Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4464/16 (Z. V.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Uknjižba
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4464/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4464/16, rješavajući apelaciju Zdravka Vulete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Vulete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 018211 16 Rev od 27. septembra 2016.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 018211 15 Gž 4 od 24. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 018211 14 P 3 od 25. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravko Vuleta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 018211 16 Rev od 27. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 018211 15 Gž 4 od 24. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 018211 14 P 3 od 25. juna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog ŽGP d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. februara 2018. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. februara 2018. godine, a Općinski sud 6. marta 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. IGOZA- privatno preduzeće za studije, projektovanje, inžinjering i konsalting podnijelo je 27. januara 2006. godine Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi utvrđenja da je pravno valjan predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje poslovnog prostora u stambeno-poslovnom objektu koji se nalazi u Sarajevu, zaključen između navedenog preduzeća i tuženog 1992. godine. Tužbom je traženo da se naloži tuženom da sa preduzećem IGOZA zaključi kupoprodajni ugovor u vezi sa navedenim pravnim poslom, te da se preduzeće IGOZA ovlasti da se bez njegovog daljeg znanja i privole uknjiži u Zemljišnoknjižni ured - Odsjek KPU Općinskog suda u Sarajevu kao etažni vlasnik sa pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju poslovnom prostoru i zgradi kao cjelini i zamljišta ispod zgrade uz istovremenu obavezu tuženog da navedeni poslovni prostor preda preduzeću IGOZA, slobodan od ljudi i stvari, u protivnom ova presuda u cijelosti zamjenjuje kupoprodajni ugovor, kao i da je tuženi dužan trpjeti da se preduzeće IGOZA uknjiži sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1, a u nemogućnosti, da mu tuženi isplati iznos od 126.506,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. augusta 2010. godine do isplate.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 OP 018211 08 P od 16. decembra 2010. godine odbijen je predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmetnom tužbom kao tužitelj bilo označeno preduzeće IGOZA, ali da je u toku postupka došlo do likvidacije navedenog preduzeća po osnovu Rješenja Općinskog suda broj 65 0 L 037170 08 L od 22. maja 2008. godine (koje je postalo pravomoćno 24. juna 2008. godine), te da je došlo do preinačenja tužbenog zahtjeva u pogledu označenja tužitelja, pa je kao tužitelj označen apelant, na kojeg su prešle sve imovinske vrijednosti nakon likvidacije preduzeća IGOZA, nakon čega je cijeli spis proslijeđen parničnom sudu na nadležno postupanje. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je apelant konačno tužbeni zahtjev opredijelio podneskom od 15. septembra 2010. godine.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 018211 11 Gž od 5. decembra 2011. godine uvažena je apelantova žalba, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 65 OP 018211 12 P 2 od 6. marta 2013. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja da je pravno valjan sporni predugovor, dok je u pogledu isplate traženog iznosa od 126.506,00 KM Općinski sud obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 0,1743 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 2012. godine, te je preko dosuđenog iznosa odbio apelantov tužbeni zahtjev.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je apelant svojim podneskom od 21. januara 2013. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev predlažući da sud donese odluku, da utvrdi valjanost predmetnog predugovora, te da se naloži tuženom zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom, kao i predaju poslovnog prostora slobodnog od ljudi i stvari, a u nemogućnosti ispunjenja ove obaveze, da isplati apelantu iznos od 150.778,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev sa 1. decembrom 2012. godine.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Općinskog suda od 6. marta 2013. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 018211 13 Gž 3 od 2. decembra 2013. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 01821114 P 3 od 25. juna 2015. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen radi utvrđenja pravne valjanosti predmetnog predugovora, uknjižbe, te predaje u posjed. Pored toga, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 52. 900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 2014. godine pa do isplate, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbio.
13. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je u ponovljenom postupku odlučivao u pogledu tužbenog zahtjeva koji je konačno opredijeljen apelantovim podneskom 5. maja 2014. godine (završna riječ) u kojem je apelant, pored utvrđenja pravne valjanosti predugovora, tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 125.862,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2014. godine pa do isplate. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u ponovljenom postupku izvršio uvid u priloženi predugovor i drugu relevantnu dokumentaciju, te da je pročitan pismeni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke A.P. i vještaka finansijske struke M.Č., koji su dodatno saslušani, pa je sud, nakon ocjene svih provedenih dokaza, zaključio da u konkretnom slučaju nema mogućnosti da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasništva po osnovu zaključenog predugovora, a za zaključenje kupoprodajnog ugovora moraju biti ispunjeni zakonom propisani uvjeti da bi takav ugovor mogao proizvoditi pravno djejstvo, pa je ovako opredijeljen tužbeni zahtjev neosnovan. Međutim, kako je apelant postavio eventualni zahtjev da mu tuženi isplati iznos od 125.862,57 KM, Općinski sud je istakao da je, primijenivši odredbe člana
190. ZOO, obavezao tuženog na isplatu iznosa od 52.900,00 KM, kao štete koja je nastupila za apelanta, a nakon uzimanja u obzir svih okolnosti konkretnog slučaja koje su nastupile poslije uzrokovane štete. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je imao u vidu parametre koji su navedeni u odluci Kantonalnog suda od 2. decembra 2013. godine, te je u vezi s tim prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke A.P. Općinski sud je istakao da je, dosudivši iznos od 52.900,00 KM, vodio računa da novčana naknada po svojoj vrijednosti odgovara vrijednosti pretrpljene štete, te da je imao u vidu i činjenicu da je cijena iz predugovora od 1.822.500,00 jugoslavenskih dinara orijentaciona cijena, da nije definiran fiksni dio cijene, odnosno da nije došlo do konačnog zaključenja kupoprodajnog ugovora. Pored toga, Općinski sud je istakao i da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, i to primjenom odredbe člana 277. stav 1. i člana 324. stav 1. ZOO, koje su dovedene u vezu sa članom 8. stav 4. Zakona o visini stope zatezne kamate. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. st. 1. i
2. ZPPFBiH. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je imao u vidu da je u konkretnoj stvari postavljen eventualni zahtjev, te da je prvi zahtjev odbijen u cijelosti, a da je udovoljeno sljedećem zahtjevu, i to djelimično, te da je primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova obavezao svaku stranku da snosi svoje troškove postupka, a ovakav stav temelji se na pravnom shvatanju usvojenom na Panelu za ujednačavanje sudske prakse od 30. januara 2014. godine.
14. Rješavajući po žalbi apelanta i tuženog protiv navedene presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 018211 15 Gž 4 od 24. decembra 2015. godine kojom je njihove žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, a u pogledu apelantove žalbe, ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te je ukazao na odredbe člana 190. ZOO kojim je propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovane štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, te da je prvostepeni sud upravo pozivajući se na upute ovog suda iznesene u odluci-rješenju od 2. decembra 2013. godine pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je, pored navedenog, zaključio da, budući da je apelant u ovoj parnici samo djelimično uspio, jasno je da apelantov prigovor koji se odnosi na odluku o troškovima postupka nije osnovan, jer je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba iz člana 396. stav 2. i člana 387. stav 1. ZPP i u tom dijelu donio zakonitu odluku.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 018211 16 Rev od 27. septembra 2016. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.
17. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov postavljeni zahtjev, jer, i po ocjeni ovoga suda, predmetni predugovor ne sadrži sve bitne elemente koji moraju biti ugovoreni (kao što je tačna cijena poslovnog prostora po m2, rok završetka radova, dinamika plaćanja i dr.), pa takav predugovor ne predstavlja pravni osnov za promet nekretnina. Vrhovni sud je istakao da je prigovor revizije da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 190. ZOO, i po ocjeni Vrhovnog suda je neosnovan. Vrhovni sud je ukazao da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uvjetima predviđenim u narednim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da nije došlo do zaključenja ugovora na osnovu predugovora, zbog nedostataka za njegovo zaključenje, a da je apelant platio dio cijene po predugovoru, to apelantu pripada pravo na naknadu štete u iznosu koji odgovara protivvrijednosti m2 prema cijenama u vrijeme prvostepenog odlučivanja, kojom se apelantova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kakvom bi se nalazio da nije bilo štetne radnje a za šta je drugostepeni sud dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov revizijski prigovor koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate (tj. da taj prigovor drugostepeni sud nije ocijenio), budući da ovakav prigovor apelant nije isticao u žalbi, pa ga drugostepeni sud nije ni morao ocijeniti. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, sve i da je ovakav prigovor istican u žalbi, on je bez utjecaja na drugačije rješenje, imajući u vidu da je apelant pismenim podneskom od 5. maja 2014. godine postavio zahtjev u kojem je tražio da kamata na novčana sredstva po alternativnom zahtjevu teče od 1. novembra 2014. godine, a koja mu je i dosuđena, a sud odlučuje u granicama iz člana 2. stav 1. ZPP. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov ponovljeni prigovor iz žalbe na odluku o troškovima parničnog postupka, jer je taj prigovor ocijenio drugostepeni sud u vezi s čime je dao pravilne i potpune razloge zašto je zaključio da je ovakav prigovor neosnovan, a koje razloge ovaj sud neće ponavljati. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe parničnog postupka i ZOO. Apelant navodi da su sudovi trebali obavezati tuženog da mu naknadi kompletnu nastalu štetu, te da, u vezi s tim, nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i vještaka građevinske struke. Pored toga, apelant navodi da mu pripadaju troškovi postupka shodno njegovom uspjehu u postupku za koji smatra da iznosi 50%. Apelant smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak u pogledu toka zakonskih zateznih kamata. Apelant ističe da je predmetni postupak trajao više od 10 godina, te u vezi s tim traži naknadu zbog dužine postupka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u pobijanoj presudi, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo povreda na koje apelant ukazuje u apelaciji.
20. Kantonalni sud je istakao da je predmetni spis bio obuhvaćen planom rješavanja starih predmeta za 2015. godinu, da je dostavljen tom sudu na rješavanje po žalbi 28. septembra 2015. godine, a da je drugostepena odluka donesena 24. decembra 2015. godine, što upućuje da se predmetni spis završio u roku koji je određen planom, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku.
21. Općinski sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, ističući da se osnovi za donošenje odluke temelje na odredbama ZOO. Pored toga, Općinski sud je ukazao da apelantovi navodi u pogledu odluke o parničnim troškovima i neprihvatanju određenih dokaznih prijedloga uopće nisu isticani u žalbenom ili revizijskom postupku.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 277. stav 1.
Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 324. stav 1.
Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 018211 16 Rev od 27. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje pravne valjanosti predugovora o udruživanju sredstava za finansiranje poslovnog prostora, predaje u posjed i uknjižbe prava vlasništva na poslovnom prostoru, odnosno isplate novčanog iznosa na ime naknade štete za neispunjenje iz navedenog predugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Apelant navodi da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev koji se ticao pravne valjanosti predugovora o udruživanju sredstava za finansiranje poslovnog prostora, predaje u posjed i uknjižbe prava vlasništva na poslovnom prostoru, dok su djelimično usvojili apelantov eventualni tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete zbog neispunjenja obaveza iz predugovora.
35. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da predmetni predugovor ne sadrži sve bitne elemente koji moraju biti ugovoreni (kao što je tačna cijena poslovnog prostora po m2, rok završetka radova, dinamika plaćanja i dr.) pa takav predugovor ne predstavlja pravni osnov za promet nekretnina. Nadalje, u odnosu na apelantov eventualni zahtjev, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tuženi obavezan isplatiti određeni novčani iznos apelantu u smislu člana 190. ZOO kao štete koja je za njega nastupila nakon uzimanja u obzir svih okolnosti konkretnog slučaja, a koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (M.Č.), kao i nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke (A.P.). U odnosu na apelantove navode u vezi sa zakonskom zateznom kamatom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je neosnovan apelantov revizijski prigovor koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate (tj. da taj prigovor drugostepeni sud nije ocijenio), budući da ovakav prigovor apelant nije isticao u žalbi, pa ga drugostepeni sud nije ni morao ocijeniti, a sve i da je ovakav prigovor apelant isticao, on je bez utjecaja na drugačije rješenje, imajući u vidu da je apelant pismenim podneskom od 5. maja 2014. godine postavio zahtjev u kojem je tražio da kamata na novčana sredstva po alternativnom zahtjevu teče od 1. novembra 2014. godine. U vezi sa apelantovim navodima u pogledu troškova postupka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je odluka o troškovima postupka donesena primjenom odredbe člana 386. st. 1. i 2. ZPPFBiH, da su sudovi imali u vidu da je prvi apelantov zahtjev odbijen u cijelosti, a da je djelimično udovoljeno sljedećem (eventualnom) zahtjevu, te da je primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova svaka stranka obavezana da snosi svoje troškove postupka.
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom preduzeća IGOZA, kao pravnog lica, te da je u toku postupka proveden postupak likvidacije navedenog preduzeća koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 L 037170 08 L od 22. maja 2008. godine, koje je postalo pravomoćno 24. juna 2008. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon toga u predmetnom parničnom postupku došlo do preinačenja tužbenog zahtjeva u pogledu označenja tužitelja, pa je kao tužitelj označen apelant. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u bilo kojem svojstvu učestvovao u predmetnom postupku prije okončanja likvidacionog postupka nad preduzećem IGOZA, niti to proizlazi iz njegovih apelacionih navoda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, slijedeći svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima, kao relevantni period razmatrati period od 24. juna 2008. godine, od kada je apelant kao stranka najranije stupio u predmetni postupak, pa do 27. septembra 2016. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončao predmetni parnični postupak (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3368/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 39, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao oko osam godina i tri mjeseca.
40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po tužbi u kojoj je istaknut jedan osnovni i jedan eventualni zahtjev. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u dokaznom postupku vršen uvid u materijalne dokaze, saslušane su parnične stranke, obavljen je uviđaj na licu mjesta, te su izvršena vještačenja vještaka građevinske struke i vještaka finansijske struke, kao i dopunska vještačenja navedenih vještaka. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, kao tužitelj, tokom postupka tri puta opredjeljivao tužbeni zahtjev (15. septembra 2010. godine, 21. januara 2013. godine i 5. maja 2014. godine), pri čemu je isticao različite zahtjeve u pogledu isplate novčanog iznosa zbog neispunjenja obaveza iz predugovora, kao i u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu od osam godina i tri mjeseca doneseno sedam sudskih odluka na tri instance. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Općinskim sudom, računajući od dana kada je apelant označen kao tužitelj, trajao ukupno pet godina i tri mjeseca u kojem periodu je Općinski sud donio tri presude. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u vrlo kratkom vremenu, tj. u roku od oko dvije godine, donosio svaku presudu, što se ne može smatrati neprimjereno dugim periodom za odlučivanje, uzimajući u obzir da je Općinski sud u svakom ponovljenom postupku, slijedeći upute Kantonalnog suda, te postupajući po opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanta, morao ponovo izvoditi dokaze, uključujući i vještačenje vještaka građevinske i finansijske struke. Nadalje, Ustavni sud uočava da je, prema stanju spisa, postupak po žalbi apelanta, odnosno tuženog, pred Kantonalnim sudom trajao ukupno dvije godine i dva mjeseca u kojem periodu je Kantonalni sud donio tri odluke. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet Općinskom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na već navedene okolnosti konkretnog slučaja iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovoj reviziji trajao osam mjeseci.
41. Iako je predmetni postupak trajao oko osam godina i tri mjeseca (od datuma kada je apelant stupio na mjesto tužitelja), imajući u vidu da se radilo o složenom predmetu, da je dužini u određenoj mjeri doprinio i apelant, te da su sudovi u toku predmetnog postupka kontinuirano preduzimali procesne radnje, Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog predmeta koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci u kojoj usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku , jer je postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, od dana stupanja apelanta u postupak do donošenja konačne odluke u predmetu trajao oko osam godina i tri mjeseca, što se, s obzirom na složenost predmeta, apelantov doprinos i kontinuirano preduzimanje procesnih radnji od redovnih sudova, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
45. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, a ti su navodi razmatrani u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević