Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/18 (S. S. i E. O.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1122/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1122/18, rješavajući apelaciju Safete Smajlović i Enesa Osmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Safeta Smajlović i Enes Osmanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015511 16 U od 4. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safeta Smajlović i Enes Osmanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 21. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015511 16 U od 4. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba koju su podnijeli apelanti protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija, Sarajevo) od 13. jula 2016. godine, a kojim je odbijena kao neosnovana žalba „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla (prednik apelanata) podnesena protiv rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Tuzla od 16. juna 2015. godine. Rješenjem prvostepenog organa od 16. juna 2015. godine odbijen je zahtjev poreznog obveznika „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla (sa pokrenutim postupkom likvidacije) za izdavanje rješenja o utvrđivanju više-pogrešno uplaćenih javnih prihoda u postupku povrata više uplaćenog poreza na dobit pravnih lica u iznosu od 10.346,34 KM, zbog nepodnošenja istog u zakonski predviđenom roku.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su apelanti podnijeli tužbu kao osnivači i sljednici prava „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla, navodeći da je Rješenjem Općinskog suda u Tuzli o zaključenju likvidacionog postupka od 24. avgusta 2015. godine utvrđeno da nenaplaćena potraživanja firme, pa i potraživanja po osnovu preplate poreza na dobit pripadaju osnivačima (apelantima i Hidajetu Đuloviću), srazmjerno visini osnivačkih uloga. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 75. Zakona o poreznoj upravi FBiH propisano da zahtjev za odbijanje buduće porezne obaveze ili povrat preplaćene porezne obaveze prema članu 72. Zakona o poreznoj upravi FBiH porezni obveznik mora podnijeti u roku od tri godine od dana uplate porezne obaveze. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ uvidom u dokaze koji su dostavljeni uz zahtjev „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla, te analitičke kartice i dokaza iz poreznog spisa utvrdio da je porezni obveznik izvršio uplate akontacija poreza na dobit pravnih lica za 1999. i 2000. godinu u iznosu od 24.352,20 KM. Takođe, navedeno je da je utvrđeno da su iskazane obaveze poreza na dobit iz prijave za 1999. godinu u iznosu od 15.279,30 KM i prijave za period od 1. januara do 30. aprila 2015. godine u iznosu od 2.539,00 KM izmirene iz preplate poreza na dobit za 1998. godinu, u iznosu od 3.812,44 KM i navedenih akontacija poreza na dobit, u iznosu od 14.005,86 KM. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak tuženog da „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla nije imao iskazane obaveze poreza na dobit za period od 2000. godine do 2014. godine, te da ima više uplaćenog poreza na dobit pravnih lica, u iznosu od 10.346,34 KM. Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak tuženog da je zadnja uplata akontacije poreza na dobit pravnih lica izvršena 30. avgusta 2000. godine, a da je zahtjev da će se preplata poreza na dobit koristiti za izmirenje budućih poreznih obaveza „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla podnio 30. marta 2009. godine. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je zahtjev, u smislu odredbama člana 75. Zakona o poreznoj upravi FBiH, izjavljen po proteku zakonskog roka, te da „Tuzla-Rad“ d.o.o. Tuzla, a samim tim ni apelanti nemaju pravo na povrat više uplaćenog poreza na dobit pravnih lica.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o poreznoj upravi FBiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević