Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5046/16 (ARCO d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5046/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5046/16, rješavajući apelaciju ARCO d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ARCO d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 052370 16 Pž od 18. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 52370 08 Ps od 8.februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ARCO d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dino Hodžić, advokat iz Sarajeva podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 052370 16 Pž od 18. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 52370 08 Ps od 8. februara 2016. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 52370 08 Ps od 8. februara 2016. godine i to st. 1. i 2. izreke obavezao apelanta da tužitelju FOND MEMORIJALA SARAJEVO (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 5.627,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1.), dok je u preostalom dijelu tužitelj odbijen preko dosuđenog iznosa. Stavovima 3., 4. i 5. izreke iste presude tužitelj je obavezan da apelantu isplati iznos od 10.132,10 KM sa zakonskom zateznim kamatom, dok je u preostalom dijelu protivtužbenog zahtjeva apelant odbijen preko dosuđenog iznosa (stav 4.), te je istovremeno apelant obavezan na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
3. Na temelju velikog broja provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, shodno članu 8. Zakona o parničnim postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da su postavljeni zahtjevi (tužbeni i protivtužbeni) djelimično osnovani.
4. U vezi sa tužbenim zahtjevom Općinski sud je dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 600., 607. i 629., koje je prvostepeni sud citirao, utvrdio da su apelant i tužitelj 4. maja 2007. godine zaključili ugovor o izradi projektne dokumentacije, koji po svom karakteru predstavlja ugovor o djelu sa ugovorenim rokom za izradu naručene projektne dokumentacije od 30 dana, da je ugovorena vrijednost radova sa PDV-om bila 21.959,72 KM, da je tužitelj na ime izvođenja naručenih radova po računu apelanta, a shodno obimu izvršenih radova (30%), apelantu 18. maja 2007. godine isplatio iznos od 6.587,92 KM, što tokom postupka nije osporeno. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je tokom realizacije ugovora došlo do problema zbog nedostatka neophodne elektro energetske saglasnosti, te ažurnog stanja katastra podzemnih instalacija, a po pravilima struke (po iskazu vještaka građevinske struke) navedenu dokumentaciju bio je dužan da obezbijedi tužitelj, kao naručitelj posla. Prema činjeničnom utvrđenju navedeni problemi su otklonjeni 22. januara 2008. godine dostavljanjem elektro energetske saglasnosti, međutim, kako je utvrđeno ni nakon toga apelant u ugovorenom roku nije izvršio izradu projektne dokumentacije, zbog čega je tužitelj 24. juna 2008. godine uputio dopis apelantu kojim ga je obavijestio da raskida ugovor sa danom 4. maj 2008. godine tražeći povrat dokumentacije i povrat uplaćenog novčanog iznosa. Općinski sud je zaključio da se shodno odredbi člana 629. ZOO-a jednostrani raskid smatra punovažnim (tuženi se protivio raskidu ugovora) jer naručeni posao nije bio završen. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da je tužitelj u obavezi da apelantu isplati samo urađeni dio posla i to dio koji se odnosi na konzultantske usluge jer je tužitelj samo u tom dijelu imao stvarnu korist od naručenog posla, budući da preostali dio urađenog posla apelant nikada nije predao tužitelju, niti je to pokušao uraditi, tako da tužitelj od urađenog dijela posla nije imao nikakvu korist. U tom dijelu Općinski sud se pozvao na sudsku praksu. Shodno tome, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 5.627,92 KM koji u naravi predstavlja utuženi iznos umanjen za konzultantske usluge u ukupnom iznosu od 960,00 KM.
5. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom kojim apelant traži da mu tužitelj na ime izvedenih radova isplati iznos od 30.550,00 KM Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant po nalogu tužitelja izvršio radove koji nisu bili predmet pismeno zaključenih ugovora, a takvu vrstu radova taj sud je smatrao također ugovorom o djelu (član 600. ZOO-a) zaključenim usmenim dogovorom između parničnih stranaka, jer se za njihovu punovažnost ne traži pismena forma. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj naručio izvođenje tih radova koje je apelant izvršio, ali protivtužbenim zahtjevom apelant neosnovano potražuje naknadu za dio izvedenih radova i to u prvom redu dio koji se odnosi na rušenje kuće koju je lično uradio Namik Muftić, bez naknade, kao poklon. Općinski sud nije prihvatio prigovor apelanta da za navedeno direktorica apelanta nije dala saglasnost jer je prema ocjeni Općinskog suda direktorica apelanta konkludentnim radnjama odobrila da se izrada projekta rušenja sportskog objekta i kuće uradi bez naknade kao poklon (o čemu se taj sud detaljnije izjasnio u obrazloženju presude). Neosnovanim je Općinski sud utvrdio i dio potraživanja koji se odnosi na poslove vanjskog uređenja i trafo stanice, jer ti dijelovi projektne dokumentacije nisu predati tužitelju, tako da tužitelj od toga nje nije imao nikakvu korist, kao i dio koji se odnosi na konzultantske usluge jer je u tom dijelu već odlučeno u okviru tužbenog zahtjeva. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je neosnovan i dio protivtužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje isplatu mjesečnog paušala od osam mjeseci jer isti nije bio predmet ni pismenog ni usmenog dogovora sa tužiteljem, a isti nema ni zakonsko uporište. Preostali dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu radova, koji se dovede u vezu sa ugovorima za izradu projektne dokumentacije za amfiteatar sa auditorijumom i ugovor za izradu projektne dokumentacije za upravnu zgradu Općinski sud je ocijenio osnovanim shodno cijenama koje je utvrdio vještak, a ne prema cijenama koje potražuje apelant, a taj sud je detaljno prezentirao pojedinačni iznos naknada za izvršene radove za koje je taj sud ocijenio da su opravdani (ukupan iznos od 10.132,20 KM).
6. Općinski sud je nakon provedenog dokazanog postupka odbio prijedlog apelanta da se odredi novo vještačenje po vještaku arhitektonske struke smatrajući da postupajući vještak nije pravilno utvrdio stvarno stanje jer po mišljenju tog suda vještak je svoj zadatak uradio profesionalno, objektivno, uz iscrpna dodatna pojašnjenje za primjedbe koje je apelant tokom postupka isticao.
7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 052370 16 Pž od 18. oktobra 2016. godine odbio žalbe kao neosnovane. Apelant žalbom osporava st. 1 i 4. prvostepene presude. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori apelanta da je prvostepeni sud počinio povredu postupka jer tako što ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza. Kantonalni sud nije prihvatio prigovor apelanta da prvostepeni sud nije cijenio sve dokaze jer ni to ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza. Prema ocjeni Kantonalnog suda nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno naveo da je utvrdio činjenicu da je tužitelj, kao naručilac, apelantu kao izvršiocu posla, dostavio elektroenergetsku saglasnost dana 22. januaru 2008. godine jer to ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza. U vezi s tim Kantonalni sud je pojasnio da iz stanja spisa proizlazi, a što je prvostepeni sud utvrdio, da je vještak građevinske struke u svom nalazu naveo da postoji dokaz o predaji predmetne saglasnosti apelantu od strane tužitelja 22. januara 2008. godine, a što je i prvostepeni sud naveo u osporenoj odluci za što je taj sud dao obrazloženje koje i taj sud u cijelosti prihvata. Ostali žalbeni navodi apelanta, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke jer apelant u žalbi iznosi sve činjenice koje je i tokom postupka iznosio i koje je prvostepeni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene presude. Kako je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio ni povredu postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je žalbe parničnih stranaka odbio i prvostepenu presudu potvrdio imajući u vidu odredbe člana 226. ZPP-a.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osprava presude redovnih sudova u dijelu kojim je obavezan na isplatu (stav 1. izreke prvostepene presude) i odbijajući dio protivtužbenog zahtjeva (stav 4. izreke presude). Suština prigovora se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje odnosno proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljnu primjenu prava, te u vezi s tim apelant smatra da su redovni sudovi propustili da obrazlože svoje odluke. U tom pravcu apelant iznosi brojne prigovore i iskazuje neslaganje sa stavovima redovnih sudova. Posebno je apelantu problematičan dokaz u vezi sa elektroenergetskom saglasnošću jer tokom postupka nije proveden niti jedan dokaz na tu okolnsot, osim što je vještak građevinske struke u svom nalazu tu činjenicu utvrdio, što je apelantu problematično. Apelant problenatizira i nalaz vještak te izražava neslaganje sa načinom na koji je utvrdio visinu naknade za troškove koje apelant potražuje. Ukazuje i na činjenicu da je zbog kašnjenja prvostepenog suda da donese odluke izgubio pravo na djelotvoran pravni lijek jer je u međuvremenu došlo do izmjene i dopune ZPP-a koje se odnose na uslove za izjavljivanje revizije jer je povećan novačni cenzus, pa je tako uskraćen za vanrendan pravni lijek propisan ZPP-om.
9. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje je apelant ponovio i u apelaciji. Posebno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u presudama detaljno obrazložili na osnovu čega i zašto je utvrđeno da su zahtjevi parničnih stranaka djelimično osnovani odnosno neosnovani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo dokazni postupak provođenjem velikog broja dokaza (uključujući uvid u materijalne dokaze, vještačenja i saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka) i u bitnom obrazložio zašto je apelant obavezan da tužitelju vrati dio uplaćenih sredstava na ime izrade projektne dokumentacije odnosno detaljno pojasnio koji su izdaci i troškovi apelantu priznati, a koji ne, obavezujući tužitelja da apelantu naknadi te troškove. Ustavni sud također zapaža da se Kantonalni sud u žalbi bavio identičnim prigovorima koje apelant u apelaciji ponavlja, a koje je taj sud odbio kao neutemeljene. U takvim okolnostima, s obzirom na svoju nadležnost, Ustavnom sudu ostaje malo prostora za suprotan zaključak.
13. U vezi s prigovorom apelanta da mu je uskraćeno pravo na korištenje djelotvornog pravnog lijeka iz razloga što je prvostepeni sud donio svoju odluku nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP-a kojim je novčani cenzus za izjavljivanje revizije povećan Ustavni sud smatra da se ovaj prigovor može dovesti u vezu samo sa dužinom trajanja postupka pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji eksplicitno nije pozvao na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kako bi Ustavni sud ispitao taj segment prava na pravično suđenje.
14. Dakle, imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne čine se proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu.
15. Dakle, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Stoga, imajući sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na koja se apelant pozvao očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević