Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4736/16 (M.B.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4736/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4736/16, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija M. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041729 15 Rev od 11. listopada 2016. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu M. B. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041729 15 Rev od 11. listopada 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 14. prosinca 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041729 15 Rev od 11. listopada 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. lipnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u razdoblju od 19. lipnja do 10. srpnja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 4. listopada 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete. Apelant je pismenim podneskom od 21. veljače 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev predloživši da sud nakon provedenog postupka poništi rješenje o imenovanju Upravnog odbora Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Upravni odbor) od 17. studenog 2005. godine, da se osigura da se postupak imenovanja predsjednika Upravnog odbora provede uz puno poštovanje načela „zakonitosti“ i „kvalitete“, da mu tužena isplati naknadu na ime plaće u određenom iznosu i troškove postupka, s tim da sud, ako ne udovolji ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, obveže tuženu da mu isplati određeni iznos na ime pričinjene materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041729 07 P od 23. lipnja 2009. godine naloženo je tuženoj da apelantu na ime pričinjene materijalne štete isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 041729 10 Gz od 18. siječnja 2013. godine ukinuta je presuda Općinskog suda od 23. lipnja 2009. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nije raspravljao o alternativno postavljenim tužbenim zahtjevima, a shodno odredbama članka 55. stavak 4. ZPP.

8. Nakon toga, Općinski sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj 65 0 P 041729 13 P 2 od 21. listopada 2013. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je izbor o imenovanju Upravnog odbora od 17. studenog 2005. godine nezakonit, da se navedeno rješenje poništi jer je u suprotnosti i sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kao i sa odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima), da se tužena obveže isplatiti mu na ime naknade materijalne štete iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu plati troškove parničnog postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su na ročištu za glavnu raspravu provedeni dokazi uvidom i čitanjem apelantove prijave na oglas, rješenja tužene o imenovanju Upravnog odbora, apelantovog prigovora na imenovanje članova Upravnog odbora, nalaza, zaključaka i preporuka Ureda ombudsmana za ljudska prava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured ombudsmana), dopisa Ureda ombudsmana od 11. travnja 2006. godine, rang-liste kandidata iz koje će se utvrditi da je pet kandidata koji su uvršteni u rang-listu određeno za članove Upravnog odbora, a imaju 8., 9., 16. i 18. mjesto, uvid u nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, informaciju tužene od 17. listopada 2008. godine, te dopis tužene od 1. veljače 2006. godine kao odgovor Uredu ombudsmana u kojem je navedeno da apelantov prigovor nije utemeljen. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, ocijenio kao relevantan dokaz informaciju tužene od 17. listopada 2008. godine iz koje proizlazi da je u povodu apelantovog prigovora na imenovanje članova Upravnog odbora tužena dala odgovor od 1. veljače 2006. godine u kome je navela razloge koji su utjecali na njezinu odluku o konačnom izboru članova imenovanih u Upravni odbor, koji je dostavljen i Uredu ombudsmana, s kojim je upoznat i Parlament FBiH dopisom od 3. srpnja 2006. godine. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da iz navedenih dokumenata proizlazi zaključak da je tužena s rang-liste podjednako uspješnih 18 kandidata, koju je dostavilo Povjerenstvo za provođenje javnog oglasa, izvršila izbor devet članova Upravnog odbora, rukovodeći se pored stručnih i načelom nacionalne zastupljenosti, budući da je prilikom odabira trebalo osigurati nacionalnu zastupljenost svih konstitutivnih naroda, zatim načelo regionalne zastupljenosti budući da Agencija za privatizaciju FBiH djeluje na području cijele Federacije Bosne i Hercegovine, te da u strukturi Upravnog odbora treba na odgovarajući način osigurati i kontinuitet članstva s obzirom na niz započetih strateških procesa privatizacije.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 041729 14 Gž 2 od 20. studenog 2014. godine apelantovu žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nije povrijedio odredbe iz čl. 3. i 12. Zakona o imenovanjima. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 12. stavak 3. citiranog zakona propisano, između ostalog, da će javni službenik osigurati da se izvrši konačno imenovanje kandidata koji je prvi na rang-listi u skladu s postojećim zakonima, pravilima i propisima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i na odredbe članka 13. stavak 4. Statuta Agencije za privatizaciju kojima je propisano da se u postupku imenovanja Upravnog odbora primjenjuju odredbe Zakona o imenovanjima, dok je stavkom 6. istog članka propisano da predsjednik i dopredsjednik Upravnog odbora ne mogu biti pripadnici istog naroda. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su apelantovi žalbeni navodi da je tužena prekršila načelo zakonitosti jer je imenovanje izvršila suprotno odredbama zakona, da je nacionalna zastupljenost čista izmišljotina tužene, te da su navodi iz informacije – odgovora tužene netočni, izmišljeni i neutemeljeni. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da nije cijenio ostale apelantove žalbene navode budući da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda u konkretnoj pravnoj stvari.

12. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena kao neutemeljena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 041729 15 Rev od 11. listopada 2016. godine.

13. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenice utvrđene u postupku. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tužena 1. travnja 2005. godine raspisala javni poziv za podnošenje prijava za članove Upravnog odbora, na koji se, između ostalih, prijavio i apelant. Povjerenstvo za izbor je na temelju bodovanja provedenim testiranjem utvrdilo rang-listu od 18 kandidata, na kojoj je apelant bio sedmi po redu. Nakon toga, tužena je donijela rješenje od 17. studenog 2005. godine kojim je imenovan Upravni odbor od devet članova, među kojima nije bio imenovan apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je Ured ombudsmana 10. travnja 2006. godine donio nalaz, zaključke i preporuke po apelantovom prigovoru, prema kojem je konstatirano da su imenovane osobe imale manje bodova od apelanta, da načela Zakona o imenovanjima nisu ispoštovana, zbog čega se tuženoj preporučuje poništiti rješenje o imenovanju Upravnog odbora od 17. studenog 2005. godine, osigurati provođenje postupka imenovanja po Zakonu o imenovanju, uz poštovanje načela „zakonitosti“ i „kvalitete“. Tužena nije dostavila odgovor u roku, zbog čega je Ured ombudsmana obavijestio Parlament FBiH o neizvršenju preporuka.

14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom ukazuje da je prilikom spornog odabira članova Upravnog odbora bilo narušeno načelo kvalitete jer su neki odabrani članovi bili s manjim brojem bodova na rang-listi, te da je on po svojim sposobnostima, iskustvu i kvalitetama, koji odgovaraju potrebi tog Upravnog odbora, imao bolje reference koje osiguravaju bolju kvalitetu izbora budući da je prošao specijalnu obuku za postupak privatizacije. Apelant je u reviziji istaknuo i da je o njegovom prigovoru odlučivao Ured ombudsmana koji je utvrdio nepravilnosti u konačnom odabiru i preporučio tuženoj poništiti rješenje o imenovanju, te osigurati da se postupak imenovanja provede uz poštovanje načela zakonitosti i kvalitete.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu članka 10. Zakona o Agenciji za privatizaciju kojom je propisano da Agencijom za privatizaciju upravlja Upravni odbor, koji se sastoji od devet članova, koji ima predsjednika i dopredsjednika, koji ne mogu biti pripadnici istog naroda, te da Upravni odbor imenuje i razrješava Vlada Federacije BiH. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima kojima je propisana procedura preispitivanja odluke o imenovanju, odnosno postupanje po preporuci ombudsmana. Konačno, Vrhovni sud je ukazao i na odredbe članka 17. stavak 1. al. 5. Zakona o Vladi FBiH kojim je propisano da Povjerenstvo za administrativni rad rješava u upravnom postupku o pitanjima iz nadležnosti Vlade, dok se odredba članka 200. stavak 3. Zakona o upravnom postupku primjenjuje i kada odlučivanje o upravnoj stvari vrši izvršna vlast, ako posebnim propisima koji uređuju ta pitanja o kojima rješenje donosi organ izvršne vlasti nije drugačije određeno. U vezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je tužena izvršna vlast u Federaciji BiH, a pitanja ministarskih, vladinih i drugih imenovanja regulirana su posebnim propisom, i to Zakonom o imenovanjima koji propisuje samo pravo prigovora na imenovanja, te postupak zaštite pred Uredom ombudsmana.

16. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je jedina zaštita u postupku imenovanja ministarskih, vladinih i drugih imenovanja u Federaciji BiH, koja je propisana Zakonom o imenovanjima, prigovor koji može podnijeti bilo koja zainteresirana osoba (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom ombudsmana. Kontrola zakonitosti se konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda ombudsmana Parlamentu FBiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava tužena. Shodno navedenom, Vrhovni sud je, u smislu članka 2. stavak 1. točka 1.5. Zakona o imenovanjima, kojim je regulirano imenovanje i razrješavanje i Upravnog odbora, zaključio da prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pobijanu odluku nije utemeljen, pa je reviziju odbio primjenom članka 248. ZPP.

17. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije utemeljena ni u odnosu na zahtjev za naknadu štete. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kada se potražuje šteta prouzročena trećoj osobi zbog nezakonitog rada organa pravne osobe u vršenju svoje funkcije ili u svezi s vršenjem svoje funkcije, po članku 172. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bilo je potrebno dokazati tu nezakonitost u vršenju funkcija ili u svezi s vršenjem svojih funkcija od strane organa tužene. Međutim, kako apelant u postupku nije dokazao nezakonitost u vršenju funkcija ili u svezi s njom, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

19. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Naime, apelant smatra da je tužena trebala provesti zakonitu proceduru izbora kandidata za članove Upravnog odbora, ali je proceduru provela nezakonito, suprotno odredbama čl. 2. i 12. Zakona o imenovanjima. Apelant navodi da je tužena suprotno odredbama Zakona o imenovanjima provela proceduru izbora kandidata za članove Upravnog odbora i donijela nezakonito rješenje o imenovanju Upravnog odbora od 24. studenog 2005. godine. Apelant ističe i da je prvostupanjski sud trebao utvrditi je li tužena pri izboru kandidata postupala u skladu s odredbama Zakona imenovanjima, odnosno je li pravilno primijenila materijalni propis kod izbora kandidata. Nadalje, apelant ističe da nije jasno kako je prvostupanjski sud donio presudu od 21. listopada 2013. godine jer je u ranijoj presudi isti sud udovoljio tužbenom zahtjevu, a u ponovnom postupku, budući da je prvostupanjska presuda ukinuta, nije proveo niti jedan dokaz, odbija tužbeni zahtjev i na temelju istih dokaza donosi dvije različite odluke.

20. Apelant smatra da je postupak koji se vodio pred redovnim sudovima trajao nedopustivo dugo, čime je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U skladu s navedenim, apelant je predložio da mu Ustavni sud dosudi naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i troškove odvjetnika kod zastupanja apelanta pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom stajalištu, u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena njegova prava navedena u apelaciji.

22. Kantonalni sud je naveo da se predmetni postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije.

23. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka.

24. Tužena je, između ostalog, navela da je apelacija neutemeljena i nedokazana u odnosu na tuženu jer tužena nije povrijedila apelantova prava iz Ustava BiH, niti iz drugih propisa. V.Relevantni propisi

25. Zakon o agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96 i 2/02) u relevantnom dijelu glasi:

Upravni odbor Članak 10.

Agencijom Federacije upravlja Upravni odbor.

Upravni odbor se sastoji od devet članova.

Upravni odbor ima predsjednika i dopredsjednika.

Predsjednik i dopredsjednik Upravnog odbora ne mogu biti pripadnici istog naroda.

26. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 12/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Načela Zakona

1. Konačno imenovanje se ne može izvršiti ukoliko nisu ispoštovana načela utvrđena ovim člankom.

2. Osim ako nisu izričito izuzeti odredbama članka 4. ovog zakona, svi postupci imenovanja provode se na način kojim se osigurava poštivanje i primjena slijedećih načela:

(A) Zakonitosti: Odgovorni javni službenik osigurava da se sva javna imenovanja vrše na zakonit način i sukladno svim važećim pravilima, propisima i zakonima.

(B) Kvaliteta: Glavno načelo kojim se rukovode sva imenovanja je načelo izbora na osnovu kvaliteta, putem dobro informiranog izbora osoba koje po svojim sposobnostima, iskustvu i kvalitetima odgovaraju potrebi reguliranog tijela koji je u pitanju.

[…] (E) Zastupljenost pri zapošljavanju: Odgovorni javni službenik nastoji da osigura da se kod imenovanja na javnu poziciju u pravilu odražava sastav naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Članak 12. stavak 3.

Konačna imenovanja nakon intervjua

3. Nakon što povjerenstvo za izbor dostavi predlog rang-liste kandidata odgovornom javnom službeniku, on će, osim ako ima opravdane razloge (sa dokazima koji to potvrđuju) da vjeruje da načela i procedure utvrđeni ovim zakonom nisu ispoštovani ili da bi imenovanje bilo kojeg od kandidata sa predložene liste sa užim izborom dovelo do sukoba interesa, osigurati da se izvrši konačno imenovanje kandidata koji je prvi na rang-listi sukladno postojećim zakonima, pravilima i propisima. Ukoliko se ne može izvršiti konačno imenovanje kandidata koji je prvi na listi zbog bilo kojih razloga navedenih u ovom stavku, kandidati koji rangirani kao slijedeći na listi sa užim izborom biće razmatrani za imenovanje.

Članak 16.

Prigovori 1. U slučaju kada postoje dokazi da načela utvrđena u članku 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, bilo koji član javnosti može podnijeti prigovor na konačno imenovanje sukladno odredbama ovog zakona.

2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a preslik se dostavlja ombudsmenu za ljudska prava Federacije (Zakon o ombudsmenu Federacije Bosne i Hercegovine, "Službene novine Federacije BiH", broj 32/00). Odgovorni javni službenik će u roku od sedam (7) dana od dana prijama prigovora obavijestiti podnositelja prigovora o ulozi ombudsmena.

3. Odredbama ovog zakona se ni na koji način ne mogu ograničiti ovlasti ombudsmena utvrđena Zakonom o ombudsmenu Federacije. Ombudsmen može poduzeti sve mjere neophodne da se prigovor ispita. Ombudsmen može pokrenuti pitanja vezana za postupak imenovanja na koji se prigovor odnosi i može zahtijevati da odgovorni javni službenik njegovom uredu dostavi sva dokumenta i spise vezane za narečeno imenovanje.

4. Odgovorni javni službenik mora Uredu ombudsmena dostaviti pismeni odgovor na prigovor u roku od četrnaest (14) dana od dana kada je dat prigovor.

5. Ukoliko većina dokaza upućuje da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa načelima iz članka 3. ovog zakona i postupcima utvrđenim ovim zakonom, ombudsmen je dužan da nadležnog javnog službenika pismeno informira o svim nepravilnostima koje su proistekle iz procesa imenovanja.

6. Ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke u svezi prigovora.

Zaključci mogu sadržavati preporuku tamo gdje dokazi upućuju, kako je gore narečeno, da je došlo do kršenja načela iz članka 3. ovog zakona i procedura utvrđenih ovim zakonom. Ombudsmen može, bez iznošenja povjerljivih informacija (uključujući i osobne podatke o kandidatima), objaviti nalaze i zaključke, uključujući i preporuke. Također, ombudsmen dostavlja svoje nalaze i zaključke osobi (ili osobama) koja je podnijela prigovor.

Članak 17.

Postupanje po preporuci ombudsmena

1. Kada je nalaz ombudsmena konačan po pitanju da postupak imenovanja nije proveden sukladno odredbama ovog zakona, ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja.

2. Ukoliko ombudsmen da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, odgovorni javni službenik je dužan da u određenom vremenskom roku dostavi pismeni odgovor u kojem će obavijestiti ombudsmena o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka na osnovu narečenih preporuka.

3. Ako odgovorni javni službenik ne odgovori sukladno odredbama stavka 2. ovog članka, ili ako ombudsmen nije zadovoljan narečenim odgovorom ili prijedlogom mjera na temelju njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke u svezi imenovanja upućuje Parlamentu Federacije.

27. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041729 15 Rev od 11. listopada 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 28. listopada 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. prosinca 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi da je odluka o imenovanju Upravnog odbora nezakonita, te da se tužena obveže isplatiti mu naknadu štete, tako da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3528/13 od 15. rujna 2016. godine, stavak 33., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

a)U odnosu na osporenu presudu

36. Suština apelacijskih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Naime, iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je tužena suprotno odredbama Zakona o imenovanjima provela proceduru izbora kandidata za članove Upravnog odbora i donijela nezakonito rješenje o imenovanju Upravnog odbora od 24. studenog 2005. godine. Pored toga, apelant tvrdi da je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, na temelju istih dokaza donio dvije različite odluke i u konačnici odbio njegov tužbeni zahtjev.

37. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati jesu li opravdani prigovori u svezi s proizvoljnom primjenom prava.

39. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku svoje stajalište o neutemeljenosti apelantove revizije dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je jedina zaštita u postupku imenovanja ministarskih, vladinih i drugih imenovanja u Federaciji BiH, koja je propisana Zakonom o imenovanjima, prigovor koji može podnijeti bilo koja zainteresirana osoba (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom ombudsmana. Kontrola zakonitosti se konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda ombudsmana Parlamentu FBiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava Vlada Federacije BiH (tužena u konkretnom slučaju). Zbog navedenog, prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije utemeljen. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na predmete koji su pokretali slična činjenično-pravna pitanja, pa tako u Odluci broj AP 3634/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3634/17 od 15. studenog 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je apelant osporavao presudu Suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U toj odluci, u dijelu „Činjenično stanje“, navedeno je: „[…] Sud BiH je zaključio da to znači da je apelant jedino […] podnošenjem prigovora mogao tražiti preispitivanje zakonitosti odluke Vijeća ministara BiH, pa da nema osnove da se konačna odluka o razrješenju, koja je objavljena u Službenom glasniku, preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog Zakona [o imenovanjima] za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da nije utemeljen ni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete budući da nije, u smislu članka 172. ZOO, dokazao nezakonitost u vršenju funkcije od strane tužene.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude, te u svezi s tim zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u segmentu primjene prava.

b)Suđenje u razumnom roku

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

42. Pored toga, Ustavni sud podržava praksu Europskog suda da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost organizirati svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

43. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 4. listopada 2007. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 11. listopada 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko devet godina.

44. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete i utvrđivanje ništavosti izbora o imenovanju Upravnog odbora, u kojem su tijekom dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog uvid u apelantovu prijavu, rješenje tužene o imenovanju Upravnog odbora, nalaz, zaključke i preporuke Ureda ombudsmana, te uvid u nalaz i mišljenje vještaka financijske struke). Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja postupka. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete i utvrđivanje ništavosti odluke o imenovanju Upravnog odbora u koji apelant nije izabran, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud presudu donio nakon godinu i osam mjeseci (23. lipnja 2009. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene, tek nakon tri i pol godine donio procesno rješenje (18. siječnja 2013. godine) kojim je uvažio žalbu, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u ponovnom postupku, donio presudu nakon devet mjeseci (21. listopada 2013. godine), dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko godinu dana (20. studenog 2014. godine), a postupak povodom revizije godinu i 10 mjeseci (11. listopada 2016. godine). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prije svega da je Kantonalni sud u jednoj fazi postupka, odlučujući o žalbi tužene, tek nakon tri i pol godine donio procesno rješenje, da postupak nije bio složen, da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta, dok se, s druge strane, Kantonalni sud nije izjašnjavao o navodima o trajanju postupka, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je predmetni postupak radi naknade štete i utvrđivanja ništavosti izbora o imenovanju Upravnog odbora trajao oko devet godina, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu duljinu predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 675,00 KM.

48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

49. Glede apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove zastupanja pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, kao i troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove zastupanja tijekom cijelog postupka, kao i troškove nastale podnošenjem apelacije, iz čega proizlazi da predmetne troškove snose isključivo apelanti.

Pravo na imovinu

50. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je zbog duljine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak trajao devet godina, pri čemu iz relevantnih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način tome doprinio, već da odgovornost za prekomjernu duljinu leži na redovnim sudovima, u najvećoj mjeri na Kantonalnom sudu.

52. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na aspekt primjene materijalnog prava iz prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu i kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasna, argumentirana i precizna obrazloženja.

53. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4736/16 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio