Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5054/16 (V. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5054/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5054/16, rješavajući apelaciju Vesne Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Savić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 030279 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 26. decembra 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 030279 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 030279 12 P od 17. jula 2013. godine odbijeni su apelantičini tužbeni zahtjevi kojima je tražila da se obaveže Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime neizvršenih, a ugovorenih radova, isplati ukupni iznos od 4.618,34 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj isplati iznos od 2.526,55 KM na ime više naplaćenih kvadrata u odnosu na stvarnu površinu stana sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj isplati naknadu na ime ugovorene kazne zbog kašnjenja u iznosu od 21.512,02 KM. Navedenom presudom apelantica je obavezana da tuženom isplati troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica podnijela 4. oktobra 2012. godine tužbu protiv tuženog radi uknjižbe i sticanja bez osnova, u kojoj je navela da je sa tuženim zaključila ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova, da je isplatila kupoprodajnu cijenu čime je ispunila svoju obavezu iz ugovora, ali da je tuženi propustio da izvede ugovorene radove u roku, usljed čega je umanjena vrijednost predmetnog stana. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelantica u tužbi navodi da se tuženi neosnovano obogatio, jer je naplatio cijenu stana u kojoj su uračunati navedeni radovi kao da su završeni, a budući da je tuženi zadocnio u izvršenju ugovorenih obaveza, smatra i da ima pravo na ugovorenu kaznu.
4. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je između tuženog i apelantice 23. septembra 2004. godine zaključen Ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno – poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: Ugovor), te Aneks ugovora, čiji je predmet izgradnja stana za apelanticu, te da je apelantica ispunila svoju obavezu plaćanja ugovorene cijene stana. Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantica na osnovu Ugovora stekla pravo svojine na predmetnom stanu.
5. Rješavajući apelantičin tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu sredstava za neizvršene radove koji se tiču spornog stana u iznosu od 4.618,34 KM, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 481. i 482. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima su propisani rokovi za obavještavanje prodavca u slučajevima vidljivih i skrivenih nedostataka na svari. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica prilikom predaje stana 21. decembra 2005. godine potpisala zapisnik o primopredaji i da nije istakla primjedbe koje se odnose na neizvršene radove. Primjenjujući naprijed pomenute odredbe ZOO, Osnovni sud je istakao da je apelantica bila dužna u roku od osam dana obavijestiti tuženog o nevidljivim nedostacima, pri čemu je ocijenio da nedostaci koji se u konkretnom slučaju odnose na molersko-farbarske radove, bravarske radove, i sl. su vidljivi nedostaci, koji su se mogli vidjeti na licu mesta, uobičajenim pregledom, a apelantica nije ponudila dokaz da se obratila tuženom ukazujući na te nedostatke.
6. Osim toga, rješavajući tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosi na obavezu tuženog da joj isplati iznos od 2.526,55 KM, na ime više naplaćenih kvadrata u odnosu na stvarnu površinu stana, Osnovni sud je istakao da prema utvrđenim činjenicama proizilazi da je apelantica najkasnije doznala za nedostatak u kvadraturi stana 28. septembra 2006. godine, tj. na dan upisa prava vlasništva u knjigu uloženih ugovora, a shodno članu 482. ZOO apelantica je bila dužna da o tom nedostatku obavijesti tuženog u roku od osam dana od dana kada je nedostatak otkriven. Budući da se apelantica nije obavijestila o tuženog o navedenim nedostacima, a sudu se obratila tek 4. oktobra 2012. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantica izgubila pravo na navedeno potraživanje.
7. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosi na potraživanje ugovorene kazne zbog kašnjenja tuženog u obavljanju svojih ugovorenih obaveza, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga, jer je tuženi istakao materijalno pravni prigovor zastare potraživanja. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da je nesporno da su parnične stranke ugovorile ugovorenu kaznu od 0,3% za svaki dan zakašnjenja od ukupne vrijednosti stana, a ukoliko je zakašnjenje prouzrokovano subjektivnim greškama, te je utvrđeno da je tuženi bio u obavezi predmetni stan završiti u roku do kraja 2002. godine, a iz zapisnika o primopredaji utvrđeno je da je stan predan 21. decembra 2005. godine. Međutim, Osnovni sud je zaključio da se konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima u smislu člana 372. ZOO koja zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja, te je apelantica mogla zahtijevati ugovorenu kaznu najkasnije 21. decembra 2008. godine, dakle u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja ugovorene kazne, a apelantica je tužbu podnijela tek 4. oktobra 2012. godine.
8. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 030279 13 Gž od 2. jula 2014. godine uvažena je apelantičina žalba, te je prvostepena presuda preinačena tako što su usvojeni apelantičini tužbeni zahtjevi u cjelosti. Pored toga, tuženi je obavezan da apelantici isplati određene iznose na ime troškova parničnog postupka, te troškova žalbenog postupka.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 15. predmetnog Ugovora, prema kojoj je tuženi preuzeo obavezu da izgrađeni stambeni prostor preda apelantici u određenom roku (do kraja 2002 godine), te da joj izda garanciju za izvedene radove i investiciono-tehničku dokumentaciju za izgrađeni prostor. Okružni sud je, također, ukazao da među strankama nije sporno da je apelantica svoju ugovornu obavezu u cjelosti izmirila uplatom dugovanog iznosa, ali da tuženi nije ispunio svoje obaveze preduzete odredbom člana 15. Ugovora. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da iz Zapisnika o primopredaji stana od 21. decembra 2005 godine, proizilazi da je tuženi predao apelantici predmetni stan, nakon dogovorenog roka (kraj 2002 godine), pa apelantici nesporno pripada pravo na isplatu iznosa koje je utvrdio sudski vještak finansijske struke. U vezi sa navedenim, Okružni sud je se pozvao na odredbe člana 210. stav 1. ZOO kojim je propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi. Okružni sud je zaključio da je, zbog navedenog, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev pozivajući se na zastarjelost potraživanja, koji je, prema stavu Okružnog suda, neosnovan, jer po pravilima o neosnovanom bogaćenju, potraživanje zastarjeva u opštem zastarnom roku od 10 godina, u smislu odredbe člana 371. ZOO-a.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 89 0 P 030279 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine djelimično usvojio reviziju tuženog, te je presudu Okružnog suda preinačio u dijelu kojim je obavezan tuženi da tužiteljici isplati određene novčane iznose na ime nedovršenih radova i na ime više naplaćenih kvadrata u odnosu na stvarnu površinu stana, tako što je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u označenom odbijajućem dijelu, potvrdio, dok je drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za plaćanje ugovorne kazne i troškovima postupka, te je u tom dijelu je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pogrešno drugostepeni sud primjenio materijalno pravo kada je predmetno potraživanje apelantice okvalifikovao kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Prema stavu Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredaba ZOO, da bi bilo mjesta primjeni pravila o sticanju bez osnova, tj. pravno neosnovanom obogaćenju, potrebno je da se steknu određeni uslovi, a to je umanjenje imovine jednog lica, povećanje imovine drugog lica, uz odsustvo, odnosno nepostojanje pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine, ili da se taj osnov nije ostvario, odnosno da je otpao. Prema stavu Vrhovnog suda, pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova je naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog. U vezi sa navedeni, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 124. ZOO, kojim je propisano da kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, kao i na odredbe člana 262. st. 1. i 2. ZOO prema kojima povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da, budući da je u konkretnom slučaju, tuženi predao stan apelantici nakon proteka roka iz ugovora, nesumnjivo je da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici (član 262. stav 2. ZOO). Međutim, Vrhovni sud je istakao da se apelantica nije koristila pravom iz člana 124. ZOO da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovornu obavezu onako kako glasi, nego je u konkretnom slučaju tražila naknadu štete. Vrhovni sud je istakao da apelantica tužbom zahtjeva isplatu iznosa od 4.618,34 KM na ime vrijednosti neizvršenih radova na infrastrukturi zgrade što ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da potraživanje naknade štete zbog povrede ugovorne obaveze, zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze (član 376. stav 3. ZOO), pa kako se u konkrentom slučaju radi o potraživanju iz osnova povrede obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava i rada, za koje ZOO, a ni drugim zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, ono zastarijeva u opštem roku od 10 godina (član 371. ZOO). Prema stavu Vrhovnog suda, apelantičina tužba (4. oktobra 2012. godine) je u okviru tog roka, pa prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja nije osnovan, što je bez značaja za ishod ovoga spora kod činjenice da ovaj dio zahtjeva, kako je naprijed navedeno, nije osnovan.
12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 2.526,55 KM na ime više naplaćenih kvadrata stana, što predstavlja razliku od 2 m2 prema utvrđenju od strane prvostepenog suda, jer apelantica nije dokazala da je o ovom nedostatku obavijestila tuženog kao drugu ugovornu stranu u rokovima propisanim odredbom člana 481. i člana 482. ZOO koje odredbe propisuju rokove za obavještavanje prodavca u slučajevima vidljivih i skrivenih nedostataka na svari, a čak i pod uslovom da je apelantica obavijestila tuženog o pomenutom nedostatku, izgubila je pravo na ostvarivanje ovog zahtjeva jer je tužbu na ostvarenje tog prava podnijela tek 4. oktobra 2012. godine.
13. U pogledu odluke po zahtjevu za plaćanje ugovorne kazne, Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda u ovom dijelu zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka usljed kojih nije bilo uslova za preinačenje pobijane presude u tom dijelu.
14. Prema stanju spisa, Okružni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu apelantice koji se odnosi na plaćanje ugovorne kazne u iznosu od 21.512,02 KM i troškove postupka, donio Presudu broj 89 0 P 030279 12 P 2 od 1. februara 2017. godine kojom je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj 89 0 P 030279 12 P od 17. jula 2013. godine u navedenom dijelu. Apelantica protiv drugostepene presude nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu.
Apelacioni navodi
15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje. Naime, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica nije osporila Presudu Okružnog suda broj 89 0 P 030279 12 P 2 od 1. februara 2017. godine kojom je Okružni sud u ponovnom postupku odlučio o ugovornoj kazni i troškovima postupka, na način da je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da apelantica nije osporavala navedenu presudu, zbog čega je Ustavni sud neće uzeti u razmatranje.
19. Dakle, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Ustavni sud primjećuje, što proizilazi iz navoda apelacije, da apelantica ukazuje da je do povrede prava, na koja ukazuje u apelaciji, došlo, jer je tuženi u konkretnom slučaju naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju drugostepenog suda koji je apelantičino potraživanje pravno okvalifikovao kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-3601/16 od 6. juna 2018. godine, AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
21. Nadalje, vezano za apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao ukupno četiri godine i četiri mjeseca (tj. od 4. oktobra 2012. godine do 1. februara 2017. godine), te da su u tom periodu donesene četiri odluke, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević