Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4369/16 (M. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-4369/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4369/16 rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 023128 16 Gž od 2.
augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 023128 14 P od 17. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Džejlana Šaćirbegović Alibašić advokat iz Zenice, podnijela je 18. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 023128 16 Gž od 2. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 023128 14 P od 17. marta 2016. godine.
2. Općinski sud je odlučujući o tužbi apelantice podnesenoj protiv Rustema Polića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja ugovora, presudom broj 42 0 P 023128 14 P od 17. marta 2016. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi ništavim ugovor broj OPU-Ip 68/2009 zaključen 21. decembra 2009. godine u notarskom uredu Džemanine Memagić, između apelantice i Faruka Burzića u svojstvu prodavaca s jedne strane i tuženog u svojstvu kupca s druge strane, čiji je predmet stan u Zavidovićima u ulici Branilaca grada broj L-1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Također je istom presudom apelantica kao protivtužena obavezana da predmetni stan (bliže katastarske oznake predmetnog stana navedene u izreci presude), preda u posjed i slobodno raspolaganje tuženom i da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je apelantica tužbeni zahtjev zasnovala na činjeničnim tvrdnjama prema kojima nije sporno da je u notarskom uredu Džemanine Memagić iz Zavidovića 21. decembra 2009. godine sačinjen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ali da potpis njenog supruga Faruka Burzića koji je u međuvremenu umro nije validan, konkretno da njen suprug nije bio potpisnik ugovora niti mu je apelantica dala potrebnu saglasnost za prodaju stana. Tuženi je osporio navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev istakavši protivtužbeni zahtjev kojim je zatražio predaju u posjed stana i isplatu duga navodeći da je sa apelanticom i njenim umrlim suprugom Farukom Burzićem zaključio ugovor o kupoprodaji u notarskom uredu; da su apelantica i njen suprug u vrijeme zaključenja ugovora bili suvlasnici sa ½ dijela predmetnog stana; da su bili lično prisutni zaključenju ugovora i da stoga nije bila potrebna saglasnost bračnog druga za prodaju, budući da su suvlasnici predmetnog stana; da je prema odredbi kupoprodajnog ugovora odmah isplaćena kupoprodajna cijena te da je zbog situacije u kojoj je apelantica tad bila dozvolio da stan nastavi koristiti do 1. januara 2014. godine, nakon čega je umjesto iseljenja iz stana od strane apelantice uslijedila tužba.
4. Općinski sud je na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i protivtužbe proveo dokazni postupak, između ostalog vještačenjem potpisa iz ugovora po vještaku grafologu, saslušanjem svjedoka među kojima svjedokinje Džemanine Memagić - notarke koja je sačinila i ovjerila predmetni ugovor te uvidom u pismenu dokumentaciju povodom pravnog posla kupoprodaje stana i upisa u knjigu položenih ugovora. Nakon analize i ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, imajući pri tom u vidu da je među parničnim strankama bilo sporno da li se u konkretnoj pravnoj situaciji radi o ništavosti ili rušljivosti zaključenog ugovora o kupoprodaji stana te da li su protekli rokovi za podnošenje konkretne tužbe, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. S tim u vezi je prije svega istaknut sadržaj relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisani obavezni elementi ugovora o kupoprodaji i njegova forma, pretpostavke za ništavost ili rušljivost ugovora, kao i rokovi za podnošenje tužbe kod eventualne rušljivosti budući da utvrđenje ništavosti nije ograničeno nikakvim rokom. U tom kontekstu, Općinski sud je iz provedenih dokaza zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u formi koja je propisana relevantnim odredbama ZOO, Zakona o notarima i Zakona o prometu nepokretnosti, jer sadrži saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora i kupoprodajnoj cijeni, koja je istog dana isplaćena. Cijeneći da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za ništavost ugovora, Općinski sud je naveo da iz rezultata postupka ne proizilazi da je ugovor protivan Ustavom utvrđenim načelima, prinudnim propisima ili moralu društva, pa je u tom smislu zaključeno da se nisu ispunili uvjeti iz člana 103. ZOO. Što se tiče nepostojanja razloga za rušljivost ugovora koje je apelantica utemeljila na tvrdnji da je bila u posebnom psihičkom stanju i da je stoga njena poslovna sposobnost bila upitna, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 56. stav 1, 111. i 112. stav 1. ZOO u vezi s odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te s tim u vezi istakao: da je ugovor zaključen u notarskom uredu, da na ugovoru postoje potpisi stranaka, da je ugovor proveden i izvršen upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tuženog (rješenje o upisu od 20. januara 2010. godine dostavila apelantica) te da u postupku apelantica nije dokazala postojanje mane volje bilo koje ugovorne strane. U tom smislu, Općinski sud je podsjetio da je apelantica imala rok od godine dana od saznanja za razlog rušljivosti (subjektivni rok) odnosno objektivni rok od tri godine da zahtijeva da se predmetni ugovor poništi. S obzirom da je saznanje o upisu prava vlasništva na predmetnom stanu imala u januaru 2010. godine kada je povodom predmetnog kupoprodajnog ugovora doneseno rješenje o upisu kog je apelantica dostavila u dokaznom materijalu, te da je propustila i subjektivni i objektivni rok u kom je mogla zahtijevati poništenje ugovora pri čemu u postupku nije dokazala razloge rušljivosti (mane volje) kako zahtijeva odredba člana 123. ZPP-a to je ocijenjeno da se u tom kontekstu (rušljivosti) radi o neblagovremenoj tužbi. Osim navedenog, u obrazloženju presude je Općinski sud naveo da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo osnova za prekid postupka kog je apelantica zatražila podneskom od 15. februara 2016. godine, predlažući da se postupak prekine do okončanja krivičnog postupka, cijeneći da su paušalni navodi iz podneska prema kojima je protiv tuženog kod nadležnog tužilaštva pokrenula krivični postupak. S obzirom na sve naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan jer ni jednim pravno relevantnim dokazom nije dokazala osnovanost svog zahtjeva za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora. S druge strane, Općinski sud je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog cijeneći da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je tuženi na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora postao vlasnik predmetnog stana, da je njegovo pravo vlasništva upisano u javne evidencije, da se apelantica nalazi u posjedu stana i da je stoga zahtjev tuženog za predaju u posjed osnovan u smislu odredbe člana 43. st. (1) i (2) Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
5. Kantonalni sud je presudom broj 42 0 P 0231289 16 Gž od 2. augusta 2016. godine odbio žalbu apelantice i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda te je zaključio da je žalba apelantice, kojom je ukazala na povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, neosnovana. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja spisa proizilazi da je apelantica 27. januara 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženog sa zahtjevom da se poništi predmetni ugovor o kupoprodaji stana jer se na ugovoru ne nalazi potpis njenog supruga i jer je bila upitna njena poslovna sposobnost u vrijeme zaključenja ugovora. Na navedenu spornu okolnost koja se tiče potpisa ugovarača, konkretno apelanticinog supruga Faruka Burzića, prvostepeni sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku grafologu koji je, kako proizilazi iz prvostepene presude, potvrdio da se na predmetnom ugovoru nalazi potpis apelantice. Što se tiče potpisa njenog supruga, Kantonalni sud je potvrđujući pravilnost prvostepene presude ukazao na jasno i argumentirano obrazloženje prvostepenog suda (str. 8. i 9.) u kome je prvostepeni sud naveo da se nalaz vještaka ne može zasnivati na komparaciji samo dva potpisa i to iz ugovora i lične karte koji je dat u elektronskoj formi, zbog čega nalaz u tom dijelu kao neuvjerljiv i nepotkrijepljen metodom na koju se vještak pozvao, nije prihvaćen. Kantonalni sud je obrazlažući dalje neosnovanost žalbenih navoda istakao da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je u obrazloženju presude naveo jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu nepostojanja zakonskih pretpostavki za utvrđenje ništavosti odnosno rušljivosti predmetnog ugovora. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora koji se tiču povrede odredaba parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da su izreka i obrazloženje presude sačinjeni u skladu sa članom 191. st. 3. i 4. ZPP-a, da su u obrazloženju presude dati potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev apelantice odbijen, a protivtužbeni zahtjev tuženog usvojen. Ukazano je da je prvostepeni sud naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelantice i protivtužbenom zahtjevu tuženog. Pri tome je, kako je dalje obrazloženo, sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a što proizlazi iz analize provedenih dokaza i razloga koji imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu. Osim toga, Kantonalni sud je mišljenja da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi prema kojima je prvostepeni sud pogriješio zato što vještaku prilikom određivanja obima i predmeta vještačenja nije naložio „vještačenje potpisa iz originalnih dokumenata", jer iz stanja spisa proizilazi da je u postupku izvršeno osnovno i dopunsko grafološko vještačenje spornih potpisa te da je prvostepeni sud u tom kontekstu naveo vrlo jasno i iscrpno obrazloženje na str. 8. i 9. presude. Kantonalni sud je na temelju iznesenog žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio u smislu odredbe iz člana 226. ZPP-a.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode zasniva na neslaganju sa razlozima koje su sudovi naveli u prilog odbijanja njenog tužbenog zahtjeva i primjenom materijalnog prava. U tom smislu, apelantica je ukazala da je kod nadležnog tužilaštva podnijela krivičnu prijavu protiv tuženog i da je stoga Općinski sud bio dužan prekinuti postupak kao i postupak izvršenja (predaje u posjed stana) koji je uslijedio po okončanju pravosnažno okončane parnice. Apelantica suštinski smatra da drugostepeni sud nije uklonio manjkavosti na koje je ukazala u žalbi protiv prvostepene presude nego je direktno povrijedio njeno pravo na fer i pravičan postupak. Po njenom mišljenju je apsurdno da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu cijeneći da je u istoj potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer joj u postupku nije dozvoljeno da dokaže da je u vrijeme zaključenja ugovora bila hospitalizirana i da se izvrši dopunsko grafološko vještačenje njenog potpisa. Osim toga, smatra da u postupku nije utvrđena bitna činjenica koja se tiče njenog saznanja za kupoprodajni ugovor, a to je kako tvrdi bilo u januaru 2014. godine, nakon čega je podnijela predmetnu tužbu. U tom kontekstu ukazuje na nepravilnu ocjenu dokaza u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Apelantica je predložila da se iz navedenih razloga presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.
Relevantni propisi
7. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. [...] Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica u apelaciji poziva odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise i to u vezi s ocjenom dokaza i uskraćivanjem prava na provođenje određenih dokaza koje je istakla u apelacionim navodima. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u konkretnom slučaju pokrenula parnični postupak protiv tuženog i zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, tvrdeći da potpis ugovarača (njenog supruga) nije validan, da njen suprug kao ugovorna strana nije imao njenu saglasnost za zaključenje ugovora i da je njena poslovna sposobnost zbog zdravstvenog stanja i hospitalizacije u periodu zaključenja ugovora bila upitna. S obzirom da je apelantica u tužbi istakla razloge i pretpostavke za ništavost i rušljivost ugovora, Općinski sud je u smislu relevantnih odredbi ZOO i ZPP-a u vezi sa sadržajem odredbi predmetnog kupoprodajnog ugovora, imajući pri tom u vidu spornu okolnost koja se tiče potpisa ugovornih strana, proveo dokaz osnovnim i dopunskim grafološkim vještačenjem, temeljem kog je utvrđeno da je apelantica potpisala predmetni ugovor. U pogledu nalaza vještaka koji se odnosio na potpis apelantičinog supruga u svojstvu prodavca koji je nakon zaključenja ugovora umro, te imajući u vidu da je vještak komparirao samo dva njegova potpisa, sa ugovora i lične karte koji je dat u elektronskoj formi, Općinski sud je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio da se nalazu vještaka u tom dijelu ne može pokloniti vjera i da bi se u smislu pravne snage morao provesti dokaz komparacijom više potpisa, a ne isključivo potpisa sa spornog ugovora i sa lične karte koji je dat u elektronskoj formi. U tom kontekstu je Kantonalni sud, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na uskraćivanje provođenja dokaza dopunskim grafološkim vještačenjem i saslušanjem svjedoka na okolnost apelantičine hospitalizacije, jasno ukazao na pravilno, argumentirano i iscrpno obrazloženje prvostepene presude (str. 8. i 9) koje je u kontekstu neosnovanosti žalbenih tvrdnji i pravilnosti prvostepene presude prihvatio kao svoje. Kantonalni sud je dakle kroz analizu žalbenih razloga apelantice i pravnih zaključaka iz prvostepene presude, odgovorio na sve žalbene prigovore, kako one materijalno pravne prirode tako i neosnovanosti procesno pravnog prigovora kojim je apelantica zahtijevala prekid parničnog postupka do okončanja krivičnog postupka kojeg je pokrenula protiv tuženog, cijeneći da je prvostepeni sud postupio pravilno kada nije prekinuo postupak, jer su razlozi koje je apelantica istakla u prijedlogu za prekid postupka paušalni i neargumentirani. U tom smislu su u obrazloženju presude Kantonalnog suda navedene sve relevantne odredbe ZOO koje se tiču bitnih sastojaka ugovora o kupoprodaji i njegove forme te pretpostavki za ništavost odnosno rušljivost predmetnog kupoprodajnog ugovora, koje su dovedene u kontekst odredbi ZPP-a i principa savjesne i brižljive ocjene dokaza te principa o teretu dokazivanja, kao i okolnosti o kojima sud pazi po službenoj dužnosti. Pri tome je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava ponovio ključne činjenice i pravne zaključke iz obrazloženja te presude iz kojih proizilazi da apelantica u postupku nije dokazala pretpostavke za rušljivost ugovora (mane volje) niti iz dokaznog postupka proizilazi da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO jer nije protivan načelima Ustava, prinudnim propisima i moralu društava.
13. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud, nasuprot shvatanju apelantice, dali jasna, argumentirana i iscrpna obrazloženja u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO i ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve žalbene razloge apelantice, te je imajući u vidu da je u prvostepenoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, da je pravilno raspravljen prijedlog za prekid postupka i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge s posebnim osvrtom na ključnu okolnost koja se tiče nepostojanja pretpostavki za utvrđenje ništavosti odnosno rušljivosti predmetnog ugovora.
14. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević