Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/16 (S.T.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3682/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3682/16, rješavajući apelacije S. T. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije S. T. podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017089 16 Kž 3 od 2. juna 2016. godine i S1 2 K 017089 14 K od 2. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017089 16 Kž 3 od 2. juna 2016. godine i S1 2 K 017089 14 K od 2. marta 2016. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3682/16
2. Apelantkinja je 9. septembra 2016. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 2 K 017089 16 Kž 3 od 2. juna 2016. godine i S1 2 K 017089 14 K od 2. marta 2016. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3737/16. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 3682/16 i AP 3737/16 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3682/16.
4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. avgusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su 8. i 10. avgusta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017089 14 K od 2. marta 2016. godine apelantkinja je proglašena krivom zato što je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo zločinačko udruženje iz člana 383 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo ubistvo iz člana 148 stav 1 KZRS u vezi sa čl. 20 i 25 KZRS. Za počinjenje navedenih krivičnih djela apelantkinja je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
8. U obrazloženju presude, Sud BiH je, razmatrajući prigovore zakonitosti pribavljanja dokaza iz Republike Srbije (audio-zapisa presretnutih razgovora D.E.1.), naveo da je iz samog akta Tužilaštva za organizovani kriminal Republike Srbije broj 6/12 od 13. marta 2012. godine kojim su ti dokazi dostavljeni vidljivo da je postupljeno po zamolnici Tužilaštva. U vezi s tim dokazima, Sud BiH je naveo da iako je činjenica da se radi o dokazima koji su pribavljeni u drugom predmetu koji se vodi pred nadležnim organima Republike Srbije, ta činjenica ne onemogućava korišćenje tih dokaza u predmetnom krivičnom postupku s obzirom na to da se radi o dokazima koji su prikupljeni u skladu sa zakonom zamoljene države, pri čemu su na zakonit način dostavljeni organima države moliteljice, imajući u vidu i odredbu člana 3 stav 1 Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, kao i odredbu člana 32 stav 1 Ugovora između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima. U pogledu apelantkinjinih navoda da osnov sumnje nije isti za apelantkinju u konkretnom predmetu i u predmetu u Republici Srbiji, Sud BiH je takođe naveo da ta činjenica ne onemogućava korišćenje tih dokaza i u ovom krivičnom predmetu, za šta uporište sud nalazi u praksi apelacionog vijeća Suda BiH, koje je u svojoj ranijoj odluci citiralo stav Vrhovnog suda Republike Slovenije kojim je prihvaćeno da se dokazi koji su zakonito dobijeni na osnovu sudske naredbe mogu upotrijebiti protiv drugog lica protiv kojeg nije bila naređena posebna mjera ako je to lice učestvovalo u izvršenju krivičnog djela s licem protiv kojeg je prikrivena radnja bila naređena, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno. Takođe, u vezi s apelantkinjinim navodima da se postavlja pitanje zašto tužilac nije dostavio sudiji za prethodni postupak materijal pribavljen primjenom posebnih istražnih radnji, Sud BiH je naveo da ne nalazi potrebnim razmotriti ovo pitanje imajući u vidu da se radi o primjeni mjere nadzora prema naredbama nadležnog suda u Republici Srbiji, a ne nadležnog suda u BiH. U ovom kontekstu, Sud BiH je naglasio da razgovor pribavljen primjenom mjere nadzora po naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu predstavlja samo jednu od indicija, odnosno dokaza na kojima je zasnovana odluka o apelantkinjinoj krivici.
9. Nadalje, Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Sud BiH je naveo da je nesporno da se 13. aprila 2006. godine u naselju Vranješ desio pokušaj ubistva Đ. Ž. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji se nalazio u automobilu Audi A8, i to rafalnom paljbom iz automatskih pušaka. Osim toga, nesporno je i da je apelantkinja neposredno prije inkriminisanog događaja provela određeno vrijeme u automobilu s oštećenim, kao i da je po dolasku na adresu u naselje Vranješ, nakon što je izašla iz vozila i došla do ulaznih vrata kuće u svojini N. V., započela rafalna pucnjava iz automatskog oružja na oštećenog. Sud BiH je dalje naveo da je u konkretnom slučaju sporna apelantkinjina uloga u događaju, odnosno da li je prethodno pristupila zločinačkoj organizaciji D.E.1., organizovanoj s ciljem izvršenja krivičnog djela ubistva oštećenog, te da li je po prethodnom dogovoru sa D.E.1. zatražila da se te večeri vidi s oštećenim kako bi je odvezao do prijateljice da preuzme skripte na adresi na kojoj je pokušano ubistvo, pri tome znajući da se na tom mjestu već nalazi pripremljena zasjeda.
10. U vezi s time, Sud BiH je naveo da činjenica da je apelantkinja postala član navedenog udruženja i apelantkinjina uloga kao člana udruženja jasno proizlazi iz iskaza svjedoka S. R. i A. V. koji su dovedeni u vezu s iskazom oštećenog, te sa sadržajem presretnutog razgovora broj 012738 od 24. maja 2009. godine između D.E.1. i drugog lica. U tom smislu, Sud BiH je istakao da je svjedok S. R naveo da se D.E.1. hvalio da je imao djevojku s kojom je „trebalo štimati“ izvršenje ovog djela, što su mu poslije inkriminisanog događaja pričali H. Ć., E.A.1. i E.A.2. Dalje, svjedok je naveo da su mu ta lica pričala da je D.E.1. s apelantkinjom kao svojom djevojkom imao komunikaciju, te da je D.E.1. dogovorio s njom da ona „navuče“ oštećenog na način da ga „odvuče“ na lokaciju kako bi „druga grupa“ izvršila ubistvo. Nadalje, svjedok A. V. je detaljno opisao poznanstvo s apelantkinjom, te mnogobrojne okolnosti na osnovu kojih se, posmatrano u vezi s drugim dokazima, moglo zaključiti da je apelantkinja bila član navedenog udruženja (detaljnije naveden u tač. 142–147 obrazloženja prvostepene presude). Pored toga, Sud BiH je istakao da je svjedok A. V. u iskazu na vrlo iskren i uvjerljiv način opisao motive zbog kojih je apelantkinja postala član navedenog udruženja, navodeći da je u to vrijeme bila atraktivna i da joj je očigledno smetalo druženje s oštećenim na koje se u određenoj mjeri osjećala prisiljenom, što je i apelantkinja na neki način potvrdila u svom iskazu, pa je nastojala da se kroz pristupanje udruženju D.E.1. „riješi“ oštećenog i zloupotrijebi odnos koji je dotad izgradila s njim u tu svrhu. Takođe, u vezi s iskazom svjedoka A. V., Sud BiH je naveo da je svestranom ocjenom njegovog iskaza na pretresu ocijenio da je taj svjedok bio konzistentan, da je u svom svjedočenju pružio značajan činjenični materijal o izvršenju djela, kao i o apelantkinjinoj ulozi, te da je kroz cijeli njegov iskaz evidentno nastojanje da ne tereti neosnovano apelantkinju. Tako je svjedok A. V. na pitanje da objasni apelantkinjinu ulogu u izvršenju krivičnog djela naveo da je apelantkinja na to bila primorana i da je u to nesvjesno ušla. Međutim, iako je svjedok A. V., u nastojanju da što manje tereti apelantkinju, naveo da je apelantkinja u određenoj mjeri bila manipulisana s ciljem izvršenja krivičnog djela, odnosno da je bila „natjerana“, na pitanje da li je znala da će oštećeni biti ubijen, odnosno na pitanje da li je žrtva ili učesnik u organizovanoj grupi, svjedok je odgovorio da je to na sudu da odluči, ali da apelantkinja jeste „učesnik u toj organizovanoj kriminalnoj grupi“. Pri tome je naveo da mu je poznato da je apelantkinja došla do D.E.1. i rekla da ne može više izdržati i da je tražila da sama počini ubistvo oštećenog, ali da je D.E.1. organizovao druge članove udruženja koji su trebali neposredno izvršiti ubistvo, što odgovara i navodima svjedoka S. R. da je „druga grupa“ trebala izvršiti ubistvo. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je potvrdu istinitosti svjedočenja svjedoka A. V. našao u sadržaju presretnutog razgovora broj 012738 od 24. maja 2009. godine između E.D.1. i drugog lica (detaljnije navedenog u tački 152 obrazloženja prvostepene presude) iz kojega, saglasno navodima svjedoka A. V., proizlazi da je apelantkinja došla do D.E.1. i da je tražila da sama izvrši ubistvo oštećenog. Nadalje, iz iskaza oštećenog proizlazi detaljna hronologija ranijeg druženja s apelantkinjom, kao i motivi zbog kojih je prihvatio da je na njen zahtjev vozi do adrese u naselju Vranješ (detaljnije obrazloženo u tač. 161-169). Da je apelantkinja bila član udruženja koje je, između ostalog, djelovalo i s ciljem izvršenja pokušaja ubistva oštećenog potvrdio je i oštećeni koji je naveo da mu se apelantkinja nakon ovog događaja nije javila, ali da ga je poslije 10-15 dana od događaja nazvao D.E.1. i pitao: „Jesi vidio da nisi mogao provaliti“, pri čemu mu je rekao da je poslao apelantkinju i pitao da li je vidio kako je ona hladna bila, na šta je svjedok rekao: „Svaka ti čast, kako si to izveo.“
11. U odnosu na iskaz oštećenog Sud BiH je, pored ostalog, ukazao da ono u čemu se iskazi oštećenog i apelantkinje razlikuju je činjenica da je apelantkinja navela da je rekla oštećenom da se vozilom zaustavi kod kafića Sport, ali da je oštećeni insistirao da je vozi dalje, dok oštećeni tvrdi da su, nakon što mu je apelantkinja rekla gdje da skrene, išli uzbrdo makadamskim putem, pa kada su došli na plato, rekla mu je da će on ostati na platou, a da će ona otići do prijateljice. Prema svjedočenju oštećenog, apelantkinja je već krenula da se pozdravi, ali je vidio da je put blatnjav, pa se automobilom spustio 15 m do pred kuću, koja je bila u naselju Vranješ. Iako je apelantkinjina odbrana u završnoj riječi potencirala upravo ovaj dio svjedočenja oštećenog, Sud BiH je naveo da taj detalj potvrđuje apelantkinjino znanje o pripremljenoj zasjedi s ciljem lišenja života. Naime, oštećeni je iskreno naveo da je apelantkinja tražila da se zaustavi automobilom na platou, te da je, nakon što je započela pucnjava koja je uslijedila nakon što je apelantkinja izašla iz automobila, kada se okrenuo i otvorio vrata vidio jedno lice koje stoji bočno na udaljenosti od 10-15 m na platou, gdje mu je apelantkinja rekla da ostane, a s desne strane drugo lice, pri čemu je čuo da s njegove zadnje strane dolaze meci. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da se oštećeni uistinu zaustavio automobilom na mjestu gdje mu je apelantkinja rekla da to učini, odnosno na platou, na kojem mjestu bi bio bliže neposrednim izvršiocima djela, koji su tu čekali u pripremljenoj zasjedi u namjeri da ga liše života, a koji cilj je bio obuhvaćen i umišljajem apelantkinje. Ovo posebno imajući u vidu i navod svjedokinje S. C., koja je navela da se plato nalazio preko puta kuće u kojoj je u to vrijeme živjela kao podstanar. Da je apelantkinja znala da je na navedenom mjestu pripremljena zasjeda članova udruženja D.E.1., s ciljem lišenja života oštećenog, proizlazi i iz činjenice da je pucnjava na oštećenog započela tek nakon što je apelantkinja izašla iz automobila i udaljila se, odnosno došla do kuće N. V., što proizlazi iz saglasnih iskaza oštećenog, apelantkinje i svjedokinja M. T. i S. C. na ovu okolnost. Dakle, kada se okolnost početka pucnjave dovede u vezu s činjenicom da se apelantkinja u tom trenutku već nalazila pred vratima kuće u kojoj su u to vrijeme živjele svjedokinje S. C. i M. T., dakle na sigurnoj udaljenosti, jasno se može zaključiti i zbog čega je početak pucnjave odgođen za taj trenutak, pa zbog toga apelantkinjina tvrdnja o slučajnosti ostaje bez potrebne logičke i dokazne osnovanosti. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da navedene činjenice, posmatrane u međusobnoj vezi, tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelantkinja pristupila navedenom udruženju s ciljem lišenja života oštećenog, koje je djelo, s obzirom na izostanak smrtne posljedice, ostalo u pokušaju, te da je po unaprijed pripremljenom planu i dogovoru zatražila od oštećenog da je odvede na adresu u naselju Vranješ, gdje je pokušano njegovo ubistvo, pri čemu je znala da se na tom mjestu nalazi pripremljena zasjeda.
12. U vezi s tvrdnjama apelantkinjine odbrane kojima je osporavan kredibilitet svjedoka A. V. navodima da je dobio imunitet i da je bio učesnik inkriminisanog događaja, Sud BiH je naveo da tokom krivičnog postupka nisu izvedeni dokazi iz kojih bi na nesumnjiv način proizlazilo da je A. V. bio učesnik u navedenom događaju, odnosno da je dobio imunitet za određene radnje vezane za konkretni krivični postupak. Naime, nesporno se radilo o licu za koje su istražni organi u fazi prikupljanja dokaza imali početne indicije da se radi o potencijalnom izvršiocu, međutim on nije optužen, što je stvar diskrecione ocjene postupajućeg tužioca, u skladu s principom akuzatornosti. Takođe, ne postoje ni dokazi da mu je odobren imunitet u vezi s određenim radnjama vezanim za konkretni krivični postupak. Naime, iz iskaza svjedoka A. V. vidljivo je da je bio učesnik drugih događaja u kojima je učestvovala navedena zločinačka organizacija, te da mu je odobren imunitet za neke druge krivične radnje, međutim sama ta činjenica ne isključuje mogućnost korišćenja njegovog iskaza u predmetnom postupku. Osim navedenog, Sud BiH je istakao da je imao u vidu da su u dokazni materijal odbrane uvršteni i iskazi koje je svjedok A. V. davao u fazi istrage, kao i pismeno koje je navodno sačinio taj svjedok, međutim ti iskazi, odnosno pismeno nisu predočavani svjedoku prilikom unakrsnog ispitivanja od strane apelantkinjinog branioca kako bi svjedok mogao autorizovati ove iskaze, niti je svjedoku pružena prilika da razjasni navode iz ovih iskaza, iako je i sam na pretresu neposredno naveo da bi htio da mu se prezentuju ti iskazi. Stoga je Sud BiH zaključio da se ti iskazi ne mogu cijeniti prilikom donošenja odluke imajući u vidu da se ne radi o iskazima iz istrage koji bi se mogli pročitati i koristiti na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 273 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), da nisu korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja svjedoka u smislu stava 1 te odredbe, a naročito imajući u vidu da je svjedok na glavnom pretresu neposredno saslušan, kojom prilikom je direktno, unakrsno i dodatno ispitan, te je ispitan i od strane članova vijeća i predsjednika vijeća, čime je pružio značajan činjenični materijal, te iznio svoja posredna i neposredna saznanja o konkretnom predmetu. S druge strane, kada su u pitanju apelantkinjini navodi kojima je osporavala kredibilitet svjedoka S. R. koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, Sud BiH je istakao da je pri odlučivanju imao u vidu činjenicu da je taj svjedok takođe ranije bio optužen u ovom krivičnom predmetu i da je zaključio sporazum o priznanju krivice, ali ta činjenica sama po sebi, ne isključuje mogućnost zasnivanja presude na njegovom iskazu budući da je taj iskaz doveden u vezu s ostalim provedenim dokazima. Pri tome, Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja imao u vidu da navedeni svjedok nije ni bio optužen za događaj koji se stavlja na teret apelantkinji. Stoga je jasno da iskaz svjedoka kome je prethodno dat imunitet, kao ni iskaz svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice ne može prima facie biti odbačen.
13. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 017089 16 Kž 3 od 2. juna 2016. godine žalbe apelantkinje i njenog branioca su odbijene kao neosnovane, a uvažena je žalba Tužilaštva i prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije djela na način da je apelantkinja proglašena krivom da je počinila krivično djelo zločinačko udruženje iz člana 383 stav 2 KZRS i krivično djelo ubistvo iz člana 148 stav 1 KZRS u vezi sa čl. 20 i 23 KZRS, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
14. U pogledu apelantkinjinih prigovora o nezakonitosti presretnutih razgovora iz Republike Srbije u smislu izostanka obrazloženja osnova sumnje u naredbama kao preduslova za njihovo izdavanje u skladu sa stanovištima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelaciono vijeće je naglasilo da se radilo o naredbama izdatim od strane organa druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima, odnosno na osnovu izdatih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu. Takođe, tokom izvođenja dokaza (sadržaja presretnutih razgovora) pred prvostepenim vijećem apelantkinji, odnosno njenoj odbrani je omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju i da iznese svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstavi svoje dokaze. Apelaciono vijeće je takođe ocijenilo neosnovanim i prigovore apelantkinjine odbrane da osnovi sumnje za izdavanje naredbi za sprovođenje posebnih istražnih radnji prema D.E.1 nisu bili istovjetni osnovama sumnje za počinjenje krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret, zbog čega nije bilo zakonske mogućnosti korišćenja tih dokaza. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedena činjenica ne dovodi u pitanje mogućnost korišćenja sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na osnovu naredbe organa druge države s obzirom na to da je nesumnjivo utvrđeno da je apelantkinja kao pripadnica organizovane kriminalne grupe, koju je formiralo i rukovodilo lice prema kojem su posebne istražne radnje bile primjenjivane, učestvovala u izvršenju konkretnog krivičnog djela. Dakle, bez obzira na činjenicu što krivično djelo koje je stavljeno na teret apelantkinji nije navedeno i kao djelo za koje se tada sumnjičio D.E. 1, postoji njihova evidentna povezanost, koja se ogleda kroz počinjenje krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, pa ovi dokazi predstavljaju pravno valjane dokaze s obzirom na to da je kriminalna djelatnost apelantkinje ušla u kriminalnu zonu lica prema kojem se mjera primjenjivala. Nadalje, sve i da nije tako, relevantne odredbe ZKPBiH ne zabranjuju korišćenje tzv. „nevezanih slučajnih nalaza o krivičnom djelu trećeg lica”. U tom smislu, apelaciono vijeće je istaklo da iz odredbe člana 120 ZKPBiH jasno proizlazi da ona dopušta i korišćenje kao zakonitih dokaza i „slučajne nalaze” koji se odnose na kataloška krivična djela (djela predviđena članom 117 ZKPBiH), nezavisno od toga da li su to nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni lica i krivičnog djela prema kojem se mjera primjenjuje ili ne.
15. U vezi s navodima apelantkinjine odbrane da prvostepeni sud nije prihvatio, odnosno cijenio zapisnike o saslušanju svjedoka/osumnjičenog A. V. koji su predočeni sudu i u okviru dokaznog postupka i u okviru završnih riječi, apelaciono vijeće je navelo da iako je apelantkinjin branilac predložio uvođenje navedenih zapisnika u dokaze na glavnom pretresu i sud ih prihvatio, prvostepeni sud je cijenio da ti zapisnici ne mogu biti predmet ocjene prilikom donošenja odluke zato što u smislu odredbe člana 273 stav 1 ZKPBiH nisu korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja tog svjedoka. Nakon što je izvršilo uvid u zapisnike o izjavama navedenog svjedoka, apelaciono vijeće je utvrdilo da su one uzete u skladu sa zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada je svjedok i davao iskaze. Takođe je nesporno da ti zapisnici prilikom direktnog i unakrsnog saslušanja nisu prezentovani svjedoku s ciljem ukazivanja na određene kontradiktornosti onoga što je govorio na glavnom pretresu u odnosu na izjave date u istrazi. Međutim, jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o situaciji koja je omogućena članom 273 stav 1 ZKPBiH, te da je branilac ispravno postupao koristeći se ranijim izjavama svjedoka u smislu pobijanja iznesenih navoda ovog svjedoka nakon okončanja njegovog saslušanja, a koje su zakonski validne. Shodno tome, nije bilo nikakve zapreke da se sporni zapisnici o saslušanju svjedoka uvedu u sudski spis, prihvate kao dokazi i cijene pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima u skladu sa članom 281 stav 2 ZKPBiH. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da je ispitalo da li je nepravilna primjena člana 273 stav 1 ZKPBiH bila ili je mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što bi moglo predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, apelaciono vijeće je istaklo da je analizom toka glavnog pretresa utvrđeno da je prvostepeno vijeće apelantkinjinom braniocu dozvolilo predočavanje izjava nakon saslušanja svjedoka A. V., tako da su članovi prvostepenog vijeća de facto bili upoznati s ranijim izjavama ovog svjedoka, njihovim sadržajem i eventualnim odstupanjima, pa su i te izjave iz istražnog postupka indirektno bile predmet slobodne ocjene. Analizom zapisnika u činjeničnom smislu, suprotno navodima žalbe, može se zaključiti da iskazi tog svjedoka dati u istrazi, izuzev jednog (dokaz O9), u suštini ne odstupaju od njegovog iskaza datog na glavnom pretresu, shodno čemu se i ne dovode u pitanje odlučne činjenice utvrđene prvostepenom presudom. Naime, kako je vidljivo iz zapisnika, većina iskaza koje je dao svjedok A. V. ne odnose se na krivičnopravni događaj koji je predmet ovog postupka, već se u pravilu tiču pružanja informacija o počinjenim krivičnim djelima organizovane kriminalne grupe koju je formirao i rukovodio tada osumnjičeni D.E.1. S druge strane, apelaciono vijeće je, kada je u pitanju istaknuta kontradiktornost iskaza svjedoka A. V., koji je u istrazi tvrdio da je apelantkinju vidio samo jednom, dok na glavnom pretresu tvrdi da se s apelantkinjom izvjesno vrijeme i družio, zaključilo da branilac gubi iz vida vrlo bitnu okolnost, a to je da se radilo o iskazu koji je svjedok tada dao u svojstvu osumnjičenog, koja procesna situacija svjedoka i nije obavezivala na dužnost kazivanja istine, za razliku od situacije kada je izjavu davao u svojstvu svjedoka. Dakle, usljed manjkavosti konkretnog zapisnika iz istrage, sasvim je razumljivo da za sud veći značaj ima ispitivanje svjedoka tokom glavnog pretresa. Imajući u vidu navedeno, apelaciono vijeće je zaključilo da manjkavost postupanja prvostepenog vijeća koja se ogleda u nepravilnoj primjeni člana 273 stav 1 ZKPBiH, u pogledu zapisnika iz istrage navedenog svjedoka, nije bila od uticaja na zakonito i pravilno donošenje prvostepene presude.
16. Dalje, apelaciono vijeće je istakalo da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom ključnih dokaza, iskaza svjedoka S. R., A. V., oštećenog, te sadržaja presretnutog razgovora broj 012738 od 24. maja 2009. godine između D.E.1 i drugog lica, na ispravan i pouzdan način utvrdio da je apelantkinja preduzela krivičnopravne radnje koje su joj stavljene na teret. Naime, izneseni žalbeni prigovori na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja svode se na navode da saslušani svjedoci ne govore istinu, odnosno da se radi o nekredibilnim svjedocima, bivšim pripadnicima organizovane kriminalne grupe kojima se zbog njihove kriminalne prošlosti ne može pokloniti vjera. Apelaciono vijeće je te prigovore ocijenilo neosnovanim, navodeći da oni, osim paušalnih konstatacija o njihovoj navodnoj pristrasnosti i nedosljednosti, ne sadrže niti jedan valjan kontraargument ili dokaz kojim bi se njihovi, u odlučnim činjenicama, međusobno saglasni i konzistentni sadržaji na bilo koji način doveli u pitanje. Nasuprot tome, prvostepeno vijeće je na potpun i pravilan način poklonilo vjeru saslušanim svjedocima budući da iz njihovih iskaza jasno proizlazi da je upravo apelantkinja bila lice koje je navelo oštećenog na određenu lokaciju, svjesna da se na toj lokaciji nalazi već pripremljena zasjeda s ciljem njegovog ubistva. Takođe, istinitost iskaza spomenutih svjedoka, koji su prilikom svojih svjedočenja iznijeli mnogo detalja o događaju, kroz koje je prvostepeno vijeće moglo jednostavno provjeriti i cijeniti njihov iskaz, potvrđuju i drugi dokazi, a prvenstveno se to odnosi na presretnuti razgovor D.E.1 i drugog lica od 24. maja 2009. godine, kojom prilikom je D.E.1. obavijestio to lice da mu se apelantkinja, znajući da D.E.1 odranije planira ubistvo oštećenog, nudila da to učini. Na osnovu navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće kod utvrđivanja odlučnih činjenica na iscrpan način analiziralo sve okolnosti od značaja za predmetni događaj i to, kako okolnosti koje su ukazivale na konstantno postojanje namjere D.E.1. da ubije oštećenog, postojanje grupe za organizovani kriminal, pripadništvo apelantkinje toj grupi, planiranje izvršenja krivičnog djela, okolnost samog čina, te konačno okolnosti koje su vezane za učešće i ulogu apelantkinje u ovom događaju, pa je na osnovu detaljne analize dokaza izvelo zaključak da je Tužilaštvo na nesumnjiv način dokazalo da je apelantkinja počinila radnje koje su joj stavljene na teret.
17. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je apelantkinjin branilac, osporavajući kredibilitet svjedoka A. V., ukazao na činjenicu da je za ove radnje sprovođena istraga upravo prema svjedoku A. V. Međutim, apelaciono vijeće je istaklo da navedena činjenica nema ekskulpirajući značaj za apelantkinju. Naime, sama činjenica da je prema određenom licu vođena istraga zbog počinjenja nekog krivičnog djela, ne znači da će to lice biti i optuženo. Upravo u konkretnoj situaciji i jeste bio taj slučaj da je Tužilaštvo, rukovođeno prvobitnim informacijama, usmjerilo istragu prema A. V., ali je evidentno nakon dobijanja drugih informacija i podataka istragu preusmjerilo prema apelantkinji. Konačno, da je svjedok A. V. u svom svjedočenju bio vjerodostojan, odnosno da sa konkretnim događajem nije imao veze, govori i njegovo nedvosmisleno svjedočenje u kojem ne spori činjenicu da je on lično u par navrata bio pripreman za izvršenje ovog djela, ali da se svaki put odustajalo iz određenih razloga, koje činjenice govore u prilog njegovoj iskrenosti. Štaviše, prilikom svjedočenja, što pravilno primjećuje i prvostepeno vijeće, svjedok A. V. Je, ne isključujući apelantkinjinu ulogu, u više navrata apelantkinju označio kao lice koje je u sve to bilo uvučeno i da ju je na neki način zloupotrijebio D.E.1, čime je htio „ublažiti“ njenu ulogu, što sve ide u prilog konačnom zaključku da se radilo o vjerodostojnom svjedoku, odnosno da on nije imao motiv da apelantkinju lažno tereti.
18. Najzad, razmatrajući navode Tužilaštva da je predmetno krivično djelo izvršeno u saizvršilaštvu, apelaciono vijeće je istaklo da je žalba Tužilaštva u tom pogledu u cijelosti osnovana. Naime, apelaciono vijeće je istaklo da upravo iz činjeničnog stanja kakvo proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je pokušaj ubistva oštećenog planiran i organizovan, odnosno da je apelantkinja postala pripadnica zločinačke organizacije koju je organizovao D.E.1. s ciljem lišenja života oštećenog, da je postojao prethodni dogovor da apelantkinja „navuče“ oštećenog na lokaciju Vranješ, da je unaprijed znala da se na tom mjestu nalazi već pripremljena zasjeda, da je direktno participirala u radnjama izvršenja predmetnog krivičnog djela, te da je kod nje utvrđeno i postojanje animus auctoris, odnosno da je htjela djelo kao svoje, što sve predstavljaju činjenice koje apelantkinjinim radnjama daju karakter saizvršilačkih, a ne pomagačkih. Dakle, kada se uzme u obzir da je za izvršenje ovog djela unaprijed utvrđena „podjela uloga“, da je istom prethodio dogovor lica koja vrše krivično djelo, uz činjenicu da je apelantkinja ovo djelo prihvatila kao svoje, nesumnjivo se može zaključiti da je apelantkinja postupila kao saizvršilac, a nikako pomagač.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
20. U apelaciji koju je podnijela posredstvom punomoćnika apelantkinja je istakla da prvostepeni sud uopšte nije cijenio sadržaj zapisnika o saslušanju svjedoka A. V. u svojstvu okrivljenog kojim se nastojao osporiti njegov kredibilitet, niti je utvrđivao i obrazlagao njegov sadržaj u presudi, a da je drugostepeni sud umjesto prvostepenog suda vršio ocjenu tih dokaza, što je suprotno članu 314 ZKPBiH. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da drugostepeni sud nije mogao ocjenjivati sadržaj zapisnika koji nije prihvaćen kao dokaz u prvostepenom postupku, niti je to mogao pokrivati razmatranjem da li je to bilo odlučno ili je moglo biti odlučno za donošenje prvostepene presude. apelantkinja je takođe istakla da su ponudili dokaze da je svjedok A. V. u više navrata javno izjavljivao da je apelantkinja morala učiniti krivično djelo jer joj je bilo prijećeno, a taj dio navoda svjedoka o sili, prijetnji i strahu pod kojim je apelantkinja počinila krivično djelo uopšte nije cijenjen, niti presude redovnih sudova o tome sadrže obrazloženje.
21. U apelaciji koju je podnijela lično apelantkinja je, između ostalog, navela, da su dokazi pribavljeni iz Republike Srbije nezakoniti jer je Tužilaštvo samo pribavljalo dokaze iz Srbije, nakon prepiske s Tužilaštvom iz Srbije, bez kontrole i uloge Suda BiH, a Sud BiH je tokom postupka prihvatio te dokaze iako osnove sumnje zbog kojih su preduzete posebne istražne radnje prema drugom licu nemaju veze s konkretnim događajem zbog kojeg se apelantkinji sudilo. Takođe smatra da Sud BiH bez ikakve analize donosi zaključak da su naredbe izdate od strane organa druge države izdate u skladu s njenim procesnim zakonima, a da pri tome ostaje nedorečeno da li je analizirao zakonitost tih dokaza u skladu s procesnim zakonima države koja ih je sprovodila. Najzad, apelantkinja smatra da se ti dokazi ne mogu smatrati zakonitim jer propisi u Bosni i Hercegovini zahtijevaju obrazloženje postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo. Dalje, apelantkinja je navela da je Sud BiH zanemario saglasne izjave nje i oštećenog u pogledu mjesta gdje je željela izaći kritičnog događaja, te da nije tražio da se razjasni udaljenost i otkriju tačne lokacije iako je riječ o ključnoj činjenici iz koje bi proizlazilo da nije imala ni svijest, ni namjeru da oštećenog liši života. Apelantkinja, takođe, tvrdi da Sud BiH svoje zaključke zasniva na iskazima svjedoka S. R. i A. V. koji su godinama pri vrhu piramide kriminala i da im je lični interes bio vrlo bitan. Takođe, riječ je o posrednim svjedocima, od kojih niti jedan nije vidio dogovore s apelantkinjom u pogledu izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim apelantkinja ukazuje da je nevjerovatno da se na takve svjedoke nadovezuje presretnuti razgovor od 24. maja 2009. godine u kome D.E.1. nakon nekoliko godina priča o spornom događaju. Dalje, apelantkinja ukazuje, iako je Sud BiH povjerovao A. V., onda je mogao povjerovati da bi apelantkinja bila ubijena da to nije uradila, iz čega proizlazi da je Sud BiH svjesno izbacivao iz izjava ono što apelantkinji ide u prilog. Najzad, apelantkinja tvrdi da preinačenje prvostepene presude predstavlja povredu krivičnog zakona s obzirom na to da ne postoji niti jedan dokaz za plan i organizaciju u kojoj učestvuje apelantkinja, kao ni dokaz da je pripadnica zločinačke organizacije, niti da je bila saizvršilac u predmetnom krivičnom djelu. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak
b) Odgovor na apelacije
22. Sud BiH je naveo da je bezrazložno ponovo obrazlaganje činjenica koje je taj sud već valjano i argumentovano izložio u presudama koje apelantkinja osporava, zbog čega smatra da nije učinjena niti jedna od povreda na koje apelantkinja ukazuje.
23. Tužilaštvo je istaklo da su apelantkinjini navodi u cijelosti neosnovani zato što su prvostepeno i drugostepeno vijeće sve činjenice detaljno razmotrili, te su i svi dokazi koje je njena odbrana predlagala izvedeni pred sudom. Tužilaštvo je takođe istaklo da je, imajući u vidu činjenicu da su apelantkinjini navodi bili predmet žalbe i završnih riječi odbrane, na koje je Sud BiH u potpunosti dao iscrpne argumente i obrazloženja, da takvim postupanjem nije narušeno niti jedno zagarantovano apelantkinjino pravo. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Sila i prijetnja Član 12a. st. (1) i (2) (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno pod dejstvom neodoljive sile.
(2) Učinilac koji je učinio krivično djelo pod dejstvom odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Saizvršilaštvo Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Pomaganje Član 25. stav (1) (1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Ubistvo Član 148. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
Zločinačko udruženje Član 383. st. (1) i (2) (1) Ko organizuje udruženje koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ko postane član udruženja iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom do dvije godine.
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz st. 2. ovog člana.
Član 120.
“Slučajni nalazi” Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297. stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
Član 314. stav (1) Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1.
tačka f), g) i j) ovog zakona.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelantkinja je apelacijama osporila Presudu apelacionog vijeća broj S1 2 K 017089 16 Kž 3 od 2. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantkinja osporenu presudu primila 11. jula 2016. godine, a da je apelacije podnijela 8. i 9. septembra 2016. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neosnovane.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantkinje u vezi s izvršenjem krivičnih djela zločinačko udruženje i ubistvo, te je nesporno da apelantkinja u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je apelaciono vijeće prilikom odlučivanja o žalbi povrijedilo odredbe člana 314 ZKPBiH jer je razmatralo sadržaj dokaza koji nisu bili cijenjeni pred prvostepenim sudom. Apelantkinja dalje smatra da presretnuti razgovor koji je dostavljen iz Republike Srbije i na kojem je zasnovana osporena odluka predstavlja nezakonit dokaz. Apelantkinja, takođe, smatra da je Sud BiH zanemario saglasne izjave oštećenog i apelantkinje u pogledu mjesta gdje je apelantkinja željela izaći kritičnog događaja, te da su osporene odluke zasnovane na iskazima nekredibilnih svjedoka, kao i da redovni sudovi nisu ocijenili navode svjedoka A. V. koji je navodio da je apelantkinja natjerana na počinjenje predmetnog krivičnog djela. Najzad, apelantkinja ukazuje da je apelaciono vijeće proizvoljno primijenilo materijalno pravo prilikom utvrđivanja saizvršilaštva u počinjenju krivičnog djela.
35. Prvenstveno, razmatrajući apelantkinjine navode da je apelaciono vijeće povrijedilo odredbe člana 314 ZKPBiH jer je razmatralo sadržaj dokaza koji nisu bili cijenjeni pred prvostepenim sudom, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, odlučujući o apelantkinjinim žalbenim navodima kojima je ukazivala na propust prvostepenog vijeća u tom pogledu, utvrdilo da u smislu člana 273 ZKPBiH nije bilo nikakve zapreke da se sporni zapisnici o saslušanju svjedoka uvedu u sudski spis, prihvate kao dokazi i cijene pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima u skladu sa članom 281 stav 2 ZKPBiH. Ustavni sud dalje zapaža da je apelaciono vijeće razmotrilo da li je navedeni propust prvostepenog vijeća predstavljao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pri čemu je cijenilo sadržaj tih izjava, nakon čega je zaključilo da navedena manjkavost postupanja prvostepenog vijeća koja se ogleda u nepravilnoj primjeni člana 273 stav 1 ZKPBiH nije bila od uticaja na zakonito i pravilno donošenje prvostepene presude. U vezi s navedenim obrazloženjem, Ustavni sud zapaža da su članom 297 ZKPBiH propisane bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je u njima, između ostalog, propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ukoliko sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Dakle, prema navedenoj odredbi propust u pravilnoj primjeni neke odredbe ZKPBiH ne dovodi po automatizmu do bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje u tom smislu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelaciono vijeće proizvoljno postupilo kada je, nakon što je utvrdilo da je počinjena povreda odredbe člana 273 ZKPBiH, razmotrilo da li je riječ o bitnoj povredi i u tom kontekstu cijenilo sadržaj izjava koje je propustio cijeniti prvostepeni sud i njihov eventualni uticaj na donošenje prvostepene odluke. Prema tome, dovodeći navedeno obrazloženje apelacionog vijeća u vezu sa sadržajem odredbe člana 297 ZKPBiH kojom su propisane bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su odredbe procesnog zakona proizvoljno primijenjene na apelantkinjinu štetu.
36. Dalje, razmatrajući apelantkinjine navode da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).
37. Razmatrajući apelantkinjine navode da iz osporenih odluka ostaje nedorečeno da li je Sud BiH analizirao zakonitost tih dokaza u skladu s procesnim zakonima države koja ih je sprovodila, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće naglasilo da se radilo o naredbama izdatim od strane organa druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima, odnosno na osnovu izdatih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, kao i da je tokom izvođenja tih dokaza (sadržaja presretnutih razgovora) pred prvostepenim vijećem, apelantkinji, odnosno njenoj odbrani omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju i da iznese svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstavi svoje dokaze. Ustavni sud u pogledu ovog apelantkinjinog prigovora zapaža da apelantkinja tokom postupka i u apelaciji uopšte ne navodi bilo šta iz čega bi proizlazilo da su navedeni dokazi pribavljeni suprotno procesnim zakonima Republike Srbije ili da je prilikom pribavljanja tih dokaza povrijeđeno neko njeno pravo, zbog čega Ustavni sud smatra da su ti apelantkinjini navodi paušalni. Takođe, u pogledu apelantkinjinih navoda kojima se ukazuje da su dokazi dostavljeni iz Republike Srbije trebali imati obrazloženje postojanja osnova sumnje i da su trebali biti dostavljeni Sudu BiH, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključke Suda BiH da se radilo o naredbama izdatim od strane organa druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima. Dalje, u odnosu na tvrdnje kojima apelantkinja ukazuje da osnovi sumnje zbog kojih su preduzete posebne istražne radnje prema drugom licu u Republici Srbiji nemaju veze s konkretnim događajem zbog kojega se njoj sudilo, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je Ustavni sud u sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u predmetu broj AP 2079/13 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, st. 55-61 i broj AP 4393/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, dostupne na www.ustavnisud.ba), analizirajući relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, koje su identične odredbama ZKPBiH koje su citirane u ovoj odluci, zaključio: „[…] da ne postoji prepreka da se dokaz pribavljen sprovođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojim mogu biti određene iskoristi i u postupku prema licu prema kojem ovakva radnja nije određena naredbom suda uz uslov da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo iz člana 235 ZKPRS (član 238 ZKPRS), te da je posebna istražna radnja preduzeta po nalogu suda, odnosno u skladu s njom (član 239 ZKPRS), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uslovima i na način propisan zakonom (član 240 ZKPRS) […].“ Imajući u vidu da apelantkinja ne spori da krivična djela koja su joj stavljena na teret predstavljaju krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje, Ustavni sud smatra da ni u ovom pogledu nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi postupali nezakonito. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH za svoje odluke o apelantkinjinim prigovorima zakonitosti dokaza dao jasno i detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postupano protivno odredbama procesnog zakona, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.
38. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
40. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. aprila 2006. godine).
41. Dovodeći navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava u vezu s okolnostima predmetnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeno vijeće u svojoj presudi opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantkinja počinila krivična djela za koja je proglašena krivom. U vezi s utvrđivanjem da li je apelantkinja učinila predmetna krivična djela, prvostepeni sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka A. V., S. R., zatim iskaz oštećenog, te sadržaj presretnutog razgovora između E.D.1. i drugog lica od 24. maja 2009. godine, nakon čega je zaključio da je apelantkinja pristupila zločinačkoj organizaciji, te po unaprijed pripremljenom planu i dogovoru zatražila od oštećenog da je odvede na adresu u naselju Vranješ, gdje je pokušano njegovo ubistvo, pri čemu je znala da se na tom mjestu nalazi pripremljena zasjeda. Sud BiH je u tom pogledu, takođe, detaljno analizirao apelantkinjine navode kojima je osporavala vjerodostojnost iskaza svjedoka A. V. i S. R., te je zaključio da su ti članovi navedene zločinačke organizacije imali značajna posredna saznanja o inkriminisanom događaju i apelantkinjinoj ulozi, te da su iscrpno i detaljno svjedočili i odgovarali na sva postavljena pitanja, čime su pružili značajan činjenični materijal, koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem su svjedočili, kao i da su njihovi iskazi u skladu s dokazima objektivne prirode u pogledu učinjenja ovog djela, pri čemu je iz sadržaja njihovog svjedočenja evidentno nastojanje da apelantkinju ne terete neosnovano. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud, razmatrajući iskaze oštećenog i apelantkinje, detaljno analizirao i pitanje mjesta gdje je apelantkinja željela izaći kritičnog događaja. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantkinjini navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Pored toga, apelaciono vijeće je razmotrilo i prigovore apelantkinjine odbrane kojima je ukazivala na propust prvostepenog vijeća da cijeni ranije iskaze svjedoka A. V., pa je, nakon što je ocijenilo i te iskaze, zaključilo da ti iskazi, izuzev dijela iskaza koji se odnosi na pitanje da je apelantkinju vidio samo jednom, u suštini ne odstupaju od njegovog iskaza datog na glavnom pretresu, shodno čemu se i ne dovode u pitanje odlučne činjenice utvrđene prvostepenom presudom. Prema tome, imajući u vidu apelantkinjine navode koje je istakla u pogledu proizvoljnosti utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u tom smjeru, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili apelacionog vijeća u odnosu na apelantkinjine žalbene navode. U pogledu apelantkinjinih tvrdnji kojima ukazuje da je svjedok A. V. u više navrata javno izjavljivao da je apelantkinja morala učiniti krivično djelo, Ustavni sud zapaža da je tačno da prvostepeno i drugostepeno vijeće nisu posebno cijenili te navode u kontekstu postojanja eventualne sile i prijetnje u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedenu praksu, zbog toga ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH s obzirom na to da su ti navodi u suprotnosti s utvrđenjem redovnih sudova da je apelantkinja sama tražila da izvrši predmetno krivično djelo.
42. U pogledu apelantkinjinih tvrdnji kojima osporava postojanje saizvršilaštva, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće prilikom preinačavanja prvostepene presude u tom pogledu dalo jasne i precizne razloge, navodeći utvrđene činjenice kojima se rukovodilo prilikom utvrđenja da se apelantkinjine radnje trebaju kvalifikovati kao saizvršilaštvo u izvršenju predmetnog krivičnog djela, a ne kao radnje pomaganja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinjinim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na privatni život
44. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, izuzev pozivanja na navedeno pravo, u obrazloženju apelacije nije navela razloge zbog kojih smatra da joj je u konkretnom slučaju navedeno pravo povrijeđeno, zbog čega ti apelantkinjini navodi ne mogu biti ni razmatrani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević