Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1312/18 (B. P., I. H. i A. H., M. T. i A. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1312/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1312/18, rješavajući apelacije Branka Perića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Perić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 035678 16 Gž od 26. decembra 2017. godine, Ifet Hrnjić i Amir Hrnjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 021696 15 Rev od 20. februara 2018.

godine i Murat Tule i Arif Tule protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 078368 17 Rev od 3. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1312/18

1. Branko Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čađavice, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 035678 16 Gž od 26. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 035678 14 P od 7. oktobra 2016. godine utvrđeno je da su Dragica Perić i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli u suvlasništvo bračnu tečevinu na nekretninama i pokretnim stvarima u dijelovima od po ½ na sagrađenoj porodičnoj kući i na kupljenom putničkom motornom vozilu, što je preciznije opisano i označeno u izreci prvostepene presude (stav 1.), te je utvrđeno da su tužiteljice Jovanka Grabež i Ljiljana Grabež (kćerka i sestra Dragice Perić) suvlasnice u dijelovima od po ¼ na porodičnoj kući, što su apelant i ostali tuženi dužni trpjeti i priznati uknjižbu suvlasništva tužiteljicama kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, PJ Ribnik (stav 2.). Takođe, obavezani su apelant i ostali tuženi da solidarno isplate tužiteljicama iznose od po 1.478,50 KM (stav 3.). Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba koju su podnijeli apelant i ostali tuženi, pa je prvostepena presuda preinačena na način da je obavezan apelant da isplati tužiteljicama iznose od po 1.478,50 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je Dragica Perić zaključila brak sa apelantom 14. aprila 1991. godine, te da u tom braku nisu imali zajedničke djece, a da je Dragica Perić preminula 23. februara 2012. godine. Dalje, navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio da su tužiteljice provedenim dokazima dokazale da je Dragica Perić zajedničkim radom sa apelantom u toku trajanja bračne zajednice doprinijela izgradnji porodične kuće, te da su kupili putničko vozilo, što predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova stečenu zajedničkim radom u toku bračne zajednice. Okružni sud je naveo da žalba apelanta i ostalih tuženih, prije svega, ukazuje da su u vrijeme gradnje kuće živjeli u porodičnoj zajednici sa ocem i majkom, koja je bila imućna i u kojoj su gradili više kuća i svi zajedno ulagali bez oznaka kome od sinova (apelant i ostali tuženi) njihovog prednika koja kuća pripada, te da je predmetna kuća izgrađena u porodičnoj zajednici u kojoj je starješina bio P. P. (otac apelanta i ostalih tuženih). S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da se članovi porodične zajednice, u načelu, mogu sporazumjeti da zajedničkim radom i gradnjom stiču određenu imovinu za sve ili za neke članove zajednice. Imajući u vidu da su u predmetnom stambenom objektu živjeli samo Dragica Perić i apelant, a da iz provedenih dokaza ne proizilazi da im je to pravo neko od apelantove porodice osporavao, Okružni sud je naveo da je volja i namjera porodične zajednice bila da se predmetni stambeni objekat gradi za Dragicu Perić i apelanta, odnosno za njihovu zajedničku upotrebu u budućnosti, u kojem objektu su zajedno živjeli dugi niz godina sve do smrti Dragice Perić. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izjave svjedoka M. G. i B. A. koji su imali neposredna saznanja i opažanje o odlučnim činjenicama (pored ostalog ovi svjedoci su naveli da su lično učestvovali u izgradnji kuće, da je gradnja započela nakon što se Dragica Perić udala za apelanta, te da su njih dvoje živjeli u toj kući), kao i da je prvostepeni sud pravilno cijenio izjave tuženih, te zaključio da je izgrađena porodična kuća zajednička bračna tekovina Dragice Perić i apelanta koju su stekli zajedničkim radom i ulaganjem za vrijeme zajedničkog življenja. AP-3021/18

4. Ifet Hrnjić i Amir Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 021696 15 Rev od 20. februara 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 021696 14 Gž 3 od 14. maja 2015. godine, a kojom su odbijene žalbe apelanata i tuženih podnesene protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 021696 10 P od 31. januara 2014. godine. Prvostepenom presudom, stavom I izreke, između ostalog, utvrđeno je da je Rajfa Hrnjić za vrijeme trajanja braka sa prvotuženim Hamidom Hrnjićem stekla pravo na polovinu imovine kao bračne stečevine na nekretninama preciznije opisanim u izreci prvostepene presude, da apelanti imaju zakonsko pravo na ostavinu iza umrle majke, te da je Ugovor o poklonu od 10. decembra 2008. godine sačinjen između prvotuženog Hamida Hrnjića i drugotuženog Ramiza Hrnjića ništav u 1/2, odnosno ne proizvodi pravno dejstvo u ovom omjeru. Stavom II izreke prvostepene presude, između ostalog, odbijen je zahtjev apelanata da se utvrdi da bračnu stečevinu njihovih roditelja Hamida Hrnjića i Rajfe Hrnjić čine nekretnine (preciznije opisane u izreci prvostepene presude), da je po tom osnovu udio majke apelanata u nekretninama u posjedu ½ i prvotuženog sa po ½, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata da se utvrdi da su Ugovor o poklonu od 10. decembra 2008. godine, sačinjen između prvotuženog i drugotuženog i Ugovor o poklonu od 10. decembra 2008. godine sačinjen između prvotuženog i trećetužene Mersihe Hrnjić, ništavi, odnosno ne proizvode pravno dejstvo, te da su apelanti stekli pravo da se izvrši promjena upisa prava na posjed u katastru i da se oni upišu kao zakoniti i savjesni posjednici na ovim nekretninama – ½ tih nekretnina, a shodno njihovim nasljednim dijelovima i to apelant Amir Hrnjić 4/5 i apelant Ifet Hrnjić 1/5. Najzad, odbijen je zahtjev apelanata da se obavežu tuženi da im po osnovu naknade nematerijalne štete zbog porušenih objekata isplate određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su Rajfa Hrnjić (majka apelanata) i prvotuženi bili u braku od 1959. godine do 4. aprila 1979. godine kada je Rajfa Hrnjić preminula. Dalje, navedeno je da je prvotuženi od svojih roditelja naslijedio parcele k.č. 935 i k.č. 936, što proizilazi iz ostavinskog rješenja Opštinskog suda u Tuzli od 25. avgusta 1980. godine. Takođe, navedeno je da je za vrijeme trajanja braka, na parceli k.č. 935 sagrađena kuća, dok je pomoćni objekat bio sagrađen na parceli k.č. 936, te da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizilazi da u vrijeme sačinjavanja nalaza (24. novembar 2011. godine) na licu mjesta ne postoji pomoćni objekat koji je bio sagrađen na k.č. 936, da postoji samo u planovima u površini od 16 m , jer su planovi rađeni prema stanju iz 1966.

godine. Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem o nasljeđivanju Opštinskog suda u Tuzli od 17. decembra 1982. godine raspravljena zaostavština iza Rajfe Hrnjić, koja je obuhvatala samo pokretne stvari. Osim toga, ukazano je da je prvotuženi, zaključenim ugovorima o poklonu od 10. decembra 2008. godine sporne nekretnine poklonio sinu (drugotuženi) i kćerki (trećetužena) iz drugog braka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu Rajfe Hrnjić i prvotuženog čini parcela broj k.č. 935 i kuća koja je na toj parceli sagrađena tokom braka, jer čine jedno zemljišnoknjižno tijelo, pa da je ništav ugovor o poklonu od 10. decembra 2008. godine koji se odnosi na parcelu k.č. 935 u dijelu od ½, jer se radi o nedozvoljenom raspolaganju prvotuženog sa dijelom imovine Rajfe Hrnjić. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odbijen zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu čini parcela broj k.č. 936 sa pomoćnim objektom, iz razloga što pomoćni objekat, koji je bio sagrađen bez odobrenja za gradnju, više ne postoji na licu mjesta i ne može se utvrditi površina zemljišta potrebna za njegovu redovnu upotrebu. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine. S obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da na parceli broj k.č. 936 više ne postoji pomoćni objekat, koji je građen tokom braka i koji je građen bez odobrenja za gradnju i ne može se utvrditi površina zemljišta potrebna za njegovu redovnu upotrebu (nema jedinstva zemljišta i objekta) Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da prema odredbama člana 254. stav 1. Porodičnog zakona to ne predstavlja bračnu stečevinu Rajfe Hrnjić i prvotuženog.

AP-5970/18

7. Murat Tule i Arif Tule (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Melča Tule, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 078368 17 Rev od 3. jula 2018. godine.

8. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužiteljica R. Š. po osnovu zajedničke bračne imovine suvlasnik sa ½ dijela stambenog objekta izgrađenog na nekretnini, stepeništa i balkona (sve navedeno je preciznije opisano i označeno u izreci prvostepene presude), koje pravo su joj apelanti dužni priznati.

9. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica sa prvoapelantom zaključila brak 23. jula 1977. godine, a da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda Tuttling, SR Njemačka od 13. decembra 1993. godine taj brak razveden. Takođe, navedeno je da tužiteljica i prvoapelant od momenta zaključenja braka živjeli i radili u Njemačkoj, te da su u u toku trajanja bračne zajednice stekli predmetnu nekretninu, a da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra od 14. januara 2015. godine utvrđeno da su na predmetnoj parceli na kojoj je izgrađen stambeni objekat kao suposjednici upisani prednik apelanata (njihov otac O. T.) i prvoapelant sa dijelom od po ½. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je odredbama člana 252. stav 1. propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, nakon što su utvrdili da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i prvoapelanta, te da su stečene njihovim radom i za vrijeme trajanja bračne zajednice, pravilno primijenili naprijed navedene odredbe Porodičnog zakona FBiH. Dalje, u obrazloženju osporene odluke ukazano je da su tačni navodi apelanata da je stambeni objekat izgrađen na zemljištu čiji je vlasnik prednik apelanata (njihov otac), ali da apelanti gube iz vida činjenicu da su tužiteljica i prvoapelant, uz znanje i saglasnost vlasnika zemljišta sagradili stambeni objekat za svoje potrebe, koji im nije bez odgađanja zabranio izgradnju, odnosno pristao je na gradnju, dok su tužiteljica i prvoapelant znali da grade na zemljištu u vlasništvu treće osobe. Najzad, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan prigovor apelanata da drugoapelant nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, iz razloga što su apelanti tokom postupka tvrdili da je predmetni stambeni objekat izgrađen u široj porodičnoj zajednici, zajedničkim ulaganjem sredstava njihovog prednika, kao i prvoapelanta i drugoapelanta, te njihovog brata koji je odbio da stupi u parnicu.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1312/18, AP-3021/18 i AP-5970/18, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1312/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka koje su osporene pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1312/18 (B. P., I. H. i A. H., M. T. i A… | Sudska praksa | Aktio