Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4511/18 (A. K. i V. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4511/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4511/18, rješavajući apelacije Anice Kovač i Vidosave Mitić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Anica Kovač protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 183123 16 Rev od 18. maja 2018. godine i Vidosava Mitić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 058783 17 Rev od 24. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4511/18

1. Anica Kovač (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183123 16 Rev od 18. maja 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 14. marta 2014. godine, između ostalog, otkazan je ugovor o korištenju stana koji je zaključen na osnovu Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 25. aprila 2006. godine, a iz razloga nekorištenja stana, pa je shodno tome naloženo apelantkinji da tužiteljima (Z. B., S. A., N. S. i N. A. H.) preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu (preciznije označen u izreci prvostepene presude) slobodan od ljudi i stvari.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelji zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine, te da je stambena jedinica bila opterećena stanarskim pravom u smislu Zakona o stambenim odnosima u korist apelantkinjine majke koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, navedeno je da je nakon smrti majke, Rješenjem Uprave od 25. aprila 2006. godine utvrđeno da apelantkinja kao član porodičnog domaćinstva u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima ima nesmetano pravo daljeg korištenja stana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu iskaza tužitelja Z. B., svjedoka H. H. i N. A. potvrđeno da apelantkinja u periodu od 1999. do 2005. godine nije boravila u stanu, niti poslije, jer živi, radi i boravi u Zagrebu. Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja na ročištu za glavnu raspravu od 12. marta 2012. godine izjavila da je u penziji, da živi u Zagrebu od 1996. godine, da u Zagrebu ima prebivalište i prima penziju, stvara umjetnine i priređuje izložbe, a da u Sarajevo dolazi samo po potrebi i tada navraća u predmetni stan. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelantkinja nije privremeno odsutna iz stana radi pripreme i održavanja izložbe, već da je cjelokupan umjetnički rad i život nastavila u Zagrebu, pa kako njeno odsustvo iz stana nije privremenog karaktera to je neosnovan prigovor da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog razloga navedenih u odredbama člana 48. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (navedenom odredbom propisano je da se ne može nositelju stanarskog prava dati otkaz ako ne koristi stan duže od šest mjeseci, a manje od pet godina ako privremeno odlazi na rad u inostranstvo radi školovanja, specijalizacije, davanja umjetničkih priredbi i liječenja). S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da apelantkinja nije koristila predmetni stan nakon 1996. godine u svrhu stanovanja (jedno vrijeme stan dala na korištenje M. P.), Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da su nastupili razlozi za prestanak statusa zaštićenog stanara saglasno odredbama člana 47. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je jedan od razloga za prestanak stanarskog prava ako nositelj stanarskog prava prestane da lično koristi neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme boravi u zemlji ili inostranstvu (član 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima). Osim toga, ukazano je da je odredbama stava 2. istog člana propisano da će se smatrati da je nositelj stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi osoba koja nije član porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je ukazao da je upravo apelantkinja imala status zaštićenog stanara na osnovu rješenja od 25. aprila 2006. godine. Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja preseljenjem u Zagreb (gdje živi i ima drugi stan, dom, prebivalište) prestala neprestano koristiti predmetni stan, pa je izgubila status zaštićenog stanara, jer je prestao pravni osnov za korištenje stana. Konačno, Vrhovni sud je istakao da nije prihvatljiv apelantkinjin stav da stan u Sarajevu predstavlja njen dom, iz razloga što apelantkinja ne koristi predmetni stan od 1996. godine (od kada se preselila u Zagreb) pa se taj stan ne može smatrati njenim domom, zbog čega prava apelantkinje na stanu u Sarajevu ne uživaju zaštitu po članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

AP-4594/18

4. Vidosava Mitić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Mario Marić, advokat iz Mostara, podnijela je 10. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 058783 17 Rev od 24. jula 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija koju je izjavila protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058783 15 Gž 2 od 6. aprila 2016. godine, a kojom je odbijena apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 058783 14 P 2 od 25. maja 2015. godine. Presudom Općinskog suda, između ostalog, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj tuženi Mate Dragoje (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed dvoiposoban stan koji se nalazi u Mostaru u ulici Dr. Ante Starčevića broj 13 (preciznije označeno u izreci presude), te da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, odnosno izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja stana za određeni vremenski period.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja, na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (ovjeren 22. oktobra 2009. godine), upisana u Knjizi položenih ugovora kao isključivi vlasnik predmetnog stana, a da su otkupu stana prethodile radnje vezane za postupak povrata predmetnog stana koji je u toku 2003. godine izvršio tuženi po ovlaštenju apelantkinje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, dok je stavom 2. istog člana propisano da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Takođe, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 75. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredan posjed), dok je stavom 2. istog člana određeno da posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla dala stvar u neposredan posjed. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je na tužitelju teret dokazivanja da se stvar čije se vraćanje traži nalazi u posjedu tuženog bilo u momentu podnošenja tužbe ili u momentu zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, odnosno da bi tužitelj uspio u sporu mora pored prava vlasništva na toj stvari, dokazati da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je tužbu za predaju u posjed stana koji se nalazi u Mostaru u ulici Dr. Ante Starčevića broj 13, apelantkinja podnijela 30. decembra 2009. godine naznačivši da tuženi ima prebivalište na adresi Ortiješ bb, Mostar gdje se nalazi njegova porodična kuća. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je osnova za zaključak da tuženi nije ni neposredni niti posredni vlasnik stana nađena u sadržaju izvedenih dokaza, a posebno uviđajem na licu mjesta (u obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je uviđajem utvrđeno da u predmetnom stanu stanuje sin tuženog Darko Dragoje sa porodicom), zatim uvidom u račune HT d.d. Mostar (prvostepeni sud je naveo da računi za fiksni telefon glase na ime Snježana Dragoje-supruga Darka Dragoje i da se radi o telefonskom priključku na adresi Dr. Ante Starčevića broj 13 u Mostaru), kao i iz iskaza tuženog i iskaza svjedoka Darka Dragoje. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da, suprotno apelantkinjinom prigovoru, odbijanje njenog zahtjeva (tuženi nije pasivno legitimisana osoba u konkretnom slučaju), ne može imati značaj povrede člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti značaj povrede prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-4511/18 i AP-4594/18, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4511/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantkinja.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantkinje pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantkinje, u suštini, smatraju da su u konkretnim predmetima proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelantkinje u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su u konkretnim predmetima cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda koja je dao u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, odnosno Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na predmetne situacije, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinja, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4511/18 (A. K. i V. M.) | Sudska praksa | Aktio