Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3766/18 (S. R.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3766/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3766/18, rješavajući apelaciju Slobodana Radanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Radanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 040025 17 Rev od 29. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 8. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 040025 17 Rev od 29. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je drugostepena presuda, na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, a kojom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da mu tuženi („Zovko-osiguranje“ d.d. Žepče) isplati na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos, te kojom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo apelantovo vozilo marke „Mercedes“, kojim je upravljao apelantov sin i vozilo marke „Golf“, koje je osigurano kod tuženog. Nadalje, da je apelant tvrdio da je ovu saobraćajnu nezgodu skrivio vozač vozila „Golf“ upravljajući vozilom u alkoholisanom stanju (dokazujući to zapisnikom i dopunom zapisnika o uviđaju). Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu, koja je uzrokovana krivicom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice (stav 1.), a ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpili srazmjerno stepenu svoje krivice (stav 2.). U vezi s tim je istaknuto, da je za primjenu navedene zakonske odredbe potrebno utvrditi krivicu vozača koji su učestvovali u saobraćajnoj nezgodi, te eventualno srazmjerno stepenu krivice i nastalu štetu. Također, da je odredbom člana 174. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH propisana zabrana vozaču motornog vozila da upravlja vozilom u saobraćaju ako je pod dejstvom alkohola, te da je za postupanje vozača koji se te zabrane ne pridržava propisana prekršajna odgovornost (član 236. stav 1. tačka 27. navedenog zakona). Vrhovni sud je naglasio da se ne može samo na osnovu pretpostavke da je vozač koji upravlja vozilom u saobraćaju pod uticajem alkohola nesposoban za upravljanje (a bez utvrđivanja uzročne veze između alkoholisanosti vozača i nastale štete), zaključiti da je i odgovoran za nastalu štetu. Naime, da je prema odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na apelantu bio teret dokazivanja da postoji uzročna veza između alkoholisanosti vozača vozila „Golf “ i nastale štete, a ne na tuženom, kako je pogrešno zaključio drugostepeni sud. Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i mašinske struke proizlazi: da je do sudara vozila došlo u lijevoj kolovoznoj traci gledano u smjeru kretanja apelantovog vozila, da položaj vozila poslije nezgode ukazuje da su jednu sekundu prije sudara oba vozila bila na sredini kolovoza, da je vozilo „Golf“ neposredno prije kontakta izmicalo u svoju desnu stranu trake kojom se kretalo, a o razlozima prelaska vozača vozila "Mercedes" na suprotnu kolovoznu traku, od one koja je rezervisana za njegovo kretanje, vještak se nije mogao izjasniti. Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se nije moglo utvrditi čijom krivicom je saobraćajna nezgoda nastala, koji je utemeljen na tome što se o razlozima prelaska vozača vozila "Mercedes" na suprotnu kolovoznu traku vještak nije mogao izjasniti. Naime, da je kod činjenice da su se oba vozila nalazila na sredini kolovoza jednu sekundu prije sudara, da je vozač vozila “Golf“ reagovao bježanjem u svoju desnu kolovoznu traku, da je apelantovo vozilo u momentu sudara bilo na kolovoznoj traci rezervisanoj za kretanje vozila „Golf“, da je pravilno bilo zaključiti da je reakcija vozača vozila “Mercedes” jednu sekundu prije nezgode, kojom je usmjerio svoje vozilo prema lijevoj umjesto prema desnoj strani kolovoza u svom pravcu kretanja bila pogrešna, te da je to uzrok nastanka konkretne saobraćajne nezgode, jer da je reagovao vozilom prema desnoj umjesto lijevoj ivici kolovoza u svom pravcu kretanja do te nezgode ne bi došlo. Vrhovni sud je zaključio da je takvo ponašanje vozača apelantovog vozila suprotno odredbi člana 39. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (kojom je propisano da je vozač dužan da se kreće vozilom desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja) i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, te da apelant nije dokazao da je alkoholisanost vozača vozila “Golf“ u uzročnoj vezi sa štetom nastalom u toj saobraćajnoj nezgodi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Vrhovni sud i prvostepeni sud u konkretnom postupku proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP, ZOO i Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, jer u konkretnom slučaju nije bilo uporišta izvođenju zaključka da je udes izazvao vozač apelantovog vozila. Apelant je, između ostalog, naveo da se brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj vezi, nameće zaključak da je vozač Golfa i osiguranik tuženog, svojim ponašanjem izazvao saobraćajnu nezgodu tako što je kritične prilike upravljao vozilom pod djelovanjem alkohola. Apelant je istakao i da je njegovo vozilo „kritične prilike znatno oštećeno pa odbijanje njegovog zahtjeva za naknadu štete u pravosnažno utvrđenoj visini uz obavezu da suprotnoj stranci nadoknadi parnične troškove predstavlja nedozvoljeno miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta stečenog u skladu sa pozitivnim propisima“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (tj. prvostepeni sud i Vrhovni sud) dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP, ZOO i Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi (prvostepeni sud i Vrhovni sud), na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev (tj. nije dokazao da postoji uzročna veza između alkoholisanosti vozača vozila „Golf “ i nastale štete), te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević