Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4403/17 (V. G., P. M. i A. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4403/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4403/17, rješavajući apelacije Vladimira Gudelja i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vladimir Gudelj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 111240 17 Pžp od 27. septembra 2017. godine, Pero Mamić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 039307 17 Pžp od 17. aprila 2018. godine i Ante Bošnjak protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 003835 18 Pžp od 2. oktobra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4403/17
1. Vladimir Gudelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Ivica Dragun, advokat iz Bugojna, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Pr 111240 17 Pžp od 27. septembra 2017. godine.
2. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz člana 40. stav 3. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja), za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca i određena su mu dva kaznena boda.
3. U predmetnom prekršajnom postupku, u obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je nesporna činjenica da je u određeno vrijeme i na određenom mjestu (bliže opisanim u prvostepenom rješenju), na raskrižju kružnog toka neposredno uočeno vozilo marke ,,BMW“ koje je izvršilo obilaženje sa lijeve strane, te se time kretalo kolničkom trakom namijenjenom za vozila iz suprotnog smjera. Također, da je nesporno da su tom prilikom zapisane registarske oznake navedenog vozila, a čijom provjerom je utvrđeno da je apelant vlasnik navedenog vozila. Prvostepeni sud je istakao da navedene činjenice cijeni nespornim budući da je takve navode potvrdio svjedok optužbe koji je neposredno i uočio prekršaj, niti je apelant negirao da je vlasnik predmetnog vozila. Nadalje, da se iz pismene obavijesti PS Novi Travnik vidi da je ista dostavljena apelantu upravo radi njegovog izjašnjenja, da se očituje, odnosno dostavi podatke o osobi koja je tog dana upravljala navedenim vozilom i počinila u obavijesti navedeni prekršaj. U vezi s tim je istaknuto da je iz dostavnice evidentno da je apelant zaprimio predmetnu obavijest, a na koju obavijest nije odgovorio, odnosno u ostavljenom roku iz obavijesti nije dostavio potrebne podatke. Naglašeno je da apelantovi navodi da on nije mogao počiniti predmetni prekršaj jer je u tom periodu bio na bolovanju sud je ocijenio irelevantnim budući da apelant, što je i sam potvrdio, nije bio hospitaliziran, a osim toga isti nije dostavio podatke o osobi koja je koristila njegovo vozilo ukoliko on nije upravljao istim. Dakle, da s obzirom da je svjedok optužbe izjavio da se nalazio na udaljenosti sa koje je mogao jasno vidjeti registarske oznake vozila koje je odmah i zapisao, to prvostepeni sud nije ima razloga sumnjati u iskaz istoga, budući da je kao ovlaštena službena osoba upravo obavljao poslove kontrole prometa na mjestu počinjenja prekršaja. Slijedom naprijed navedenog, prvostepeni sud je ocijenio da su se u apelantovim radnjama ostvarila bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba nije osnovana. Naime, da se u žalbi navodi da se prvostepeno rješenje pobija i zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ali da žalbeni navodi po svom sadržaju predstavljaju žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjenično stanje, a da se prama članu 84. Zakona o prekršajima, prvostepeno rješenje ne može pobijati po tom žalbenom osnovu. Također da se apelantovom žalbom prvostepeno rješenje pobija i zbog povrede materijalnog propisa, međutim da je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantove radnje (bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja) pravno okvalifikovao kao prekršaj iz člana 40. stav 3. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja.
AP-3131/18
5. Pero Mamić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 039307 17 Pžp od 17. aprila 2018. godine.
6. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz člana 50. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama HBŽ, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, te mu je određen jedan kazneni bod. Također, apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedan mjesec, a koja se neće izvršiti pod uvjetom da u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj.
7. U predmetnom prekršajnom postupku, prvostepeni sud je oglasio odgovornim apelanta za prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer se kritične prilike upravljajući vozilom marke Audi, uključivao u promet sa seoskog puta u određenu ulicu, a da prethodno nije propustio sva vozila koja su se kretala ulicom u koju se uključivao, pa je u tom trenutku naišlo vozilo marke Passat, koje je vršilo radnju pretjecanja i da je tom prilikom došlo do udara vozila Passat u vozilo Audi. Prvostepeni sud je, u obrazloženju prvostepenog rješenja, naveo, između ostalog, da nalaz i mišljenje prometnog vještaka M. G., smatra nevjerodostojnim, s obzirom da se bavi više tehničkim detaljima prometne nezgode, nego uzročno posljedičnim vezama. Također, da su njegove tvrdnje, da je vozač motornog vozila Passat isključivi krivac za prometnu nezgodu, dezavuirane predočenim materijalnim dokazima od strane predstavnika ovlaštenog organa. Naime, da je tačno da je vozač vozila Passat pretjecao tegljač na punoj liniji, a za šta je oglašen odgovornim u paralelnom prekršajnom postupku, međutim da je apelant odgovoran iz razloga što se vozilom uključivao u promet sa seoskog puta, a da prethodno nije propustio sva vozila koja su se kretala ulicom u koju se uključivao, uključujući i vozilo Passat, koje je bilo u fazi nepropisnog pretjecanja, a to je i glavni uzrok kontakta vozila, a što je predviđeno članom 50. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama HBŽ. Radi navedenoga, prvostepeni sud je u cijelosti poklonio vjeru navodima predstavnika ovlaštenog organa, potkrijepljenim materijalnim dokazima (bliže navedenim u prvostepenom rješenju), te zaključio da je apelant u svojim radnjama ostvario sva obilježja prekršaja iz člana 50. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama HBŽ.
8. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud svoju odluku donio na osnovu iskaza predstavnika ovlaštenog organa, apelanta i vještaka prometne struke M. G., kao i uvidom u ostale materijalne dokaze koji su u prilogu spisa, te da je došao do zaključka da je apelant kritične prilike počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja predmetnog prekršaja.
AP-5710/18
9. Ante Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Krešimir Raspudić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 1 Pr 003835 18 Pžp od 2. oktobra 2018. godine.
10. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz člana 44. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, te su mu određena dva kaznena boda. Također, apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedan mjesec, a koja se neće izvršiti pod uvjetom da u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj.
11. U predmetnom prekršajnom postupku, u obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza našao dokazanim izvršenje predmetnog prekršaja od strane apelanta. Naime, da je na fotografijama sa podacima o utvrđenom prekršaju evidentirano vrijeme prekršaja, lokacija, ograničenje brzine i brzina kretanja apelantovog vozila. Također, da je naznačena i marka radara, te serijski broj istog. Uvezi s tim je istaknuto, da s obzirom da je članom 45. stav 3. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja propisano da fotografija i video zapis sa podacima o utvrđenoj brzini kretanja vozila služi kao dokaz o utvrđenoj brzini kretanja vozila, da je postojanje prekršaja dokazano. Prvostepeni sud je ukazao da je cijeneći materijalne dokaze odbrane i odbranu apelanta našao da je ista paušalna, neargumentovana i da ničim ne dovodi u sumnju dokaze predložene od strane predstavnika ovlaštenog organa. Naime, da prigovori da nije utvrđen identitet lica koje je upravljalo vozilom, odnosno da apelantu nije data mogućnost da se o tome izjasni nisu osnovani, jer na potpisanoj povratnici o prijemu pošiljke je naznačen broj akta kojim se obavještava o počinjenom prekršaju i prekršajni nalog. Također, da apelant na ročištu nije negirao da je upravljao vozilom, niti naveo ime osobe koja je upravljala. Prvostepeni sud je zaključio da se u radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 44. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja.
12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je neosnovan i paušalan navod žalbe da apelantu nije dostavljena obavijest o počinjenom prekršaju, a to prije svega što upravo na suprotno ukazuje sadržaj prvostepenog spisa. Zatim, da je pogrešan i stav žalbe da predloženi dokaz ovlaštenog organa, uvjerenje o udovoljavanju mjeriteljskim zahtjevima za predmetni uređaj nije zakonit dokaz, jer nije dostavljen u originalu ili u ovjerenoj fotokopiji i da s obzirom na istaknute prigovore branioca apelanta u toku prvostepenog postupka isti kao dokaz nije mogao biti korišten. Naime, da je članom 70. stav 2. Zakona o prekršajima (kojom je propisano da sud ne može svoju odluku temeljiti na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način utvrđen u članu 11. Zakona o krivičnom postupku), a u vezi sa članom 11. Zakona o krivičnom postupku, izričito normirano na kakvim dokazima sud ne može temeljiti svoju odluku. Kantonalni sud je konstatovao, da s obzirom da iz stanja predmetnog spisa, kao i sadržine samih žalbenih prigovora, proizlazi da navedeni dokaz nije pribavljen na opisani način, pa da je sasvim jasno da prvostepeni sud ocjenom navedenog dokaza nije učinio ukazanu bitnu povredu. Također, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu za učinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM, odnosno da je pravilan zaključak da nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude kao mjere upozorenja, to naročito iz razloga što je apelant i ranije u više navrata prekršajno kažnjavan, koja činjenica kao nesporna proizlazi iz podataka o prekršajnoj evidenciji na ime apelanta.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4403/17.
14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
15. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti svoje navode o povredama navedenog prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantu pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnim predmetima. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetima, Ustavni sud ukazuje da u predmetnim prekršajnim postupcima nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević