Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4229/16 (Rudnik Boksita „Srebrenica“ a.d. Srebrenica)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4229/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4229/16, rješavajući apelaciju Rudnika Boksita „Srebrenica“ a. d. Srebrenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik Boksita „Srebrenica“ a. d. Srebrenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000078 16 Rev 3 od 24. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudnik Boksita „Srebrenica“ a.d. Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenice, podnio je 4. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000078 16 Rev 3 od 24. augusta 2018. godine.

Uvodne napomene

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 000078 13 Ps 2 od 23. juna 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000078 14 Pž 3 od 12. februara 2015. godine, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja RGR „GEOKOP“ d.o.o Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj), preciziran u podnesku od 4. marta 2014. godine na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 000078 15 Rev 2 od 10. septembra 2015. godine revizija tužitelja je usvojena i presuda Višeg privrednog suda broj 80 0 Ps 000078 14 Pž 3 od 12. februara 2015. godine ukinuta, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 276.348,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2006. godine do isplate, u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 111.690,86 KM na ime zakonskih zateznih kamata na novčani iznos od 723.140,98 KM za period od 1. septembra 2006. godine do 15. septembra 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2007. godine do isplate, i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 33.379,15 KM, te se u tom dijelu predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje. Revizija apelanta je odbijena.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000078 15 Pž 4 od 10. marta 2016. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, presuda Okružnog privrednog suda broj 0 Ps 000078 13 Ps 2 od 23. juna 2014. godine preinačena u odbijajućem dijelu (dio stava I izreke) tako da je apelant obavezan da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 271.397,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. juna 2007. godine do isplate i u odbijajućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav III izreke) tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 12.255,17 KM a dio tužbenog zahtjeva po osnovu kamata na iznos od 271.397,13 KM počev od 1. septembra 2006. godine pa do 12. juna 2007. godine kao i višak zahtjeva po osnovu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan. U preostalom, pobijanom dijelu iz stava I izreke (koji se odnosi na isplatu iznosa od 111.690,86 KM na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 723.141,18 KM za period od 1. septembra 2006. godine do 15. septembra 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2007. godine pa do isplate, žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda, potvrđena.

Osporena presuda

5. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000078 16 Rev 3 od 24. augusta 2016. godine revizija tužitelja je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene u odbijajućem dijelu odluke, tako što je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 111.690,86 KM na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih na novčani iznos od 723.140,98 KM, za period od 1. septembra 2006. godine do 15. septembra 2007. godine, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena (odbijajući dio za isplatu zatezne kamate na iznos od 111.690,86 KM počev od 20. septembra 2007. godine do isplate). Istom presudom je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade troškova izjavljene revizije isplati iznos od 3.750,00 KM. Revizija apelanta je odbijena.

6. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepena odluka nije pravilna u odbijajućem dijelu zahtjeva kojim se traži isplata iznosa od 111.690,86 KM na ime dospjelih obračunatih zateznih kamata. Vrhovni sud smatra da je pravilno ukazivanje u reviziji apelanta da drugostepeni sud ne može drugačije na sjednici vijeća cijeniti dokaze i dati drugačiju ocjenu činjenica od one ocjene koju je dao prvostepeni sud, ali samo kada su u pitanju neposredno izvedeni dokazi pred prvostepenim sudom. Po mišljenju Vrhovnog suda, ako bi tako postupio u odnosu na neposredno izvedene dokaze, drugostepeni sud bi povrjedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP), kao i načelo neposrednosti (član 4. ZPP). Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka, stranaka ili vještaka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, takvog ograničenja nema kada su u pitanju posredno izvedeni dokazi, a upravo ocjenom posredno izvedenih dokaza, drugostepeni sud je stekao uvjerenje o djelimičnoj osnovanosti zahtjeva tužitelja-protivtuženog, kada je u pitanju zahtjev za isplatu iznosa od 271.397,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. juna 2007. godine do isplate. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, ne stoji revizioni navod o povredi odredbe člana 217. ZPP, kao ni navodi o povredama odredbi čl. 8. i 191. stav 4. ZPP, jer ocjena dokaza i obrazloženje tih dokaza nije proizvoljno ni suprotno utvrđenom činjeničnm stanju iz predmeta spisa.

7. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano je ukazivanje revizije apelanta na povrede odredbi čl. 147., 148. i 150 ZPP, posebno počinjenih time što navodno vještak T. P. nije na glavnoj raspravi usmeno obrazložio nalaz, kod činjenice da prvostepeni sud u obrazloženju ukazuje da neposredno saslušanje vještaka nije provedeno, jer tužitelj nije imao primjedbi na nalaz, dok je apelant „prigovorio pismenom nalazu i mišljenju bez pitanja za vještaka“. Isto tako, imajući u vidu činjenicu da je isti vještak radio dvije dopune po rješenju suda i da se apelant tome nije protivio, kako u pogledu obima tako i u pogledu ličnosti vještaka, da su mu dopune nalaza dostavljene i da se na njih mogao izjasniti, ne stoje revizioni navodi da mu je uskraćeno raspravljanje, posebno ne propustima na strani suda.

8. Sumirajući provedeni parnični postupak, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 279. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojima povjeriocu pripada pravo na zateznu (procesnu) kamatu na neisplaćenu obračunatu kamatu od podnošenja tužbe (zahtjeva) za naplatu potraživanja obračunate kamate. Ove kamate se ne mogu zahtjevati sve dok ne prestane glavna novčana tražbina iz koje proizilaze zatezne kamate, pa i onda kada su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug, kao što je ovdje slučaj. Kako dalje navodi Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe ZOO, zatezne kamate mogu se utužiti uz glavni dug u apsolutnom iznosu, ali od dana utuženja na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavni dug. Tek nakon isplate glavnog duga, povjerilac stiče pravo da dospjelu zateznu kamatu prikaže kao glavno potraživanje i postavi zahtjev za isplatu procesne kamate. Pošto je tek ovom revizionom odlukom konačno odlučeno da apelant ima obavezu isplatiti tužitelju, iz osnova glavnog duga preostali iznos od 271.397,13 KM, Vrhovni sud je odbio zahtjev za isplatu procesne kamate na iznos obračunate dospjele zatezne kamate od 111.690,86 KM, počev sa 20. septembra 2007. godine, jer glavni dug još nije plaćen.

Apelacioni navodi

9. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Apelant smatra da je odukom Vrhovnog suda da plati zakonske zatezne kamate u iznosu od 111.690,86 KM su povređene odredbe čl. 191 i 141- 161. ZPP. Navedenim zakonom je određeno da će sud obrazložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele stranke i dokaze koje su izveli, koje je sud od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako je utvrdio, ako ih je utvrđivao dokazivanjem koji su dokazi izvedeni i kako ih je cijenio te materijalno pravo koje je primjenio. Apelant smatra da sud nije naveo sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom niti ih je cijenio u skladu sa zakonskim odredbama ZPP i ZOO. Dakle, apelant smatra da mu je u revizionom postupku uskraćeno pravo na neposredno izvođenje dokaza jer te dokaze je trebao izvesti i cijeniti sud čime je tuženom povređeno pravo na pravično suđenje. Apelant navodi da se revizija zbog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestepenim sudovima.

11. Osim toga apelant navodi da u konkretnom predmetu sud nije dao obrazloženje i potpunu ocjenu dokaza izvještaja vještaka T. P. kako izvještaj od 15. septembra 2007. godine tako i ostala dva dopunska izvještaja ne dovodeći ih u međusobnu vezu. Apelant je u toku cijelog postupka konkretno i obrazloženo prigovarao obračunu koji je izvršio vještak T. P., ali i visini tužbenog zahtjeva uopšte. Apelant dalje navodi da drugostepeni kao i Vrhovni sud nigdje nije naveo i obrazložio na koji način je došao do iznosa iz tužbenog zahtjeva, niti su navedeni sudovi uopšte cijenili nalaz, mišljenje i iskaz vještaka Đ. M., koji je jedino vještačenje provedeno u ovom postupku. Ukoliko je smatrao da je određene dokaze potrebno drugačije cijeniti ili drugačije utvrditi cijelokupno činjenično stanje, drugostepeni sud je, po ocjeni apelanta, bio dužan zakazati usmenu raspravu kako bi se neposrednim opažanjem uvjerio u ključne dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom.

12. Na osnovu svega navedenog apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i predmet vrati na ponovno suđenje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što su nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević