Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4947/16 (Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4947/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4947/16, rješavajući apelaciju Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020124 16 Rev od 24. novembra 2016.

godine, broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine i broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Damir Koldžo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020124 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine i broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Faruka Jašarevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovorio 21. septembra 2018. godine. Tužitelj nije odgovorio na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine poništene su odluka Upravnog odbora apelantice o razrješenju tužitelja s pozicije generalnog sekretara i imenovanju vršioca dužnosti generalnog sekretara od 26. januara 2012. godine, odluka Upravnog odbora apelantice o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužitelja od 26. januara 2012. godine i odluka Upravnog odbora apelantice o formiranju komisije za primopredaju dužnosti od 26. januara 2012. godine (stav I izreke). Stavom II izreke naloženo je apelantici da tužitelja vrati na poziciju generalnog sekretara (VTKBiH) na kojoj je bio raspoređen po Ugovoru o radu broj VTK-97-66-1- 1/11 od 3. februara 2011. godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom III izreke presude apelantica je obavezana na isplatu plata tužitelju, kao i naknada uz plate koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara VTKBiH za razdoblje od 1. januara 2013. do 31. januara 2016. godine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate. Stavom IV izreke apelantica je obavezana da tužitelju na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2013, 2014. i 2015. godinu isplati ukupno 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate. Stavom V izreke apelantica je obavezana da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa, tako što će uplatiti sve poreze i doprinose na platu i iz plate počev od 26. januara 2012. godine pa do povratka tužitelja na poziciju generalnog sekretara VTKBiH sa zakonskim zateznim kamatama koje budu potraživali državni organi i fondovi za poreze i doprinose, sve u roku od 15 dana. Navedenom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da se obaveže apelantica da mu isplati sve razlike plata i naknada uz razlike plata između plata koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara VTKBiH i na poziciji savjetnika u Sektoru za makroekonomski sistem VTKBiH za razdoblje od 26. januara 2012. do 31. decembra 2012. godine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima (stav VI izreke). Stavom VII izreke odbijen je tužiteljev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima utvrđen (ugovoren) profesionalni radnopravni status na neodređeno vrijeme i bez vremenskog ograničenja mandata. Stavom VIII izreke apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te od 16. novembra 2013. do 30. juna 2014. godine, kamate na precizirani iznos u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je istakao da je u dokaznom postupku utvrđeno da je tužitelj 3. februara 2011. godine s apelanticom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto generalni sekretar VTKBiH, te da je odredbom člana 2. navedenog ugovora preciziran djelokrug poslova koje obavlja. Dalje je utvrđeno da iz odluke o razrješenju tužitelja i imenovanja v.d. generalnog sekretara proizlazi da je na XV sjednici 26. januara 2012. godine tužitelj razriješen dužnosti generalnog sekretara zbog neizvršavanja radnih obaveza po ovlaštenjima iz člana 19. Zakona o Vanjskotrgovinskoj komori BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VTKBiH) i člana 36. Statuta Vanjskotrgovinske komore BiH (u daljnjem tekstu: Statut), odnosno zbog utvrđenih povreda radne dužnosti, kako je precizirano u obrazloženju odluke. Polazeći od utvrđenih činjenica, Sud BiH je istakao da je nedvojbeno utvrdio da su apelanticine pobijane odluke nezakonite jer u postupku razrješenja tužitelja s funkcije generalnog sekretara nije dokazano postojanje razloga za razrješenje, odnosno osnovanost navoda o povredama radne dužnosti, niti je pružena mogućnost da se izjasni i iznese svoju odbranu radi eventualnog opovrgavanja razloga za razrješenje koji su mu stavljeni na teret. Sud BiH je naložio apelantici da tužitelja vrati na poziciju generalnog sekretara na kojoj je bio raspoređen prema ugovoru o radu od 3. februara 2011. godine. Za svoje zaključke Sud BiH je u obrazloženju naveo odredbe čl. 1. i 2. tačka c), člana 48. stav 1. i čl. 60-66. Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: ZOR), zatim Zakon o VTKBiH (član 1. stav 1, čl. 14, 16, 19. i 48), Statut (član 1, član 19. stav 1, član 25, član 36), te apelanticin Pravilnik o radu.

7. Apelantica i tužitelj su se žalili protiv navedene presude Suda BiH. Odlučujući o žalbama, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine. Navedenom presudom tužiteljeva žalba je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u stavu VI izreke tako što je apelantica obavezana da isplati tužitelju sve razlike plata i naknada uz razlike plata između plate koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara VTKBiH i na poziciji savjetnika u Sektoru za makroekonomski sistem VTKBiH za razdoblje od 26. januara 2012. do 31. decembra 2012. godine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima u izreci pobijane presude sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 30. juna 2014. godine (stav I izreke drugostepene presude). Stavom II izreke tužiteljeva žalba je u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u stavu VII kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje tužiteljevog radnopravnog statusa na neodređeno vrijeme i bez vremenskog ograničenja mandata. Istom presudom apelanticina žalba je djelimično usvojena, pobijana presuda djelimično preinačena u stavu I izreke tako što je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke Upravnog odbora apelantice za pokretanje disciplinskog postupka od 26. januara 2012. godine i odluke Upravnog odbora apelantice o formiranju komisije za primopredaju dužnosti od 26. januara 2012. godine (stav III izreke drugostepene presude). U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda u preostalom dosuđujućem dijelu s troškovima postupka (stav I u dijelu kojim je poništena odluka Upravnog odbora apelantice o razrješenju tužitelja s dužnosti generalnog sekretara, st. II, III, IV, V i VIII) potvrđena (stav IV izreke drugostepene presude).

8. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je, između ostalog, navelo da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu s apelanticom na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova generalnog sekretara, što znači da za raskid ili otkaz tog ugovora moraju postojati razlozi koji se utvrđuju u zakonitom postupku, a što je apelantica propustila da učini shodno članu 61. stav 6. ZOR-a.

9. Protiv navedene presude drugostepenog vijeća Suda BiH apelantica je izjavila reviziju. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, revizijsko vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 020124 16 Rev od 24. novembra 2016. godine kojom je apelanticina revizija odbijena kao neosnovana.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u reviziji istakla da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u tome što je sud pogrešno i na materijalnim propisima neutemeljeno cijenio dužnost i mandat generalnog sekretara kao radni odnos. Dalje je istakla da Pravilnik o radu nijednim članom ne regulira radni odnos generalnog sekretara iz razloga što se za poziciju generalnog sekretara ne zasniva radni odnos, nego Upravni odbor bira-imenuje generalnog sekretara na mandat od četiri godine. Apelantica je navela da je tužiteljevo imenovanje na mjesto generalnog sekretara moglo biti isključivo na četiri godine i da se radi o funkciji koja podliježe smjeni od organa koji mu je povjerio dužnost, pa stoga tužiteljev mandat generalnog sekretara nije povezan s tužiteljevim radnopravnim statusom. Istaknuto je da iz navedenog proizlazi da je sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava izjednačavajući mandat generalnog sekretara s tužiteljevim radnim odnosom kod apelantice, a pri tome je zanemario odredbe Pravilnika i Statuta.

11. Revizijsko vijeće Suda BiH je utvrdilo da su i prema ocjeni tog vijeća nižestepeni sudovi odluku Upravnog odbora apelantice o razrješenju tužitelja pravilno ocijenili kao nezakonitu i kao takvu i poništili, te da su za to dali jasne i potpune razloge. Navedeno je da iz stanja u spisu jasno proizlazi da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu s apelanticom na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova generalnog sekretara, pa stoga u slučaju raskida ili otkaza tog ugovora moraju postojati razlozi koji se utvrđuju u zakonitom postupku, što je u predmetnom slučaju i prema ocjeni revizijskog vijeća izostalo.

12. Revizijsko vijeće je istaklo da prihvata shvatanje drugostepenog vijeća da tužitelj nije imenovan na mandatni period s ograničenim trajanjem mandata budući da ni odredbama Zakona o VTKBiH, Statuta, Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i Pravilnika o radu apelantice nije propisano da se generalni sekretar bira na mandat s ograničenim vremenom trajanja, odnosno da je to radno mjesto reizborno. Suprotno revizijskim navodima, Zakonom o VTKBiH nije propisano da apelantica ima i dva zamjenika generalnog sekretara. Revizijsko vijeće je istaklo da je tačno da je odredbom člana 36. Statuta propisano da apelantica ima generalnog sekretara i dva zamjenika generalnog sekretara, te da Upravni odbor može odlukom o imenovanju generalnog sekretara i dva zamjenika utvrditi da se oni mijenjaju na funkciji po usvojenom rasporedu. To u svakom slučaju, kako je zaključilo revizijsko vijeće, mora biti pod uslovom propisanim članom 16. stav 2. Zakona o VTKBiH (obavljanje funkcije izabranog predsjednika i potpredsjednika na volonterskoj osnovi). Naime, navedenom odredbom propisano je da predsjednika i dva potpredsjednika (kao apelanticinog organa) bira Skupština, po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda s izmjenjivošću mandata na funkciji predsjednika svakih 16 mjeseci na način utvrđen odlukom o izboru (stav 1. člana 16). Prema stavu 2, Skupština može posebnim aktom utvrditi da izabrani predsjednik i potpredsjednici svoju funkciju obavljaju na volonterskoj osnovi. Prema stavu 3, u tom slučaju, tj. u slučaju volonterskog obavljanja funkcije izabranog predsjednika i potpredsjednika, Skupština može utvrditi pored funkcije generalnog sekretara i funkciju dva zamjenika generalnog sekretara iz reda konstitutivnih naroda, koji podjelom rada vode određene konkretne poslove.

13. U odnosu na revizijske navode da je mjesto generalnog sekretara utvrđeno na mandatni period od četiri godine analogno trajanju mandata organa komore, revizijsko vijeće je istaklo da je nesporno da je mandat apelanticinih organa četiri godine, kako to i propisuje odredba člana 10. Zakona o VTKBiH. Međutim, apelantica u reviziji zanemaruje činjenicu da odredba člana 9. navedenog zakona jasno propisuje da su apelanticini organi Skupština, Upravni odbor, Nadzorni odbor i predsjednik i dva potpredsjednika. Nijednom odredbom navedenog zakona nije propisano da je i generalni sekretar njen organ, pa se stoga na njega i ne može primijeniti odredba člana 10. Zakona o VTKBiH, tj. o ograničenju mandata. Također, odredba člana 16. stav 4. Pravilnika o radu uprave stručnih poslova VTKBiH od 30. juna 2015. godine propisuje da se odluka o razrješenju generalnog sekretara i dva zamjenika generalnog sekretara obavezno donosi nakon isteka četverogodišnjeg mandata na koji se imenuje. Međutim, kako je utvrđeno, navedeni pravilnik je donesen nakon donošenja pobijane odluke i on se ne može primijeniti na predmetni slučaj. U vrijeme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između tužitelja i apelantice u primjeni je bio Pravilnik o radu s aneksima od 26. januara 2000. godine koji nije sadržavao takvu odredbu, kao ni isti pravilnik od 2. oktobra 2013. godine.

14. Nadalje, revizijsko vijeće je utvrdilo da, suprotno apelanticinom shvatanju, drugostepeno vijeće je pravilno zaključilo da iz odluke o imenovanju generalnog sekretara od 26. januara 2011. godine ne proizlazi da je Upravni odbor utvrdio da apelantica ima generalnog sekretara i dva zamjenika generalnog sekretara, zatim da se prilikom imenovanja mora poštovati princip zastupljenosti konstitutivnih naroda, da je obavezna izmjenjivost mandata na funkciji generalnog sekretara svakih 16 mjeseci, da je mandat generalnog sekretara četiri godine, da je trajanje mandata generalnog sekretara vezano za mandat apelanticinih organa i da postoji obaveza da generalni sekretar, apelanticin predsjednik i predsjednik Upravnog odbora moraju biti iz reda tri konstitutivna naroda. Revizijsko vijeće je utvrdilo da je na osnovu navedene odluke o imenovanju tužitelj i zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto generalnog sekretara, dakle, bez vremenskog ograničenja mandata. Također, kako je dalje utvrđeno, neosnovan je apelanticin navod da predsjednik VTKBiH, generalni sekretar i predsjednik UO ne mogu istovremeno biti iz istog konstitutivnog naroda, budući da takva zabrana ne proizlazi iz Zakona o VTKBiH, niti iz Statuta („Službeni glasnik BiH“ br. 18/02 i 86/10). Naime, odredba člana 36. stav 4. Statuta – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 15/13) prvi put propisuje da „generalni sekretar, predsjednik Komore i predsjednik Upravnog odbora moraju biti iz reda tri konstitutivna naroda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da je osporene presude moguće provesti u materijalnom dijelu u pogledu isplate dosuđenih naknada tužitelju. Međutim, u nematerijalnom dijelu koji se tiče imenovanja tužitelja na mjesto generalnog sekretara, prema njenom mišljenju, konačna odluka se ne može provesti. Smatra da je revizijsko vijeće u konačnici pogrešno tumačilo i primijenilo Zakon o VTKBiH i Statut kada je naloženo apelantici da tužitelja vrati na poziciju generalnog sekretara, koja je mandatnog karaktera. Istaknuto je da je članom 36. stav 4. Statuta definisano da mandat predsjednika i dva zamjenika, te mandat generalnog sekretara i dva zamjenika, kao i mandat članova UO traje četiri godine, odnosno da se svakih 16 mjeseci vrši rotiranje na navedenim pozicijama. Pored toga, Zakon o VTKBiH je jasno odredio da se prilikom izbora mora voditi računa o zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda i taj se princip mora primijeniti i kod imenovanja generalnog sekretara i dva zamjenika. Istaknuto je da je među strankama nesporno da je izborna skupština održana 2010. godine, da je mandat članova UO bio od 1. jula 2010. godine do 30. juna 2014. godine, zatim da je skupština koja je održana 2014. godine izabrala nove članove UO, te da je novi UO 1. jula 2014. godine imenovao novog generalnog sekretara i dva zamjenika. Također je istaknuto da iz navedenih zakonskih propisa jasno proizlazi da predsjednik, generalni sekretar i predsjednik UO ne mogu istovremeno biti iz istog konstitutivnog naroda. Budući da je u osporenim presudama odlučeno da se tužitelj vraća na mjesto generalnog sekretara, to znači da neko od trenutnih generalnih sekretara mora dobiti otkaz, a bila bi narušena i nacionalna zastupljenost konstitutivnih naroda. Prema apelanticinom mišljenju, konačna odluka je donesena na temelju pogrešnog tumačenja relevantnih propisa i njeno provođenje može biti samo stvar izvršnog a ne parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

16. Revizijsko vijeće Suda BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za tu odluku razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o Vanjskotrgovinskoj komori BiH („Službeni glasnik BiH“ 30/01 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 9.

1. Komora ima sljedeće organe:

a) Skupštinu;

b) Upravni odbor;

c) Nadzorni odbor;

d) Predsjednika i dva potpredsjednika.

Član 10. stav 1.

1. Mandat organa Komore je četiri godine.

Član 16.

1. Predsjednika i dva potpredsjednika bira Skupština, po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda, sa izmjenljivošću mandata na funkciji predsjednika svakih šesnaest mjeseci, na način utvrđen odlukom o izboru.

2. Skupština može, posebnim aktom, utvrditi da izabrani predsjednik i potpredsjednici svoju funkciju obavljaju na volonterskoj osnovi.

3. U slučaju iz prethodnog stava, Skupština može utvrditi, pored funkcije generalnog sekretara, i funkciju dva zamjenika generalnog sekretara iz reda konstitutivnih naroda, koji podjelom rada vode određene konkretne poslove.

Član 19.

1. Komora ima generalnog sekretara koji organizuje proces rada, rukovodi radom i poslovanjem stručnih službi Komore, stara se o finansiranju, upravlja finansijskim sredstvima i odgovara za zakonitost rada.

2. Postupak i uslovi za imenovanje generalnog sekretara uređuju se Statutom.

18. U Statutu Vanjskotrgovinske komore BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 15/13) relevantne odredbe glase:

Član 25.

Upravni Odbor Komore vrši naročito slijedeće poslove:

[…] Imenuje i razrješava generalnog sekretara i zamjenike generalnog sekretara Komore; Član 36. st. 1. i 4.

Komora ima generalnog sekretara i dva zamjenika generalnog sekretara koje imenuje Upravni odbor, po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda sa izmjenljivošću mandata na funkciji generalnog sekretara svakih šesnaest /16/ mjeseci.

[…] Generalni sekretar, predsjednik Komore i predsjednik Upravnog odbora moraju biti iz reda tri konstitutivna naroda.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 020124 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 1. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice kao poslodavca kojom je tražio poništenje apelanticinih odluka o razrješenju s dužnosti i naknadu plata, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešnog tumačenja i primjene materijalnog prava.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da su u konačnici drugostepeno i revizijsko vijeće Suda BiH donijeli odluke kojima je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen u dijelu kojim je tražio poništenje odluke Upravnog odbora apelantice o njegovom razrješenju s dužnosti, zatim da ga apelantica vrati na poziciju generalnog sekretara, kao i da mu naknadi plate, regrese, te uplati doprinose i poreze iz plata, sve kako je precizirano u odlukama. Ustavni sud zapaža da je apelantica u izjavljenoj reviziji istakla prigovore protiv drugostepene odluke, o kojima je revizijsko vijeće odlučivalo i dalo razloge za svoju odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće potvrđujući drugostepenu presudu dalo razloge zašto apelanticini revizijski prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi u osporenim odlukama dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešnom tumačenju materijalnog prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je istakla u reviziji a koje je revizijsko vijeće detaljno ispitalo u osporenoj odluci i dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Sud BiH pogrešno tumačio Zakon o VTKBiH i Statut kada je naloženo apelantici da tužitelja vrati na poziciju generalnog sekretara, koja je mandatnog karaktera a ne radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su sudovi zaključili, kao i da osporene odluke krše princip zastupljenosti konstitutivnih naroda. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće dalo jasne razloge zašto je zaključilo da je tužitelj s apelanticom u relevantno vrijeme zaključio predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o VTKBiH, Statuta i Pravilnika o radu. Pri tome, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće, u odnosu na apelanticine navode da odluke Suda BiH krše princip zastupljenosti konstitutivnih naroda jer se prilikom imenovanja generalnog sekretara i dva zamjenika mora voditi računa o zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda, dalo jasno obrazloženje zašto je istaknute revizijske navode smatralo neosnovanim pozivajući se pri tome na relevantne odredbe člana 36. Statuta u vezi sa članom 16. stav 3. Zakona o VTKBiH (kada Skupština u slučaju volonterskog rada može utvrditi pored funkcije generalnog sekretara i funkciju dva zamjenika generalnog sekretara iz reda konstitutivnih naroda). Također, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće u pogledu apelanticinih navoda da predsjednik, generalni sekretar i predsjednik UO ne mogu istovremeno biti iz istog konstitutivnog naroda polazeći od Zakona o VTKBiH i relevantnih odredaba Statuta dalo jasno obrazloženje zašto je zaključilo da su istaknuti navodi neosnovani, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u njima nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH. U pogledu navoda da je osporena odluka neprovediva jer su imenovani novi generalni sekretar i dva zamjenika uz poštovanje principa zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u konkretnom predmetu bavio postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno da konkretna pitanja imenovanja i zastupljenosti konstitutivnih naroda pri izboru apelanticinih organa nisu bila predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da istaknuta pitanja mogu biti predmet eventualnog izvršnog postupka.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno tumačenje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4947/16 (Vanjskotrgovinska komora Bosne i… | Sudska praksa | Aktio