Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5058/16 (H. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5058/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5058/16, rješavajući apelaciju Hajrudina Barjaktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Barjaktarevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 012093 17 Kvlz od 29. maja 2017. godine i 11 0 K 012093 16 Kž od 18. oktobra 2016. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 012093 15 K, od 24. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Barjaktarević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012093 16 Kž od 18. oktobra 2016. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 012093 15 K, od 24. juna 2016. Apelant je naknadno dopunio apelaciju i protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012093 17 Kvlz, od 29. maja 2017. godine.
2. Okružni sud je donio presudu broj 11 0 K 012093 15 K od 24. juna 2016. godine kojom je apelanta i I.H. oglasio krivima što su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) pa je sud apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
3. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, sud utvrdio da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, odnosno da je apelant (i I.H.) bio svjestan stanja u kojem se nalazila oštećena Z.P. (uslijed alkoholisanosti) i da je bila u stanju nemoći i nije mogla shvatiti značaj i posljedice preduzetih radnji koje su optuženi prema njoj poduzeli (prema nalazu vještaka dr. V.S.S.). Okružni sud je veoma detaljno naveo iskaze svjedoka, iskaz oštećene, iskaze apelanta i I.H. datih u svojstvu svjedoka, te je ocjenom svih provedenih dokaza (koju je dao na str. 36-42) zaključio da su apelant i I.H. počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Okružni sud je naveo da je vezano za preduzimanje radnji obljube nad oštećenom iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio hronologiju događaja odnosno dešavanja predmetne večeri (str 39-41), te se u ovom dijelu pozvao na izjave svjedoka, oštećene i iskaz I.H. dat u istrazi. Na strani 42. presude Okružni sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja izmijenio činjenični opis djela na način koji dalje navodi. Takođe, Okružni sud je naveo i zašto je prihvatio iskaz I.H. dat u istrazi (strana 37), odnosno zašto nije prihvatio navode I.H. date pred sudom - da je iskaz dat pred službenim licima i u tužilaštvu sačinio neko drugi, a on samo potpisao, kao i da je maltretiran i da je izjavu dao pod pritiskom i prijetnjom, a što je sve Okružni sud obrazložio pozivajući se na iskaze svjedoka i materijalne dokaze (str.37-38). Isto se odnosi na razloge suda zašto nije prihvatio iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka. Takođe, Okružni sud se pozvao na iskaze vještaka, kojima je poklonio vjeru, koji su obrazlagali date nalaze i mišljenja, a odbrane optuženih izvršenim vještačenjima nisu prigovarali. Okružni sud je na strani 42. presude naveo da je odbio prijedlog odbrane apelanta za „intervjuisanje oštećene“ kako bi se eventualno nakon toga odbrana odlučila za vještačenje oštećene, te je sud našao da je isto nepotrebno, ukazujući da je odbrana apelanta provela vještačenje po imenovanom vještaku, kao što je odbijen kao nepotreban i prijedlog da se provede vještačenje na okolnosti stepena alkoholisanosti oštećene, uz pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka koji je predložila odbrana apelanta.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 012093 Kž od 18. oktobra 2016. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i I.H. i potvrdio prvostepenu u presudu.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je apelant u žalbi ukazao na povrede krivičnog postupka iz člana 311. stav 1 tač. z), e), i) i k) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) iznoseći argumentaciju na navedeni način: da se presuda ne može zasnivati na iskazu drugog optuženog datog u istrazi, kao i na nalazu vještaka koji je izvršila vještačenje po naredbi suda. Takođe, apelant je isticao da je sud postupao suprotno članu 14. stav 2. i 15. ZKP i pogrešno ocijenio dokaze. Posebno je iznijet kritički osvrt na iskaz oštećene Z.P., ali i iskaze drugih svjedoka. Takođe, žalba je ukazivala da je presuda koja je zasnovana na iskazu I.H., koji je dat u istrazi, u svari zasnovana na dokazu na kojem se ne može zasnovati presuda u skladu sa članom 10 stav 2. ZKP, kao i da je zasnivanje presude na iskazu optuženog I.H., a u nedostatku drugih dokaza koji potvrđuju da je apelant počinio navedeno krivično djelo u suprotnosti sa članom 143. stav 2. ZKP . Nadalje, žalba je prigovarala nadležnosti suda, kao i da je optužnica prekoračena, te da je presuda nerazumljiva i proturječna u izreci i obrazloženju.
6. Vrhovni sud je naveo da žalbeni prigovori nisu osnovani. Argumentaciju da se presuda ne može zasnivati na iskazu optuženog I.H., koji je dao u istrazi u prisustvu svoga branioca, a u kojem je detaljno iznio kako je došlo do toga da on, a i apelant izvrše obljubu nad oštećenom, kao i žalbena tvrdnja da u odnosu na apelanta osim iskaza optuženog I.H. nema drugih dokaza o njegovoj krivici, Vrhovni sud je smatrao neosnovanom, jer su svjedoci saslušani u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a čiji iskazi su u presudi obrazloženi i pravilno ocjenjeni, potvrdili da su obojica optuženih bili u ugostiteljskom objektu u kojem je oštećena radila, te potvrdili bliske kontakte između oštećene i apelanta o čemu se izjasnila i oštećena. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da kada žalba iskaz oštećene izlaže kritici, ona to čini sa ciljem da taj iskaz kao i iskaze drugih svjedoka optužbe koji su se izjašnjavali o činjenicama koje su im u vezi sa događajem poznate učini neuvjerljivim, pa da se zbog toga na tim iskazima ne može zasnivati presuda o krivici apelanta.
7. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud potvrdio optužnicu i vodio postupak zbog čega su navodi o nenadležnosti suda neosnovani i apelanta je uputio na odredbu člana 34. stav 2 ZKP. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP, jer optužba nije prekoračena u slučaju kada je sud u okviru istog životnog događaja i genusno istog krivičnog djela u izreku presude unio navode koje nije sadržavala optužnica, već je samo precizirao određene dijelove navoda iz optužnice, a na osnovu činjenica utvrđenih na glavnom pretresu. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP jer je izreka presude jasna i razumljiva, nema protivrječnosti izreke samoj sebi niti razlozima presude, a izreka presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Ocjenjujući žalbene prigovore apelanta u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem uslijed (selektivnog) načina ocjene dokaza Vrhovni sud je naveo da su i ovi prigovori neosnovani i da je pobijana presuda iznijela sadržaj iskaza svjedoka na koje se presuda poziva u obrazloženju, te iskaze cijenila potpuno i pravilno, u skladu sa odredbama člana 295. stav 2. ZKP, iz čega je izvučen pravilan zaključak da je apelant na opisan način počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
8. Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 012093 17 Kvlz od 29. maja 2017. godine, kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud, je polazeći od razloga zbog kojih je zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavljen veoma detaljno odgovorio zašto isti nije osnovan. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud sve žalbene navode apelanta interpretirao u drugostepenoj presudi, te ih ocijenio, te je našao da je ocjena provedenih dokaza izvršena u skladu sa članom 295. sav 2. ZKP, dakle prihvatio činjeničnu osnovu prvostepene presude, i date razloge kao valjane za utvrđene činjenice (inkorporirajući ih u svoju presudu), te je prihvatio kao pravilnu pravnu kvalifikaciju radnji apelanta zasnovanu na ovoj činjeničnoj osnovi. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepenom presudom odgovoreno i na ostale navode - a na samoj činjenici da se zahtjevom dovodi u pitanje validnost datih razloga u obrazloženju presude za odbijanje navedenih žalbenih prigovora kao neosnovanih ne može se zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu. Takođe, između ostalog, Vrhovni sud je obrazložio da je pravilan stav drugostepenog suda da se presuda mogla zasnovati na iskazu drugog optuženog (saoptuženog) pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetu Luca protiv Italije.
10. U apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navode o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, argumentira tvrdnjama o proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni dokaza što detaljno obrazlaže u apelaciji, jer presude nisu dale obrazloženje o odlučnim činjenicama, niti su zadovoljeni osnovni kriteriji u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično tome o primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant u apelaciji iznosi navode da je sud odbio prigovor stvarne nenadležnosti Okružnog suda, upućujući da je već kod potvrđivanja optužnice činjenični opis upućivao na odvojene krivično pravne radnje optuženih. Apelant je osporio i zaključak da nije došlo do povrede identiteta optužnice, o čemu nije dato obrazloženje u pogledu stanja svijesti oštećene. Dalje, apelant veoma opširno i detaljno potencira pitanje da li se njegova krivica može zasnivati na tuđem priznanju (drugog optuženog) datom u istrazi. U vezi sa navedenim apelant upućuje i da je ovo priznanje I.H. dato u istrazi koje je prema mišljenju apelanta dato suprotno odredbama člana 10. ZKP, te o navedenom detaljno ukazuje na određene propuste u postupku, prisustvo lica koja nisu smjela biti prisutna, problematizira izjavu advokata I.H. (koji je bio advokat u istrazi i svjedočio o okolnostima davanja iskaza I.H.) kao i tužioca. Apelant navodi da su svjedoci svjedočili da su za ovo krivično djelo saznali od policijskih službenika, odnosno ukazuje da niko od svjedoka nije vidio da je apelant obljubio oštećenu, a oglašen je krivim. U tom pravcu apelant je detaljno iznosio i određene činjenice koje u postupku smatra spornim, a na koje kako apelant navodi nije dobio odgovor (npr. neprijavljivanje događaja od oštećene šest dana, „zaboravljanje“ oštećene da pomene glavni dokaz, postojanje povreda na oštećenoj koje nisu nigdje evidentirane-iako primjećene kako ista navodi, i drugo). Apelant smatra da je zbog nedostatka datih razloga u presudama, kao i zbog ocjene dokaza koja nije savjesna i brižljiva, kao i zbog temeljenja presude na priznanju drugog optuženog postupak obuhvaćen brojnim povredama, uslijed čega nije ni bio pravičan. Nakon što je Vrhovni sud donio odluku kojom je dobio zahtjev za zaštitu zakonitosti, apelant je opet ponovio sve „odlučne činjenice“ na koje sudovi nisu dali odgovor, opet insistirajući da nije dokazano da je izvršena obljuba oštećene, te apelant opet ukazuje da sudovi nisu postupili u skladu sa članom 14 ZKP, odnosno nisu sa jednakom pažnjom cijenili dokaze koje terete ali i idu u korist apelantu, a kako bi utvrdili postojanje krivične odgovornosti apelanta.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud, takođe, ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, u opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant (i I.H.) počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, što je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu činjenicu da apelant u apelaciji uglavnom iznosi činjenice (vezane za postupak, odnosno određene propuste u postupku) a koje su ispitali redovni sudovi i dali obrazloženje (u vezi sa nadležnošću suda i prekoračenjem optužnice) koje se ne doima proizvoljno, niti navodi iz apelaciju dovode u pitanje zaključke suda na način da se stiče utisak povrede pravičnosti postupka, Ustavni sud ne nalazi za potrebno detaljnije se očitovati na ove navode koji bi se sveli na ponavljanje zaključaka redovnog suda.
18. Ustavni sud primjećuje da je apelant u najvećem dijelu problematizirao činjenicu da je presuda o krivnji apelanta zasnovana na iskazu I.H. iz istrage, koji je sam po sebi dat na način koji apelant dovodi u pitanje, kao i da se na priznanju drugog optuženog iz istrage nije mogla zasnovati presuda. Međutim, suprotno navodima apelanta, a na šta je ukazao i Vrhovni sud (u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) pojam „svjedok“ u krivičnom postupku ima svoje autonomno značenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav, koji je proizišao iz stava Evropskog suda za ljudska prava da se u određenim okolnostima može pokazati neophodnim da se sud pozove na izjave date tokom faze istrage. Ako se okrivljenom pruži odgovarajuća prilika da ospori izjave, ili u trenutku kada su date ili u kasnijoj fazi, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo po sebi predstavljati kršenje člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Međutim, posljedica toga jeste da su, u slučajevima gdje je osuda zasnovana ili isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavama osobe koju okrivljeni nije mogao da ispita sâm ili preko druge osobe, tokom istrage ili tokom glavne rasprave, prava odbrane ograničena u mjeri koja je nespojiva s jemstvima koja pruža član 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, činjenica da su izjave, dali saokrivljeni, a ne svjedoci nije relevantna (vidi Evropski sud, Luca protiv Italije, aplikacija broj 33354/96, presuda od 27. februara 2001. godine, stav 41). Ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka (vidi presuda Ustavnog suda AP-2140/12, od 15. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu AP-2140/12 Ustavni sud je utvrdio povredu jer je osporena presuda kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo teške krađe bila zasnovana u odlučujućoj mjeri na iskazima drugih saoptuženih iz istrage, koji su na glavnoj raspravi iskoristili zakonsko pravo da ne odgovaraju na pitanja, zbog čega apelant nije imao priliku, u bilo kojoj fazi postupka, dovesti u pitanje njihove izjave, a te izjave su bile od odlučne važnosti za njegovu osudu, a iz obrazloženja presude proizlazi da nije bilo drugih dokaza o apelantovoj krivici.
19. Međutim, u konkretnom predmetu, kao što je navedeno, I.H. je dao iskaz u svojstvu svjedoka pred sudom, dakle apelant je imao mogućnost da ispita ovog svjedoka. Ustavni sud primjećuje da je I.H. pred sudom negirao da je počinio krivično djelo, kao i naveo da je u istrazi maltretiran i da je iskaz dao pod prijetnjom, ali Okružni sud nije prihvatio ove navode kao tačne upućujući na materijalne dokaze, te ukazujući da ovakvim iskazom I.H. pokušava da izbjegne vlastitu odgovornost ali i da pomogne apelantu. Nadalje, osim materijalnih dokaza Okružni sud se pozvao i na izjave svjedoka (advokata I.H. u istrazi, tužilac pred kojim je ispitan i kriminalistički inspektor koji ga je saslušavao), koji su iskaz dali pred sudom, a kojima je sud poklonio vjeru. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo na nepravičnost postupaka u odnosu na apelanta. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Takođe, Okružni sud je naveo da je vezano za preduzimanje radnji obljube nad oštećenom iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio hronologiju događaja (strana 39-41), te su u ovom dijelu pozvao na izjave svjedoka, oštećene i iskaz I.H. dat u istrazi. Stoga su neosnovani i navodi apelanta o neobrazloženim odlukama, jer Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno obrazložio odluku, zbog čega je obaveza Vrhovnog suda koji je rješavao po žalbi apelanta bila daleko manja, jer je isti pozivajući se na odlučenje prvostepenog suda našao žalbu neosnovanom. Takođe, Ustavni sud je imao i vidu i sve ostale navode iz apelacije, ali je zaključio da su sudovi u svojim obrazloženjima naveli sasvim jasne i dovoljne razloge za zaključak o krivici apelanta koje ne ostavljaju utisak apsolutne proizvoljnosti, kako apelant navodi, već na sasvim dovoljan i jasan način opisuju kako je sud stekao svoj zaključak o radnjama koje je poduzeo apelant za koje je oglašen krivim. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud (rješavajuću po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) naveo da je drugostepeni sud sve žalbene navode apelanta interpretirao u drugostepenoj presudi, te ih ocijenio, te je našao da je ocjena provedenih dokaza izvršena u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP, dakle prihvatio činjeničnu osnovu prvostepene presude, i date razloge za utvrđene činjenice prihvatio kao valjane. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepenom presudom odgovoreno i na ostale žalbene navode te da se na samoj činjenici da se zahtjevom dovodi u pitanje validnost datih razloga u obrazloženju presude za odbijanje navedenih žalbenih prigovora kao neosnovanih ne može se zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu. Ustavni sud primjećuje da upravo isto proizilazi i iz same apelacije odnosno da apelant pokušava opet dovodeći u pitanje ocjenu dokaza, data obrazloženja presuda i zaključak suda sa kojim se ne slaže – dovesti u pitanje pravičnost cjelokupnog postupka, jer je nezadovoljan donijetom odlukom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević