Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4775/16 (D. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4775/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4775/16, rješavajući apelaciju Dragana Bašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122199 14 Rev od 20. septembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 122199 13 Gž od 11.
novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 15. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 122199 14 Rev od 20. septembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 122199 13 Gž od 11. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i zastupnika tužene Republike Srpske – Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. juna do 2. jula 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 14. jula 2011. godine pokrenuo radni spor protiv tužene radi poništenja Rješenja o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme broj 15-122-10/11 od 10. juna 2011. godine, te da se tužena obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke radnog mjesta na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Apelant je istim tužbenim zahtjevom tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime izgubljene plate za period od 1. jula 2011. do 31. decembra 2012. godine isplati iznose od po 2.200,00 KM, te za isti vremenski period uplatu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0P 122199 11 P od 9. novembra 2012. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme broj 15-122-10/11 od 10. juna 2011. godine, te je tužena obavezana da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti (st. 1 i 2 izreke). Obavezana je tužena da apelantu na ime izgubljenih plata za vremenski period, preciznije označen u stavu 3 izreke presude, isplati iznos od po 2.200,00 KM po mjesecu, kao i da Fondu PIORS – Filijala Banja Luka izvrši uplatu doprinosa u apelantovu korist (stav 3 izreke). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4 izreke).
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant po zanimanju diplomirani politolog koji je diplomirao 10. januara 2011. godine na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci, te da je bez prethodno objavljenog konkursa, na osnovu zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. aprila 2011. godine zasnovao radni odnos u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), gdje je primljen na radno mjesto i obavljanje poslova šefa kabineta ministra u trajanju mandata ministra. Takođe je utvrđeno da je Upravna inspekcija Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Upravna inspekcija) rješenjem od 8. juna 2011. godine utvrdila da apelant u vrijeme zasnivanja radnog odnosa nije ispunjavao uslove za obavljanje poslova i radnih zadataka šefa kabineta ministra u pogledu radnog iskustva u trajanju od najmanje tri godine, kako je predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu, te da je istim rješenjem naloženo Ministarstvu da raskine ugovor o radu s apelantom. Nakon toga, Ministarstvo je apelantu predložilo sporazumni raskid ugovora o radu, uz ponudu zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca – Fonda za zaštitu životne sredine Republike Srpske, što apelant nije prihvatio, pa je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 15-122-10/11 od 10. juna 2011. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu u tom Ministarstvu.
8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da apelant zasnivanjem radnog odnosa kod tužene nije stekao status državnog službenika u smislu Zakona o državnim službenicima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o državnim službenicima) i Uredbe o kategorijama državnih službenika ( u daljnjem tekstu: Uredba), te da su stoga u odnosu na apelanta i zaštitu njegovih prava iz radnog odnosa primjenjive odredbe Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Zatim je Osnovni sud, pozivajući se na odredbe člana 118 Zakona o radu, zaključio da je apelantova tužba dopuštena i blagovremena shodno odredbama člana 118 Zakona o radu. Osnovni sud je nadalje ukazao na odredbe člana 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu kojim je propisano pravo poslodavca da radniku otkaže ugovor o radu ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelant u vrijeme zasnivanja radnog odnosa nije ispunjavao uslove za prijem na radno mjesto šefa kabineta ministra jer nije posjedovao radno iskustvo od tri godine, te da tužena prije otkaza ugovora o radu nije postupila u skladu s odredbama člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, te apelantu obezbijedila drugi odgovarajući posao. Naime, Osnovni sud smatra da „jednostranim nuđenjem zaposlenja tužioca u Fond za zaštitu životne sredine bez saglasnosti drugog poslodavca, tužena nije izvršila svoju obavezu u skladu s odredbama člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu“. Stoga je Osnovni sud zaključio da je u konkretnom slučaju odgovornost na strani tužene, te je pozivajući se na odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 i člana 130 Zakona o radu, te čl. 154, 189 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci presude.
9. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 122199 13 Gž od 11. novembra 2013. godine kojom je žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u skladu s odredbama člana 221 ZPP i u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, Okružni sud je, polazeći od pravilnog utvrđenja prvostepenog suda da apelant nema status državnog službenika, te da su u odnosu na njegov tužbeni zahtjev primjenjive odredbe Zakona o radu, ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da tužena nije mogla apelantu otkazati ugovor o redu u skladu s odredbama člana 126 Zakona o radu. Zatim je Okružni sud ukazao da je aktima tužene kao uslov za obavljanje poslova šefa kabineta ministra, između ostalog, propisano i radno iskustvo u trajanju od tri godine u traženom stepenu obrazovanja. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant u vrijeme zasnivanja radnog odnosa nije ispunjavao uslove za obavljanje poslova šefa kabineta u Ministarstvu jer je nesporno utvrđeno da nije imao potrebno radno iskustvo koje je predviđeno aktima tužene. Okružni sud se zatim pozvao na odredbe člana 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu kojim je regulisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu. Stoga je Okružni sud zaključio da je tužena pravilno postupila kada je, utvrđujući da apelant nije imao radno iskustvo i sposobnosti s kojim bi mogao uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, donijela odluku o otkazu ugovora o radu primjenom odredaba člana 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu.
10. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 122199 14 Rev od 20. septembra 2016. godine reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant ugovorom o radu od 11. aprila 2011. godine kod tužene zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, na poslovima šefa kabineta ministra u trajanju mandata ministra, čije je trajanje dakle unaprijed određeno prirodom i vrstom posla. Vrhovni sud je, cijeneći zakonitost donesenog rješenja o otkazu ugovora o radu od 10. juna 2011. godine, prvenstveno ukazao da je apelantov ugovor o radu od 11. aprila 2011. godine zaključen u skladu s odredbama člana 16 stav 2 tačka 4 Zakona o radu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je rješenje od 10. juna 2011. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu doneseno nakon što je rješenjem Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske (Upravna inspekcija) od 8. juna 2011. godine naloženo ministru Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju da u roku od osam dana od dostavljanja tog rješenja s apelantom raskine ugovor o radu koji je zaključen 11. aprila 2011. godine jer je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove radnog iskustva predviđene članom 26 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu na poslovima šefa kabineta ministra u trajanju od najmanje tri godine radnog iskustva u traženom stepenu obrazovanja. Vrhovni sud je takođe ukazao da je rješenje Ministarstva uprave od 8. juna 2011. godine postalo pravosnažno i konačno u upravnom postupku budući da se ono moglo osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku, na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu, što apelant nije učinio. Stoga je Vrhovni sud zaključio da navedeno rješenje od 8. juna 2011. godine pravosnažnošću proizvodi pravno dejstvo i njegove posljedice se moraju ispoštovati.
11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužena bila dužna da izvrši svoju obavezu iz rješenja Upravne inspekcije od 8. juna 2011. godine, što je i učinila donošenjem odluke o otkazu apelantu ugovora o radu od 10. juna 2011. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 21 Zakona o upravnoj inspekciji kojom je propisano: „Organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor obavezni su da postupaju po rješenju upravnog inspektora, te je odgovorno lice u organu iz člana 2. Zakona o upravnoj inspekciji obavezno da u roku od osam dana od dana isteka roka za provođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem, obavijesti upravnog inspektora o provođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostavi dokaze o njihovom izvršenju.“ Vrhovni sud je takođe istakao da je upravni inspektor dužan da prati sprovođenje mjera i može u slučaju nesprovođenja upravnih mjera od strane kontrolisanog organa obavijestiti organ koji vrši nadzor nad radom tog organa (član 22 stav 3 Zakona o upravnoj inspekciji), kao i kazniti novčanom kaznom za prekršaj javno preduzeće, javnu ustanovu ili drugu organizaciju koja vrši javno ovlašćenje ako ne postupe po rješenju upravnog inspektora, odnosno ako ne izvrše naložene upravne mjere utvrđene rješenjem upravnog inspektora (član 27 Zakona o upravnoj inspekciji). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, imajući u vidu da je rješenje tužene o otkazu apelantu ugovora o radu od 10. juna 2011. godine, doneseno u izvršenju naloga Upravne inspekcije iz rješenja od 8. juna 2011. godine u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnoj inspekciji i članom 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude shodno odredbama člana 248 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava se, u suštini, svode na tvrdnje da je zbog proizvoljne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant iznosi prigovore u vezi sa stavovima redovnih sudova s kojima se ne slaže i tvrdi da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, apelant smatra da je izvedenim dokazima dokazao da je tužena unaprijed pripremila apelantu otkaz ugovora o radu jer mu je „ponuđen ugovor o prestanku radnog odnosa, sporazumom radnika i poslodavca“, pa nakon što je „odbio zaključenje ugovora o radu s drugim poslodavcem – Fond za zaštitu životne sredine, uslijedilo je otkazivanje ugovora o radu kod tužene“. Ukazuje da radno iskustvo na istim ili sličnim poslovima predstavlja „fakultativni, a ne obavezni uslov za zasnivanje radnog odnosa jer poslodavac ima diskreciono ovlašćenje da zaposli kandidata po svom izboru s obzirom na to da se prije odabira kandidata obavlja intervju kojom prilikom se ocjenjuje sposobnost i podobnost svakog kandidata za obavljanje poslova i radnih zadataka na radnom mjestu za koje konkuriše“. Apelant je takođe naveo da Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu „nije propisana obaveza otkazivanja ugovora o radu u slučaju da radnik nema radno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“, te smatra da su sudovi zbog pogrešne primjene odredaba člana 26 stav 1 tačka 3 Zakona o radu odbili apelanta s tužbenim zahtjevom. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda i smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni sud je sve apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, te istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
15. Tužena smatra da je u konkretnom postupku na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije pričinjena povreda apelantovih ustavnih prava na koje apelant ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. Zakon o upravnoj inspekciji („Službeni glasnik RS“ broj 1/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
(1) Ako upravni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis iz nadležnosti upravne inspekcije, dužan je da donese rješenje kojim će se organu, odnosno odgovornom licu organa:
(…)
b) naložiti preduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje je kontrolisani organ obavezan da preduzme, (…) Član 21.
(1) Organi iz člana 2. ovog zakona kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obavezni su da postupaju po rješenju upravnog inspektora iz člana 18. ovog zakona.
(2) Odgovorno lice u organu iz člana 2. ovog zakona obavezno je da u roku od osam dana od dana isteka roka za sprovođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijesti upravnog inspektora o sprovođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostavi dokaze o njihovom izvršenju.
Član 22.
(1) Upravni inspektor obavezan je da prati sprovođenje inspekcijskih mjera naloženih rješenjem iz člana 18. ovog zakona i u okviru svojih ovlašćenja osigura njihovo sprovođenje.
(2) Ako upravni inspektor u praćenju sprovođenja inspekcijskih mjera naloženih rješenjem utvrdi da kontrolisani organ nije na način i u roku kako je rješenjem upravnog inspektora određeno izvršio naložene inspekcijske mjere, dužan je da u roku od 15 dana od dana izvršenog kontrolnog pregleda podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka pred nadležnim sudom.
(3) O nesprovođenju upravnih mjera od kontrolisanog organa, upravni inspektor može obavijestiti organ koji vrši nadzor nad radom organa.
18. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 125.
Ugovor o radu prestaje da važi:
(…) 3. otkazom ugovora od strane poslodavca ili radnika, Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(…) 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, (…) Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 122199 14 Rev od 20. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24) pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Okružnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da su osporene odluke donesene zbog pogrešne ocjene dokaza i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i proizvoljne primjene materijalnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u žalbenom i revizionom postupku, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi rješenje tužene o otkazu ugovora o radu, da obaveže tuženu da apelanta vrati na rad i da mu naknadi izgubljenu zaradu, te uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje.
31. Razmatrajući navode apelacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (navedenom sadržajno korespondira član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, te cijeneći dokaze koje su u prvostepenom postupku predložili i izveli kako apelant tako i tužena, te nakon sveobuhvatne analize dokaza, u obrazloženju presude, pozivajući se na odredbe ZPP u vezi s relevantnim odredbama Zakona o radu, zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sve zaključke Okružnog suda u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva potvrdio je u revizionom postupku Vrhovni sud koji je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama apelantovih revizionih navoda i po službenoj dužnosti, primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i Zakona o upravnoj inspekciji, dao jasno obrazloženje i razloge zašto je smatrao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi, te potvrdio pravilnost i zakonitost odluke Okružnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
33. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da je odluka tužene o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonita, te da je tužena prilikom njihovog donošenja u svemu postupila u skladu s odredbama ZPP, relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o upravnoj inspekciji. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S obzirom na to da apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje su Vrhovni sud i Okružni sud ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i potpune razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te da nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost od strane tih sudova u primjeni relevantnih odredaba ZPP, Zakona o radu i Zakona o upravnoj inspekciji na predmetnu situaciju.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant je u vezi s činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava ukazao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koje se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalno-pravnih propisa na apelantovu štetu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalno-pravnih propisa, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević