na kojoj je ista imala pravo doživotnog uživanja, te je na njenom mjestu sagrađen novi objekat, koji su stranke trebale zajednički korisiti i sticati prihode od davanja u zakup poslovnih prostora. Prema tome Vrhovni sud smatra da je apelantica prekršila ovaj dogovor, jer je u cijelosti završila gradnju samo prve etaže objekta koju sačinjavaju dva poslovna prostora, od kojih je samo ona ubirala korist, dok drugu etažu namijenjenu za stanovanje tužiteljice nije do kraja izgradila i opremila. To je, kako je obrazložio Vrhovni sud, bio razlog da tužiteljica podnese tužbu za raskid ugovora o poklonu zaključenog sa apelanticom. Nakon toga je uslijedilo zaključivanje ugovora o doživotnom izdržavanju kojim je u tački 1. jasno navedeno, da tužiteljica ostavlja apelantici sporne nekretnine, uz uslov da je apelantica do kraja života izdržava. Dakle, kako je ovaj ugovor je raskinut zbog neispunjenja obaveze od strane apelantice, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno našao da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju predmetnih nekretnina u posjed, u skladu sa odredbom člana 132. ZOO (dejstvo raskida ugovora), zbog čega smatra da odluka drugostepenog suda ne može ostati na snazi jer je protivna pozitivnim propisima. Naime iako nije skrivila raskid ugovora, tužiteljica je ostala bez svoje imovine pa i pored toga apelantici mora vratiti novac koji je od nje primila, dok apelantica dobija i nekretnine tužiteljice i novac koji joj je dala. Također taj sud je ukazao da je u periodu trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju tužiteljica saglasno sporazumu stranaka, imala pravo na zakupninu od izdavanja jednog poslovnog prostora, dok je zakupnina od drugog poslovnog prostora trebala pripadati apelantici. Međutim istaknuto je da nije sporno da je apelantica sama ostvarivala korist od izdavanja oba poslovna prostora i da tužiteljici za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju nije ništa isplatila po tom osnovu. Dakle, nakon što je apelantica upotpunosti prestala izvršavati svoje obaveze prema tužiteljici (2001. godine), zbog čega je ugovor o doživotnom izdržavanju i raskinut, to po ocjeni Vrhovnog suda tužiteljici pripada pravo na korist od upotrebe odnosno izdavanja oba poslovna prostora, obzirom da je ona vlasnik istih, tj. otpao je pravni osnov po kome je apelantica imala pravo da ostvaruje korist od tih poslovnih prostora. Prema tome Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio mjesečni iznos od po 500,00 KM, za koje se apelantica neosnovano obogatila korištenjem poslovnih prostora koji su u svojini tužiteljice. Nadalje , Vrhovni sud je također istakao da smatra da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da apelantica nije dokazala visinu svog potraživanja koje se temelje na identičnom pravnom odnosu, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelantica tužiteljici na ime izdržavanja isplatila ukupan iznos od 4.100,00 KM, što ni tužiteljica nije osporavala i kako je ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut pravosnažnom sudskom presudom, to Vrhovni sud smatra da apelantici pripada pravo na povrat navedenog iznosa. U vezi s tim je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu preinačio presudu prvostepenog suda i protivtužbeni zahtjev apelantice u tom dijelu usvojio. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. i 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi ističe da je presuda Vrhovnog suda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodi da Vrhovni sud od svih dokaza, nespornih činjenica i materijalnih normi „zahvata“ šta mu treba jer npr. uzima u obzir samo član I ugovora o doživotnom izdržavanju, a pri tome zanemaruje član II tog ugovora ili pogrešno primjenjuje pravila o restituciji i zanemaruje pravila o sticanju vlasništva građenje, na koji način čini tešku povredu člana 8 ZPP. Nadalje apelantica ukazuje, da ako je taj sud savjesno cijenio navedeni ugovor, mogao je utvrditi da su se parnične stranke dogovorile da je stambeno – poslovni objekat koji je predmet ovog ugovora napravljen od sredstava apelantice, iz čega proizilazi da je tužiteljica dala samo zemljište, zbog čega smatra nejasnim kako je Vrhovni sud zaključio da tužiteljici pripada taj objekat imajući u vidu upravo odredbu člana 24. ZOSPO. Stoga apelantica smatra da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjena odredba člana 24. ZOSPO, jer je kako navodi u ovom predmetu više nego jasno da su se stranke u dogovoru prevele pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na apelanticu ranije raskinutim ugovorom o poklonu, te da je apelantica sporni objekat sagradila uz saglasnost tužiteljice, dakle apelantica je bila savjesna.

Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Dejstvo raskida Član 132 (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Povreda prava na koja se apelantica u apelaciji poziva se odnosi isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža, da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, razmotrio sve navode koje apelantica ponavlja i u apelaciji te dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo iz razloga što je taj sud imao u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, i primjenom odredbe člana 24. ZOSPO i člana

132. ZOSPO, u konačnici djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice (da joj apelantica preda u posjed predmetne nekretnine i na ime korištenja poslovnog prostora isplati iznos od po 500,00 KM mjesečno) i u konačnici djelimično udovoljio protivtužbenom zahtjevu apelantice (da joj tužiteljica isplati iznosa od 4.100,00 KM sa kamatom). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za ovakav svoj stav dao jasno i argumentirano obrazloženje kao i za zaključak zašto je djelimično neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice (za isplatu naknade na ime korištenja stambenog prostora u iznosu od po 150,00 KM) kao i zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za priznavanje prava vlasništva na spornim nekretninama , zaključivši da se okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarile zakonske pretpostavke iz člana 24. ZOSPO potrebne za sticanje svojine građenjem. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova iz kojih proizilazi da je, zapravo, apelantica prekršila dogovor koji je postojao između parničnih stranaka vezano za izgradnju predmetnog objekta i način njegovog korištenja, te nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut, kao i sadržaj zakonskih odredbi na kojim je utemeljena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelacionim navodima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda.

17. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4496/16 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio