Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/18 (B. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-524/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-524/18, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. S.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 013446 16 Gž od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijela je 24. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 013446 16 Gž od 15. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantičin zahtjev podnesen radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu, sa pripadajućom drvarnicom (bliže opisano u obrazloženju osporene odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da u zemljišnim knjigama na određenom građevinskom zemljištu nije upisana lamela 4 (zgrada u kojoj se nalazi stan), pa da stoga nisu ispunjeni uvjeti za uknjižbu prava vlasništva apelantice na predmetnim nekretninama. Također, da za sada nisu ispunjeni ni uvjeti za upis apelantice u Knjigu položenih ugovora (u daljnjem tekstu: KPU). U vezi s tim je istaknuto da je odredbom člana 1. Uredbe o izmjeni i dopuni uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora, propisano da se postupak polaganja ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda vrši ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige, a pod pojmom nekretnine podrazumijeva se pored navedenog i stan u etažnom vlasništvu kupljen prije stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je naveo da Ugovor o udruživanju sredstava za financiranje izgradnje - porodične zgrade (zaključen u Mostaru 5. maja 1988. godine između Stambene zadruge „Projektant“ Mostar i apelantičinog oca), zajedno sa određenom potvrdom navedene stambene zadruge, ispunjava uvjete u smislu naprijed navedene odredbe. Nadalje, da iz spisa proizlazi da je apelantičin otac umro, pa da bi došlo do upisa apelantice po navedenom ugovoru u KPU da ista treba da dokaže da je pravni slijednik-nasljednik (rješenjem o nasljeđivanju za predmetnu nekretninu). Kantonalni sud je istakao (vezano za darovni ugovor koji je dostavila apelantica), da ugovor o darovanju zaključen između apelantice i njenog oca, koji je ovjeren u Podgorici, Crna Gora, za nekretninu koja se nalazi na području BiH, ne može biti osnov za upis u KPU, jer da je prema odredbi člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina. Stoga da je, a u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, ugovor o darovanju trebao biti ovjeren kod nadležnog suda u BiH kako bi proizvodio pravno dejstvo.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji je navedena hronologija predmetnog postupka, te je istaknuto da „Pozivanje drugostepenog suda na odredbu člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koja je odredba isključivo diskriminatorska, jer stranke mogu živjeti bilo gdje u svijetu, kao što su darovatelj i daroprimateljica imala prebivalište u Crnoj Gori, jer su nakon izbijanja ratnih sukoba Crnu Goru napustili. Darovni ugovor sačinjen je 2000. godine, kada je još bilo nebezbjedno sa aspekta ugovornih stranaka dolaziti u Mostar i ovjeravati predmetni ugovor pred nadležnim Osnovnim sudom u Mostaru, tu ovjeru i nadovjeru izvršili su pred Osnovnim sudom u Podgorici. U skladu sa članom 20. stav 1. tačka 15 ugovor koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Podgorici, u skladu je sa odredbom naprijed označenog člana“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente, koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/18 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio