Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4895/16 (JU „Tehnička škola“ iz Zenice)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4895/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4895/16, rješavajući apelaciju JU „Tehnička škola“ iz Zenice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Tehnička škola“ iz Zenice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 029272 13 Rev od 18. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029272 13 Gž od 18.
septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 029272 09 P od 18. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Tehnička škola“ iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Zahid i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnijela je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 43 0 P 029272 13 Rev od 18. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 02972 13 Gž od 18. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 029272 09 P od 18. marta 2013. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-1112/12 od 23. decembra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice podnesenu protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke.
3. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 029272 09 P od 18. marta 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 02972 13 Gž od 18. septembra 2013. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Ćazima Alispahića (u daljnjem tekstu: tužitelj), utvrđenjem da je tužitelj kod apelantice proveo na radu neprekidno duže od dvije godine na poslovima profesora hemijske struke i to u periodu od 19. septembra 2006. godine do 31. avgusta 2009. godine u svojstvu zaposlenika, pa se shodno tome ugovor o radu zaključen 25. avgusta 2008. godine između apelantice i tužitelja na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Istom presudom poništene su kao nezakonite odluke o prestanku ugovora o radu tužitelja, te je apelantica obavezana da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao po ugovoru o radu od 25. avgusta 2008. godine i da tužitelju nadoknadi plaću koju bi ostvario da je radio na predmetom radnom mjestu profesora hemijske struke predmeta u periodu od 1. septembra 2009. godine do 31. decembra 2011. godine u ukupnom iznosu od 16.681,92 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ona i tužitelj zaključili pismeni ugovor o djelu za period od 3. do 28. septembra 2007. godine kojim su regulisali međusobna prava i obaveze, na način pobliže preciziran u izreci presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Tokom postupka su se kao sporna postavila pitanja da li je radni odnos tužitelja prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, odnosno da li je u mjesecu septembru 2007. godine napravljen prekid radnog odnosa iz razloga što je zaključen pismeni ugovor o djelu. U vezi sa spornim pitanjima Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i to odredbe člana 19., 20. i 21. koje je citirao.
5. Na temelju velikog broja provedenih dokaza, koje je Općinski sud taksativno pobrojao na strani 5 obrazloženja presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnim postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, a da je protivtužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Općinski sud je u opširnome obrazloženju, između ostalog, naveo da je tužitelj kod tužene neprekidno radio u periodu od 1. oktobra 2006. godine do 31. avgusta 2009. godine, dakle dvije godine i 11 mjeseci utvrdivši da se ugovor o radu na određeno vrijeme od 25. avgusta 2008. godine smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno, kako je pojasnio Općinski sud, u situaciji kada je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 11 mjeseci, kada je tužitelj nakon isteka roka na koji je ugovor bio zaključen, bez napravljenog prekida, nastavio da radi iste poslove i radne zadatke povodom kojeg je i zaključen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, za što mu je isplaćena naknada koja je obračunata kao plaća i isplaćen topli obrok, te nakon isteka dvanaestog mjeseca odmah zaključen drugi, novi ugovor o radu na određeno vrijeme, pa zatim i treći ugovor na ukupan period duži od dvije godine u kom periodu nije došlo do prekida propisanoga članom 20. stav 1. tačka 7. ZOR-a.
6. Općinski sud je potom naveo da je nesporno da je tužitelj kod apelantice radio neprekidno duže od dvije godine, da je za period koji nije pokriven pismenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (septembar 2007. godine) primao naknadu koju je apelantica, prema dokazima koje je dostavila, obračunala kao platu i topli obrok, što su naknade iz radnog odnosa, a ne ugovora o djelu ili nekog drugog ugovora, koji je regulisan Zakonom o obligacionim odnosima temeljem čega je i zaključeno da je tužitelj u septembru 2007. godine radio po osnovu prikrivenog ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju od mjesec dana, a ne pismenog ugovora o djelu, kako to apelantica neosnovano tvrdi. Shodno takvom utvrđenju protivtužbeni zahtjev se prema ocjeni Općinskog suda čini neosnovanim.
7. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i to odredbe člana 12. stav (1) i člana 19., koje je citirao. Odredbama Kolektivnog ugovora, kako je naveo prvostepeni sud, propisani su slučajevi kada se može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme i najduže trajanje tog rada je jedna godina, pa analognom primjenom odredaba ZOR-a na radni odnos na određeno vrijeme u srednjoj školi proizlazi da ukoliko se sa zaposlenikom uzastopno u istoj srednjoj školi zaključi dva puta ugovor o radu na određeno vrijeme, bez prekida, takav ugovor o radu smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Prema ocjeni Općinskog suda takav način reguliranja radnog odnosa „na određeno vrijeme“ treba da štiti zaposlenika u pogledu njegovog radno-pravnog statusa.
8. S obzirom na utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme od 25. avgusta 2008. godine smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme odluke apelantice kojima je tužitelju otkazan ugovor o radu nezakonite su i suprotne odredbama člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a koje propisuju da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog čega su odluke o otkazu poništene kao nezakonite. Analogno takvom zaključku Općinski sud se pozvao na odredbu člana 96. stav (2) ZOR-a koja propisuje obaveze poslodavca u slučaju da je otkaz nezakonit koja obavezuje poslodavca da zaposlenika vrati na posao i isplatu.
9. U cilju utvrđenja visine tužbenog zahtjeva tokom postupka je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, kao i dopuna tog vještačenja, a sud je nalaz prihvatio kao objektivan i stručno urađen, u skladu sa pravilima struke. Primjedbe apelantice na visinu utvrđene naknade plaća Općinski sud nije prihvatio opravdanim jer je vještak nalaz sačinio na temelju fonda sati koji bi tužitelju pripadali da je radio u utuženom periodu i to na temelju podataka koje je apelantica dostavila, a o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na strani 10. obrazloženja.
10. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice u pravnoj stvari tužitelja radi poništenja (vsp 25.668,08 KM) i po protivtužbi apelantice (vsp nije određena) donio Presudu broj 43 0 P 029272 13 Rev od 18. oktobra 2016. godine kojom je reviziju u dijelu odluke o tužbi odbio, a u dijelu odluke po protivtužbi odbacio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu troškova nastalih u povodu revizije. Ispitujući pobijanu presudu saglasno odredbama člana 241. ZPP-a revizijski sud je utvrdio da je u dijelu tužbenog zahtjeva revizija neosnovana jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a da je u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu revizija nedopuštena.
11. Neosnovanost revizijski prigovora u dijelu odluke o tužbenom zahtjeva Vrhovni sud je detaljno obrazložio na stranama od 3 do 11 obrazloženja presude, uključujući i dopuštenost revizije u tom dijelu. Tako se Vrhovni sud prilikom odlučenja, između ostalog, pozvao na stav Ustavnog suda zauzet u odluci broj AP-561/14 od 10. februara 2015. godine u kojoj je iznesen stav da jezičkim tumačenjem odredbe člana 19. ZOR-a nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca, pri čemu je u cijelosti prihvaćen stav nižestepenih sudova u vezi sa zaključkom da je u okolnostima konkretnog slučaja ugovor o radu na određeno vrijeme od 25. avgusta 2008. godine prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
12. U odnosu na revizijske prigovore vezane za protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je naveo da revizija u tom dijelu nije dopuštena jer je ona izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti (detaljnije o tome na str. 11 i 12 obrazloženja presude). Vrhovni sud je sagledavajući činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestepenih sudova ocijeni da ne postoji osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uslova za izuzetno postupanje Vrhovnog suda, u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a.
Apelacioni navodi
13. Apelantica u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski apelantica smatra da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja. Smatra da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da je ugovor o radu na određeno vrijeme od 25. avgusta 2008. godine prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer prema ocjeni apelantice ne postoji kontinuitet radnog odnosa od dvije godine kako to propisuje ZOR. Apelantici je nejasno na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da tužitelj nije imao prekid radnog odnosa u mjesecu septembru 2007. godine, za koji period je bio zaključen ugovor o djelu, pa u vezi s tim ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza. Apelacijom se prigovora i na visinu dosuđene naknade te se u vezi s tim iznose prigovori u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Apelantica se ne slaže ni sa stavom Vrhovnog suda o nedopuštenosti revizije, te zbog nezakonitih odluka ukazuje i na kršenje prava na pravnu sigurnost.
14. Iz odgovora na apelaciju pravnog sljednika tužitelja proizlazi da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku penziju u avgustu 2012. godine, da iz tog razloga nije tražio povrat na posao kod apelantice, te da je tužitelj umro 16. januara 2016. godine.
15. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 19.
Ugovor o radu zaključuje se:
1. na neodređeno vrijeme 2. na određeno vrijeme Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine.
Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
16. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose isključivo na pitanje primjene materijalnog prava i načina na koje je činjenično stanje utvrđeno. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U vezi s tim, a imajući u vidu apelacione prigovore, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su iznesenih prigovori opravdani. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno zaključili da je tužitelj kod apelantice proveo na radu duže od dvije godine, da, suprotno tvrdnjama apelantice, nije bilo prekida radnog odnosa i da su se stoga ispunile zakonske pretpostavke iz ZOR-a (član 19. ZOR-a) da posljednji ugovor o radu koji je tužitelj zaključio sa apelanticom na određeno vrijeme preraste u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili i zašto nije došlo do prekida radnog odnosa u periodu koji nije bio „pokriven“ ugovorom o radu (septembar 2007. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom pravcu naveli da je temeljem dokaza koje je apelantica dostavila utvrđeno da je tužitelju u tom periodu isplaćivana naknade iz radnog odnosa (plaću i topli obrok) te da je stoga u tom periodu (septembar 2007. godine) tužitelj kod apelantice radio po osnovu prikrivenog ugovora o radu i da stoga nije došlo do prekida radnog odnosa, kako to apelantica tvrdi. U vezi s visinom dosuđena naknade, koja je apelantici također sporna, Ustavni sud zapaža da je visina naknada utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te dopune tog nalaza, da je apelantica imala mogućnost da nalazu prigovora, što je i učinila, a da je Općinski sud prigovore ispitao ocijenivši ih neutemeljenim uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Isto tako, prema ocjeni Ustavnost suda, iz presude Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost ni u dijelu u kojem je taj sud ispitivao dopuštenost revizije na što apelantica apelacijom neutemeljeno ukazuje. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Shodno svemu navedenom Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na koja se apelantica pozvala očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević