Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/17 (M. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2189/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2189/17, rješavajući apelaciju Milenka Petrovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Petrović protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka broj T 13 0 KTP 0030767 17 od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T13 0 KTP 0030767 17 od 23. marta 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba podnesena protiv Naredbe o obustavi istrage Tužilaštva broj T13 0 KT 0030767 16 od 17. februara 2017. godine protiv N. S. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni).

3. Naredbom Tužilaštva od 17. februara 2017. godine obustavljena je istraga protiv osumnjičenog zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona, jer u radnjama osumnjičenog nisu ostvarena obilježja bića predmeta krivičnog djela.

4. U obrazloženju Naredbe od 17. februara 2017. godine, Tužilaštvo je navelo, između ostalog, da iz pribavljenih dokaza proizlazi da je 2. marta 2016. godine, došlo do fizičkog sukoba između osumnjičenog i apelanta, kojom prilikom je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu (što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka JZU „Zavod za sudsku medicinu RS“ Banja Luka i što je preciznije navedeno u obrazloženju Naredbe). Dalje, Tužilaštvo je navelo da se predmetni događaj odigrao u prisustvu svjedoka A. P. i V. Š., koji su bili očevici događaja, te su detaljno svjedočili na sve okolnosti predmetnog događaja, a s obzirom na to da se radi o nepristrasnim svjedocima Tužilaštvo je njihovim iskazima poklonilo punu vjeru. Naime, navedeno je da su ovi svjedoci saglasno izjavili da je kritične prilike, kada je osumnjičeni izašao iz ugostiteljskog objekta, apelant u alkoholisanom stanju, bez povoda i razloga, uhvatio osumnjičenog za ruku verbalno ga napadajući, na šta mu je osumnjičeni rekao da ga pusti, jer sa njim nema ništa, nakon čega se osumnjičeni udaljava, dok apelant ide za njim, verbalno ga vrijeđajući, a kada je došao do osumnjičenog uhvatio ga je rukom za vrat i jednom udario u glavu, nakon čega se osumnjičeni uspio oteti iz apelantove ruke, a nakon što apelant nastavlja sa fizičkim nasrtanjem, osumnjičeni uzvraća udarivši apelanta dva puta u glavu, od kojih udaraca je apelant pao na zemlju. Tužilaštvo je navelo da svjedoci V. V. i D. Z. (prijatelj osumnjičenog), nisu očevici događaja, ali su potvrdili da je apelant došao u lokal u vidno alkoholisanom stanju i da je galamio i vrijeđao konobaricu, dok svjedok A. Š. nema saznanja o predmetnom događaju, ali svjedoči da je u lokalu zatekao apelanta da konzumira pivo i da je bio u „dobro“ alkoholisanom stanju. Shodno navedenom, Tužilaštvo je ukazalo da je odredbama člana 11. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske propisano da nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani, dok je stavom 2. istog člana propisano da je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da se od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad. Stoga, Tužilaštvo je navelo da je osumnjičeni, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, postupao u nužnoj odbrani.

5. U obrazloženju Rješenja Tužilaštva od 23. marta 2017. godine, navedeno je, između ostalog, da je pravilno zaključeno i obrazloženo da je osumnjičeni kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, jer je branio napad na sebe, a to je učinio istovremeno sa napadom, istim sredstvom, šakom, pri čemu postoji srazmjernost između vrijednosti napadnutog dobra i dobra napadača, čime su suprotno navodima pritužbe ispunjeni svi uslovi napada i odbrane koji su neophodni za postojanje nužne odbrane. Takođe, u rješenju je navedeno da je na osnovu izvršenog vještačenja od strane JZU ”Zavod za sudsku medicinu RS“ Banja Luka, a koje vještačenje je izvršeno savjesno, stručno i nepristrasno, utvrđeno da je apelant u predmetnom događaju zadobio tešku tjelesnu povredu, a ne povredu opasnu po život, kako se to neosnovano navodi u pritužbi. Dalje, navedeno je da imajući u vidu da je u konkretnom slučaju vještačenje izvršeno od strane stručne i kompetentne ustanove, bez osnova zahtjev pritužbe da se izvrši dopuna nalaza vještaka, te da su bez osnova su i prijedlozi pritužbe da se kao svjedoci saslušaju G. P., M. P. i Lj. D., jer u pritužbi prije svega nije navedeno na koje okolnosti bi se isti eventualno trebali saslušati, kao i iz razloga što su u toku istrage saslušani svi svjedoci koji su bili na licu mjesta i imali, kako posredna, tako i neposredna saznanja o predmetnom događaju.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da Tužilaštvo u konkretnom slučaju pogrešno tumači odredbu Krivičnog zakona o postojanju nužne odbrane, jer nema dokaza da je osumnjičeni bio udaren od strane apelanta, dok apelant ima materijalne dokaze o prelomima kosti lica i nosa, pa je jasno da odbrana nije bila srazmjerna, već je osumnjičeni u najmanju ruku prekoračio granice nužne odbrane. Apelant u suštini smatra da u konkretnom slučaju istraga nije provedena potpuno i djelotvorno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, proceduralno, pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi utvrdili identitet počinilaca, te da ih privedu pravdi. Država nema i ne može imati apsolutnu obavezu da ostvari cilj za koji se može ispostaviti da je neostvariv. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da, prema članu 3. Evropske konvencije, djelotvorni istraži predmetni slučaj i da, prema potrebi, krivično goni navodnog počinioca, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo provelo istragu protiv osumnjičenog, u okviru koje je provelo dokaze saslušanjem svjedoka i izvršilo uvid u nalaz i mišljenje vještaka JZU „Zavod za sudsku medicinu RS“ Banja Luka. Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo na osnovu provedenih dokaza zaključilo da u radnjama osumnjičenog nisu ostvarena obilježja bića predmetnog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona, iz razloga što je utvrđeno da je osumnjičeni konkretne prilike postupao u nužnoj odbrani, koja je jedan od osnova isključenja postojanja krivičnog djela. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je navedeni način izvršenja pozitivne obaveze države od strane Tužilaštva zadovoljavajući u smislu člana 3. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da taj član ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelant poziva na ovo pravo u vezi sa pravom iz člana 3. Evropske konvencije, pa slijedi zaključak da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/17 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio