Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/18 (A. M., Z. M., mldb. Z. M. i mldb. V. M.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4536/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4536/18, rješavajući apelaciju A. M. i drugih, na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli mldb.

Z. M. i mldb. V. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 023874 14 Gž od 3. decembra 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. M.

i Z. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 023874 15 Rev od 18. maj 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M., Z. M., mldb. Z. M. i mldb. V. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnijeli su 8. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 023874 15 Rev od 18. maja 2018. godine, kojom je odbijena revizija koju su izjavili apelanti A. M. i Z. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), dok je odbačena revizija koju su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili apelanti mldb. Z. M. i mldb. V. M..

2. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi (Zaštitni fond FBiH, Sarajevo) na ime naknade nematerijalne štete (apelantkinji A. M. na ime pretrpljenog bola i straha zbog zadobivenih povreda i na ime duševne boli zbog smrti djeteta, a apelantu Z. M. i apelantima mldb. Z. M. i mldb. V. M. na ime duševne boli zbog smrti djeteta, odnosno brata) isplati određene novčane iznose (precizno navedeno u izreci prvostepene presude).

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da se 16. marta 2011. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je apelantkinja A. M. zadobila tjelesne povrede i zbog posljedica nezgode izgubila plod. Dalje, navedeno je da je utvrđeno da je saobraćajnu nezgodu skrivio M. V., koji je upravljao neosiguranim motornim vozilom, a da je apelantima A. M. i Z. M., kao roditeljima koji su izgubili plod tuženi, po vansudskoj nagodbi isplatio iznos od 7.000,00 KM. Takođe, navedeno je da su nižestepeni sudovi utvrdili, po osnovu vještačenja medicinske ustanove JU Regionalni medicinski centar Dr. Safet Mujić, Mostar da je apelantkinja A. M. u vrijeme saobraćajne nezgode bila trudna XVI/XVII nedjelja, da plod od XVII nedjelja ima uspostavljene sve funkcije, samo je nezreo, te da ima karakteristike živog bića, ali da mu je potreban još jedan određeni period da bude u utrobi majke (u toj dobi nije sposoban za izvanmaterični život) i da to čini razliku između ploda i djeteta. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i pravila o teretu dokazivanja kada su zahtjev apelantkinje A. M. po osnovu pretrpljenog bola i straha usljed povreda odbili iz razloga što apelantkinja nije ničim dokazala postojanje bola i straha i njihovo trajanje i intenzitet, niti je na te okolnosti izvodila dokaze. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili i odredbe člana 201. st. 1. i 2. ZOO odnosima kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševne boli zbog smrti djeteta i brata, s obzirom da se ne radi o gubitku djeteta, već gubitku embrija ili fetusa (ploda). Vrhovni sud je ukazao da je stav sudske prakse da duševni bolovi zbog gubitka ploda nisu samostalan pravni osnov za dosuđivanje naknade duševne boli u smislu odredaba člana 201. stav 1. ZOO već se ta odredba analogno primjenjuje i na gubitak ploda, a visina ocjenjuje primjenom odredaba člana 200. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je istakao da nije osnovan prigovor da XVII nedjelja trudnoće potvrđuje da se radilo o živom biću, djetetu, jer osnovanost tužbenog zahtjeva za ovaj vid štete zavisi od sposobnosti zametka (fetusa) za vanmaterični život, a ne mehanizma po kojem se odvijao pobačaj. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je plod od XVII nedjelja nezreo za izvanmaterični život (što daje razliku između ploda i djeteta), zbog čega se plod nije mogao upodobiti ljudskim bićem prije rođenja, iz kog razloga se nije ni mogla dosuditi naknada za ovaj vid štete.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da su tokom postupka dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Apelanti ukazuju da je apelantkinja A. M. bila u 17. tjednu trudnoće, te da se u tom stadiju trudnoće smatra da se radi o živom biću, odnosno o djetetu, te da takav stav proizilazi iz vještačenja ustanove Regionalnog medicinskog centra dr. Safet Mujić, Mostar. Apelanti smatraju da je odbijena revizija rezultat povrede pozitivno-pravnih propisa i da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve relevantno pravne činjenice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na presudu Kantonalnog suda - protek roka

6. Ustavni sud zapaža da su apelanti mldb. Z. M. i mldb. V. M. protiv presude Kantonalnog suda od 3. decembra 2014. godine izjavili reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u odnosu na ove apelante odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu tužbeni zahtjev navedenih apelanata, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud ukazuje da je u apelaciji navedeno da su apelanti odluku Kantonalnog suda primili 6. decembra 2014. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. avgusta 2018. godine, proizilazi da je u odnosu na apelante mldb. Z. M. i mldb. V. M. podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili drugostepenu presudu, zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

II.U odnosu na presudu Vrhovnog suda - prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi apelanata A. M. i Z. M. o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/18 (A. M., Z. M., mldb. Z. M. i mldb… | Sudska praksa | Aktio