Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/18 (B. R. i Ž. R. i C. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2108/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2108/18, rješavajući apelacije Bore Radiškovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Boro Radišković i Žarko Radišković protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 059973 18 Gž od 23. februara 2018. godine i Cvijo Rakita protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 040435 16 Gž od 22. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2108/18

1. Boro Radišković i Žarko Radišković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijeli su 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 059973 18 Gž od 23. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužilac („Veterinarska stanica" a.d. Doboj, Ambulanta Stanari) stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u obrazloženju osporene odluke), što su apelanti i ostali tuženi (koji su bliže navedeni u osporenoj odluci), dužni priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu donesene presude uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je sporno među parničnim strankama da li je tužilac održajem stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je istaknuto da je članom 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja, dok je stavom 2. istog člana zakona propisano da samostalni držalac nepokretnosti čija je državina savjesna stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja. Nadalje je istaknuto, da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka G. J. i N. Š., kao i izjava apelanata i tuženog P. R. utvrdio da je tužilac - Veterinarska stanica Ambulanta Stanari sagrađena oko 1960. godine i da je ista od tada u posjedu objekta i dijela (spornog) zemljišta oko objekta, te da su tužilac, odnosno njegovi radnici koji su radili u ambulanti koristili i držali u posjedu objekat i zemljište sa lijeve strane objekta, a da je sa desne strane objekta korišten samo dio, što su potvrdili u svojim izjavama i svjedoci D. R. i A. R. (koji su radili kao veterinari u ambulanti u periodu od 1989. godine do 1992. godine). Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio iz izjava svjedoka (D. R., A. R., M. L., A. L., M. I. i G. J.) da je ostatak spornog zemljišta prije 1992. godine koristila majka apelanata i tuženog P. R., a da su kasnije oni nastavili da koriste to zemljište, s tim da od 1992. godine tuženi nisu u faktičkom posjedu te parcela, već da iste koristi radnik veterinarske stanice. Okružni sud je ocijenio da je kod takvog stanja stvari pravilno stanovište prvostepenog suda da je tužilac na predmetnim nepokretnostima održajem preko 20 godina stekao pravo svojine, jer Zakon o stvarnim pravima, kao i Zakon o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima priznaje pravo vlasništva na nepokretnosti ne samo savjesnom i zakonitom držaocu, već i samo savjesnom držaocu, uz uslov da je takvo lice u državini sporne nepokretnosti više od 20 godina. Okružni sud je naglasio da u konkretnom slučaju i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke upućuje na zaključak da je tužilac faktički posjednik predmetnih nekretnina od 1970. godine, kada je upisan kao posjednik u katastarskom operatu, a da su i sami apelanti potvrdili da nisu preduzimali nikakve radnje da ospore upis tužioca u katastarskom operatu, a niti faktičko stanje na licu mjesta gdje tužilac drži u posjedu predmetne nekretnina. S obzirom da je od 1992. godine pa do dana podnošenja tužbe (30. septembra 2016. godine) proteklo više od 24 godine, to je po stavu Okružnog suda u Doboju ispunjen vremenski rok od 20 godina u kome se tužilac nalazi u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina, pa da je pravilno njegov tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan.

AP-2747/18

4. Cvijo Rakita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 12. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 040435 16 Gž od 22. marta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je održajem postao vlasnik dijela predmetne parcele (bliže opisane u obrazloženju osporene odluke), a što je tužena (Opština Šipovo) dužna priznati.

6. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nekretnina koju koristi apelant po popisnom katastru iz 1953. godine, koji je stavljen van snage, bila upisana na ime Nabavljačko-potrošačka Zemljoradnička zadruga Šipovo, a da je prilikom uspostave katastra nepokretnosti, predmetna sporna parcela u toku postupka javnog izlaganja upisana na tuženu sa dijelom 1/1. Nadalje, da je prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke sporna nekretnina u popisnom katastru bila upisana kao zadružna imovina, dok je u važećem katastru upisana na ime jedinice lokalne samouprave, tj. na ime tužene. Okružni sud je istakao, da je nakon tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, primjenom odredbe "člana 48. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama". Naime, da je to prvostepeni sud obrazložio na način da se nakon stupanja na snagu navedenog zakona nepokretnost upisana u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist Zadruge upisuje kao svojina jedinica lokalne samouprave (opština i grad na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze), pa kako je predmetna nekretnina bila upisana na Zemljoradničku zadrugu, da ni apelant nije na takvom zemljištu mogao u smislu odredbe člana 350. Zakona o stvarnim pravima, steći pravo vlasništva održajem. Okružni sud je naglasio da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, a koji apelant nije osporio, proizlazi da je prije upisa tužene sa pravom korištenja, predmetna nekretnina bila upisana sa pravom korištenja Nabavljačko-potrošačke Zemljoradničke zadruge Šipovo. S tim u vezi je istaknuto da kako se radi o zadružnoj svojini koja je ranije bila društvena, da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje, između ostalog, da se na društvenoj, odnosno državnoj svojini ne može steći pravo svojine održajem, a kako to i proizlazi iz odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, da kod činjenice da apelant ne spori da je u vrijeme u koje tvrdi da je kupio nekretninu to bila zadružna svojina, to činjenica dugogodišnjeg savjesnog i mirnog posjeda te nekretnine ne može ishoditi drugačiju odluku, s obzirom na to da u smislu odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima takva nekretnina nije podobna za sticanje prava vlasništva održajem.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2108/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, u apelaciji AP-2747/18 apelant je naveo da predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će, između ostalog, "utvrditi povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka".

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na predmet AP-2747/18, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će, između ostalog, "utvrditi povredu prava člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana

6. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/18 (B. R. i Ž. R. i C. R.) | Sudska praksa | Aktio