Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4122/16 (J.P.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4122/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4122/16 rješavajući apelaciju J.P, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071873 16 Rev od 22. augusta 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 071873 15 Gž od 9. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 071873 09 P od 28.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) nastanjena u Njemačkoj, koju zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnijela je 27. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071873 16 Rev od 22. augusta 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 071873 15 Gž od 9. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 071873 09 P od 28. septembra 2015. godine.
2. Osnovni sud je odlučujući u pravnoj stvari Gojka Savića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice, radi duga, donio presudu broj 71 0 P 071873 09 P od 28. septembra 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev i apelantica obavezana da tužitelju isplati iznos od 75.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2008. godine do konačne isplate. U obrazloženju presude su prije svega iznesene činjenične tvrdnje iz tužbe iz kojih proizlazi da je apelantica kao vlasnik STR „Nemesis“ sa bankom zaključila ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu u iznosu od 80.000,00 KM, da je kao sredstvo obezbjeđenja navedenog kredita uspostavljeno založno pravo na nekretninama tužitelja i upisano u zemljišnoknjižni izvadak, da je apelantica po zaključenju ugovora prestala izvršavati svoje obaveze prema banci zbog čega je određeno izvršenje prodajom nekretnina tužitelja. U tužbi je dalje navedeno da se tužitelj obratio banci i uspio postići dogovor zaključivši sa bankom protokol u martu 2008. godine prema kojem je on izmirio apelantičinu novčanu obavezu u iznosu od 75.000,00 KM. Nakon toga je uz saglasnost banke obustavljen izvršni postupak i po nalogu suda izvršeno brisanje tereta na nekretninama tužitelja. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom od apelantice zatražio isplatu duga.
3. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev navodeći da tužitelj svoje nekretnine nije založio radi odobrenja kredita u korist STR “Nemesis” niti u njeno lično ime nego u korist svog sina, da tužitelj bez njenog znanja nije bio ovlašten sa bankom zaključiti protokol o načinu izmirenja dospjelih obaveza po predmetnom kreditu, da je taj protokol stoga ništav, da je upisana hipoteka na tužiteljevim nekretninama ništava i ne predstavlja izvršnu ispravu, da je rješenje o izvršenju nezakonito, da je iznos koji je banka potraživala od STR “Nemesis” kao i iznos koji je naplaćen tužiocu premašio obim hipoteke i da je zasnovan na ništavim odredbama ugovora o kreditu, da tužitelj nije dokazao da apelantica nije vratila kredit te je u konačnici istaknut prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.
4. Osnovni sud je na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu proveo obiman dokazni postupak te je nakon analize i ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. S tim u vezi, Osnovni sud je podsjetio da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari predstavlja regresni zahtjev tužitelja kao hipotekarnog izvršenika prema apelantici kao glavnom dužniku za vraćanje iznosa koji je na ime njenog duga vratio banci kao povjeriocu. S tog aspekta je u obrazloženju presude između ostalog naveden sadržaj ugovora o kreditu od 10. februara 2004. godine, rješenja o izvršenju od 6. jula 2007. godine kojim je određeno izvršenje prodajom nekretnina tužitelja kao založnog izvršenika i sadržaj protokola o načinu izmirenja obaveza od 25. marta 2008. godine zaključenog između tužitelja i banke. Analizom navedenih i svih ostalih dokaza provedenih u postupku, Osnovni sud je utvrdio činjenično stanje iz kog proizilazi: da je apelantica za potrebe svoje trgovačke radnje kod banke podigla kredit u iznosu od 80.000,00 KM; da je kredit odobren uz uslov uspostave hipoteke na nekretninama tužitelja u korist banke kao sredstva obezbjeđenja; da je upis predmetne hipoteke u zemljišne knjige određen rješenjem suda; da je zbog neizmirivanja obaveza kreditnog dužnika banka pokrenula izvršni postupak protiv dužnika STR „Nemesis“ u vlasništvu apelantice i tužitelja kao založnog izvršenika radi naplate tada dospjelog iznosa duga od 64.700,61 KM u kojem je doneseno rješenje kojim se određuje izvršenje procjenom i prodajom nekretnina tužitelja na kojima je bila zasnovana hipoteka, da je tužitelj u cilju spriječavanja prodaje svoje imovine u izvršnom postupku sa bankom zaključio sporazum (protokol) o načinu izmirenja obaveza po predmetnom kreditu kojim je dogovoreno da će se dug smatrati u cjelosti izmirenim ako banci do 10. aprila 2008. godine uplati ukupan iznos od 75.000,00 KM, da je tužitelj u skladu sa zaključenim sporazumom 27. marta 2008. godine banci isplatio iznos od 75.000,00 KM, te da je nakon toga na osnovu saglasnosti tražioca izvršenja - banke izvršni postupak na nekretninama tužitelja obustavljen i rješenjem suda određeno brisanje hipoteke iz zemljišnoknjižnog uloška.
5. Cijeneći da je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao da je banci isplatio dug STR „Nemesis“ u vlasništvu apelantice po osnovu ugovora o kreditu, da se njegov pravni interes u smislu člana 300. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za ispunjenje obaveze apelantice ogleda u činjenici da su kao obezbjeđenje vraćanja predmetnog kredita založene njegove nekretnine i da je prijetila opasnost da se taj postupak okonča prodajom tužiteljevih nekretnina, prigovor nedostatka aktivne legitimacije je ocijenjen neosnovanim. Osnovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 28. stav 2. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti (u daljnjem tekstu: ZZPD), koji je bio na snazi u vrijeme podizanja kredita, kojom je propisano da preduzetnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom za materijalne obaveze koje proističu iz obavljanja preduzetničke djelatnosti. S tim u vezi je ukazano na nespornu činjenicu iz koje proizilazi da je predmetni kredit podignut od strane STR “Nemesis” sa naznačenom namjenom plaćanja obaveza dobavljačima, što znači da obaveza po osnovu podignutog kredita proističe iz obavljanja djelatnosti, pa stoga apelantica kao preduzetnik odgovara za ispunjenje predmetne obaveze cjelokupnom svojom imovinom. Iz navedenog razloga je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen kao neosnovan. Što se tiče neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo da predmetni ugovor o kreditu ne predstavlja ugovor o prometu robe i usluga između pravih lica (ugovor u privredi) kako tvrdi apelantica, pa se na konkretan pravni posao primjenjuje opšti rok zastarijevanja potraživanja od 10 godina propisan odredbom člana 371. ZOO. U pogledu zahtjeva apelantice da se po službenoj dužnosti proglase ništavim hipoteka na nekretninama tužitelja, ugovor o kreditu i protokol o izmirenju obaveza po kreditu, Osnovni sud je ocijenio da su takvi zahtjevi u potpunosti neosnovani, s obzirom da nema okolnosti koje upućuju na sumnju u njihovu pravnu valjanost, niti je apelantica u pravcu dokazivanja takvih tvrdnji ponudila makar jedan dokaz, što je prema odredbama člana 7. i člana 123. stav 1. ZPP-a bila dužna da učini. Nisu ponuđeni ni dokazi kojima bi se utvrdila neosnovanost visine iznosa kojeg je tužitelj uplatio banci, jer apelantica nije dokazala da je ona vršila bilo kakve uplate na ime obaveze iz ugovora o kreditu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelantica je kao dužnik iz ugovora o kreditu u izvršnom postupku mogla osporavati osnovanost i visinu potraživanja banke, ali to nije učinila. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelj banci ispunio obavezu za koju je kao preduzetnik i vlasnik korisnika kredita STR “Nemesis” odgovorna apelantica cjelokupnom svojom imovinom, u ukupnom iznosu od 75.000,00 KM, sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, jer je isplatom navedenog iznosa po sili zakona stupio na mjesto banke kao ranijeg povjerioca apelantice.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 071873 15 Gž od 9. februara 2016. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalba apelantice je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka (smanjeni troškovi tužitelja) dok je u preostalom dijelu (glavnoj stvari) žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu u skladu sa odredbom člana 221. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, pa je ocijenio da je žalba samo djelomično osnovana (u pogledu troškova) dok je u odluci o glavnoj stvari prvostepena presuda potvrđena. S tim u vezi, Okružni sud je podsjetio da predmet spora predstavlja regresni zahtjev tužitelja kao hipotekarnog jemca apelantice kao glavnog dužnika, koji je na ime njenog duga vratio dug banci kao povjeriocu. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je utvrdio ključne činjenice koje su ponovljene u obrazloženju presude (str. 6. i 7. prvostepene presude) iz kojih je po ocjeni Okružnog suda proizašao pravilan zaključak da je apelantica pasivno legitimisana kao vlasnik trgovačke radnje u predmetnoj pravnoj stvari; da je tužitelj imao interes "banci" platiti novčani iznos spornog kredita; da je zbog neispunjenja obaveze apelantice po sili zakona na tužitelja prešlo potraživanje banke; da potraživanje tužitelja nije zastarjelo; da su neosnovani navodi apelantice prema kojima je sud kao prethodno pitanje trebao utvrditi da se potraživanje tužitelja temelji na ništavom upisu hipoteke slijedom čega bi bio ništav i ugovor o kreditu i protokol o izmirenju obaveza po kreditu. Pojašnjavajući zaključke prvostepene presude u vezi sa neosnovanošću žalbenih navoda, Okružni sud je naveo sadržaj odredbi čl. 1004. i 1005. ZOO prema kojima je hipotekarni dužnik (tužitelj) ujedno i jemac koji jemči za obaveze glavnog dužnika (apelantice) zalaganjem svoje nepokretnosti, pa je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem je tužitelj imao pravni interes (član 300. ZOO) da se oslobodi obaveze prema banci isplatom novčanog iznosa, umjesto prodaje njegovih nekretnina u izvršnom postupku kao sredstva obezbjeđenja kredita. Neosnovani su također po mišljenju Okružnog suda žalbeni razlozi o nedostatku pasivne legitimacije, o čemu je jasne razloge dao prvostepeni sud u pobijanoj odluci, budući da iz sadržaja ugovora o kreditu koji je apelantica zaključila sa bankom jasno proizilazi da sredstvo obezbjeđenja vraćanja kredita predstavlja nekretnina tužitelja (član 13. ugovora), a iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku jasno proizilazi da apelantica preuzete obaveze iz ugovora o kreditu nije izvršila. Slijedom iznesenog, Okružni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a potvrdio prvostepenu presudu u odluci o glavnoj stvari.
7. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 071 873 16 Rev od 22. augusta 2016. godine odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje te je imajući u vidu utvrđene činjenice i navode revizije zaključio da su nižestepene presude pravilne i da su njihova obrazloženja argumentovana, jasna i logična, zbog čega je razloge i stavove iz tih obrazloženja prihvatio kao svoje. Obrazlažući neosnovanost revizionih prigovora kojima je ukazano na nedovoljno obrazloženje osporenih presuda, Vrhovni sud je naveo da je suprotno tvrdnjama revizije prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke svestrano razmotrio sve izvedene dokaze analizirajući ih posebno i međusobno, a drugostepeni sud je rješavajući u žalbenom postupku pravilno konstatovao da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio prema slobodnom ubjeđenju koje je opravdao logičnim i ubjedljivim razlozima, navodeći pri ocjeni materijalnih dokaza valjane razloge. Obrazlažući dalje neosnovanost revizionih tvrdnji, Vrhovni sud je istakao da je apelantica u reviziji ponovila prigovore koje je isticala u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi, na koje su se očitovali nižestepeni sudovi, pri čemu navedeni prigovori nisu doveli u sumnju valjanost drugostepene presude kojom je odbijena žalba i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari. Pojašnjavajući neosnovanost tih prigovora na kojima je apelantica insistirala i u reviziji, Vrhovni sud je podsjetio da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani (aktivno i pasivno) učesnici (subjekti) materijalnopravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Pitanje stvarne legitimacije je pitanje materijalnopravne prirode od čijeg postojanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Aktivna legitimacija, kako je dalje obrazloženo, pripada licu koje u određenom materijalnopravnom odnosu ima položaj ovlaštene strane koja nešto zahtjeva (tužitelj), a tuženi je pasivno legitimisan ako se taj zahtjev odnosno odgovarajuća dužnost vezuje za njega. Kod činjenice da je odredbom člana 28. stav 2. ZZPD (koji je, suprotno tvrdnji apelantice bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu) propisano da za materijalne obaveze koje proističu iz obavljanja djelatnosti preduzetnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom i da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bila vlasnica STR „Nemesis“ prozilazi da je neosnovana tvrdnja apelantice da nije pasivno legitimisana u konkretnom sporu. Činjenica da u postupku uz označavanje imena i prezimena apelantice nije navedeno da je ona vlasnik trgovačke radnje, može se eventualno ticati urednosti tužbe i s tim u vezi određivanja nadležnosti suda ali to ne utiče na pasivnu legitimaciju apelantice. Sud nije morao, kako pogrešno tvrdi apelantica, po službenoj dužnosti utvrđivati da li STR ,,Nemesis“ još uvijek postoji i ima li kakve imovine, niti je tako nešto morao dokazivati tužitelj, jer ta okolnost s obzirom na sadržaj naprijed citirane odredbe ZZPD nije relevantna za odluku u sporu. Pogotovo je po ocjeni Vrhovnog suda paušalna i bez pravnog značaja tvrdnja da sud nije utvrdio da STR ,,Nemesis“ nije imao svojstvo pravnog lica, jer radnja ili trgovačka radnja (kao u konkretnom slučaju) prema odredbama ZZPD nema svojstvo pravnog lica pa ne može biti stranka u postupku, nego samo vlasnik te radnje. Ako apelantica tvrdi suprotno, onda je to po mišljenju Vrhovnog suda trebala i dokazati, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a, a ne takvo utvrđenje očekivati ili zahtijevati od suda. Tužitelj je otplatio kredit apelantice, ispunio njenu obavezu prema banci i tako, slijedom odredbe člana 1013. ZOO, stekao pravo da se za isplaćeni iznos, zajedno sa kamatom od dana isplate, regresira od apelantice. Tvrdnja apelantice da je banka vraćanje kredita mogla tražiti tek po raskidu ugovora o kreditu, a da ga ona u konkretnom slučaju nije raskinula, nije osnovana. Naime, kako je obrazloženo, činjenica da apelantica nije vraćala kredit u dogovorenim mjesečnim anuitetima svakako je davala pravo banci da traži vraćanje istog i to po osnovu ispunjenja ugovora (član 17. stav 1. i član 262. stav 1. ZOO) i temeljem odredbe člana 17. ugovora o kreditu. Apelantica je po ocjeni Vrhovnog suda u postupku indirektno priznala da nije vraćala mjesečne anuitete iz ugovora o kreditu jer je između ostalih istakla i prigovor zastare potraživanja a samo dospjelo potraživanje može zastariti, pa je temeljem odredbe člana 248. ZPP-a revizija odbijena.
Apelacioni navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode zasniva na neslaganju sa razlozima koje su sudovi naveli u prilog usvajanja tužbenog zahtjeva i primjenom materijalnog prava. U tom smislu, apelantica je ukazala: da je prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu jer tužba nije bila uredna u smislu pravilnog označavanja parničnih stranaka; da je nepravilno i nezakonito prihvaćena pasivna legitimacija iako prvobitno apelantica nije bila označena kao vlasnik STR; da je stoga zanemarena činjenica da je u pitanju poslovni subjekt a obaveza stvorena za fizičko lice; da su samo ugovarači iz ugovora o kreditu mogli sačiniti protokol o visini neotplaćenog kredita a ne tužitelj sa drugom ugovornom stranom (bankom), zbog čega je po mišljenju apelantice protokol ništav; da tužitelj u izvršnom postupku nije koristio prigovor i da nije dokazao dospjelost obaveze iz ugovora o kreditu. Osim toga, apelantica smatra da se Okružni sud i Vrhovni sud nisu u dovoljnoj mjeri bavili žalbenim i revizijskim razlozima, paušalno se pozivajući na obrazloženje iz prvostepene presude u kojoj je, po mišljenju apelantice, očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo zbog svih nedostataka koje je prethodno navela, prije svega ocjene dokaza o kojima nije dato adekvatno obrazloženje, zbog čega smatra da je osporena presuda „paušalna“ i nezakonita. Stoga je predloženo da se apelacija iz svih navedenih razloga usvoji i osporena presuda Vrhovnog suda ukine te predmet vrati na ponovni postupak.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Zakonska subrogacija Član 300.
Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim stvarima.
Pravo zahtijevati naknadu od dužnika Član 1013.
(1)Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
(2)On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tvrdnji da su redovni sudovi koji su donijeli osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje je apelantica ponovila i u apelaciji (prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, prigovor zastarjelosti potraživanja). Naročito, u presudama je vrlo detaljno obrazloženo na osnovu čega i zašto je utvrđeno da nesumnjivo postoji apelantičina obaveza da kao glavni dužnik tužitelju čiji je pravni interes ocijenjen u smislu člana
300. ZOO vrati iznos koji je kao hipotekarni izvršenik vratio banci na ime duga apelantice. Na ovakav zaključak ne mogu utjecati navodi apelantice o tome da određeni dokazi navodno nisu izvedeni ili da su pogrešno ocijenjeni i da su sudovi povodom materijalnopravnih prigovora koje je u postupku isticala, odlučili nezakonito. Naime, iz osporenih presuda, ali i iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da je apelantica imala uvid u sve dokaze i da je imala mogućnost da te dokaze ospori i suprotstavi im svoje dokaze. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi sve izvedene dokaze cijenili na način propisan odredbama ZPP-a, te da su o tome dali relevantna i detaljna obrazloženja. U vezi s tim, uzimajući u obzir navedene standarde Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da apelantica nije imala uvid u sve dokaze na kojima se presude zasnivaju, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak.
14. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne mogu se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelantica, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević