Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4664/16 (E. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4664/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4664/16, rješavajući apelaciju Eldara Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Eldara Karića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210220 12 Rsž od 19.

septembra 2016. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Eldaru Kariću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Eldaru Kariću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Eldara Karića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210220 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Eldar Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 210220 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „LSP“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. i 18. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud su 18. juna i 6. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant i tuženi su 1. februara 2011. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa ugovorenim probnim radom u trajanju od tri mjeseca, a potom 1. maja 2011. godine novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa ugovorenim probnim radom u trajanju od tri mjeseca.

6. Tuženi je 2. augusta 2011. godine donio Rješenje o raskidu apelantovog ugovora o radu (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) u kojem se u preambuli pozvao na odredbe člana 86. stav 5. i člana 88. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR), dok je u obrazloženju tog rješenja naveo da je apelant 1. februara 2011. godine sa tuženim sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ali uz probni rad u trajanju od tri mjeseca. Nadalje je tuženi u obrazloženju predmetnog rješenja istakao da je tuženi u toku apelantovog probnog rada napravio evaluaciju i zajedno sa njim postavio jasne ciljeve produživši probni rad zaključno sa 2. augustom 2011. godine. Kako apelant nije zadovoljio na probnom radu, tuženi je donio predmetno rješenje.

Osporeni postupak

7. Apelant je 26. septembra 2011. godine podnio tužbu, radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tužbom je tražio da se poništi predmetno rješenje tuženog, te da sud obaveže tuženog da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu od 1. februara 2011. godine uz uspostavu radnopravnog statusa od dana raskida ugovora o radu tj. od 31. augusta 2011. godine. Također je tužbom tražio da mu tuženi isplati naknadu plaće za određeni vremenski period, te da mu uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.360,00 KM.

8. U odgovoru na tužbu od tuženi je naveo da su neosnovani navodi iz tužbe, te da je razlog zbog kojeg je apelantu prekinut radni odnos činjenica da on svojim radom na poslu nije zaslužio prolaznu ocjenu, s obzirom da je bio na probnom radu.

9. Općinski sud je pripremno ročište održao 5. januara 2012. godine, a glavnu raspravu 18. aprila 2012. godine.

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 210220 11 Rs od 15. maja 2012. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi kao poslodavac kroz matricu vještina vršio apelantovo ocjenjivanje za period od 1. februara do 30. aprila 2011. godine na način da je preporučen probni rad za još tri mjeseca. Tuženi je 31. marta 2011. godine donio odluku kojom je apelantu zbog pristigle prekršajne kazne umanjio platu za maj 2011. godine. Potom je Općinski sud ukazao da je odlukom tuženog od 6. maja 2011. godine apelantu izrečena mjera opomene iz razloga što je 4. maja 2011. godine neopravdano odsustvovao s posla, a o svom nedolasku nije obavijestio nadređenog. Nadalje, iz zapisnika tuženog od 4. jula 2011. godine proizlazi da je on sačinjen zbog toga što je apelant 2. jula 2011. godine zakasnio na inventuru, te se u tom zapisniku nalazi apelantova izjava u kojoj je naveo da je tog dana zakasnio nekih dvadesetak minuta na posao iz privatnih razloga.

12. Zatim je Općinski sud istakao da je Pravilnikom o radu tuženog (član 18.) predviđeno da zaposlenik zasniva radni odnos kod poslodavca pod uslovom probnog rada, te da je probni rad obavezan za svako radno mjesto koje ima poslodavac, bez obzira da li se ugovor o radu zaključuje na određeno ili na neodređeno vrijeme, te da je probni rad obavezan i za zaposlenike koji mijenjaju radno mjesto unutar društva. Probni rad se, nadalje, ugovora sa zaposlenikom prilikom zaključivanja ugovora o radu, te da se tom prilikom određuje rok trajanja probnog rada, s tim što ne može trajati duže od šest mjeseci. Članom 21. navedenog Pravilnika je određeno da poslodavac može zaposleniku otkazati ugovor o radu i prije isteka ugovorenog probnog rada ako se u toku trajanja probnog rada utvrdi da njegove stručne i radne sposobnosti ne zadovoljavaju radno mjesto za koje je zaključio ugovor o radu, a rukovodilac koji je dao negativnu ocjenu probnog rada prije isteka probnog perioda je dužan pismeno obrazložiti na osnovu čega je donio takvu ocjenu. Također je Općinski sud naveo da je iz apelantovog iskaza utvrdio da protiv njega nikada nije pokrenut niti vođen disciplinski postupak vezano za težu povredu radne dužnosti, te da za period od 1. maja do 2. avgusta 2011. godine nije dobio ocjenu rada.

13. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je institut probnog rada sadržan u članu

18. ZoR. Prema ugovoru o radu od 1. februara 2011. godine, a shodno pravilima o računanju vremena iz odredbe člana 77. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, Općinski sud je naveo da proizlazi da je probni rad ugovoren za apelanta prestao 1. maja 2011. godine. Isti taj dan između parničnih stranaka je zaključen novi ugovor, koji je identičan u pogledu sadržine sa ugovorom koji je zaključen 1. februara 2011. godini. Tim novim ugovorom od 1. maja 2011. godine se ništa ne mijenja ni u pogledu apelantovog radnog mjesta, a njime nije otkazan prvobitni ugovor o radu. Prema tom (novom) ugovoru probni rad je istekao 1. augusta 2011. godine.

14. Kako je predmetno rješenje doneseno 2. augusta 2011. godine, Općinski sud je naveo da sasvim jasno proizlazi da je ugovor o radu otkazan nakon proteka roka probnog rada, zbog čega je navedeno rješenje nezakonito. Naime, iz njegovog obrazloženja je vidljivo da se sam tuženi poziva na ugovor o radu koji je zaključen 1. februara 2011. godine, ali uz probni rad u trajanju od tri mjeseca. Zbog toga je tuženi mogao otkazati taj ugovor o radu (koji je i dalje na snazi) samo prije 1. maja 2011. godine, ali samo uz one uvjete koje su određeni čl. 20. i 21. Pravilnika o radu tuženog. Sve i da apelant nije dobio prolaznu ocjenu kako to tvrdi tuženi, a što ne proizlazi iz matrice vještina, Općinski sud je istakao da se to ocjenjivanje odnosilo samo na trajanje probnog rada koji je ugovoren prvim ugovorom, pa napravljena evaluacija o radu za apelanta ne može pukim automatizmom obuhvatiti i period nakon 1. maja 2011. godine pa nadalje. Tuženi, kako to proizlazi iz apelantovog iskaza nije vršio njegovo ocjenjivanje za period trajanja probnog rada ugovorenog drugim ugovorom. Pored toga, kako je iz apelantove radne knjižice utvrđeno da je njegov radni odnos trajao od 1. februara do 31. augusta 2011. godine (punih sedam mjeseci), Općinski sud je naveo da tuženi otkaz ugovora o radu i nije mogao dati zbog probnog rada.

15. Pored navedenog, a cijeneći da je tuženi htio otkazati ugovor o radu shodno odredbi člana

88. ZoR na koje se i sam pozvao prilikom donošenja predmetnog rješenja, Općinski sud je istakao da je to suprotno navedenoj zakonskoj odredbi jer tuženi nije dokazao da je apelant počinio težu ili pak lakšu povredu radne dužnosti, niti je dokazao da je proveo disciplinski postupak, te ugovor o radu iz tih razloga otkazao u roku od 15 dana shodno odredbi člana 89. ZoR. Kako je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nezakonit, Općinski sud je naveo da je i osnovano apelantovo potraživanje za naknadu plaće koju bi on ostvario da je radio, kao i zahtjev za uplatu doprinosa na utvrđene razlike plaća, dok je odluka o troškovima donesena na osnovu člana 383. st. 1. i 2, člana 386. stav 1. i člana 396. st. 1-3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Tuženi je 19. juna 2012. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je cjelokupan spis predmeta na odlučivanje po žalbi Općinski sud dostavio 11. jula 2012. godine Kantonalnom sudu.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 210220 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev.

18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pogrešno nalazi da je apelantov probni rad istekao 1. maja 2011. godine, odnosno da je na snazi bio ugovor o radu na 1. februara 2011. godine. Naime, kada je tuženi ponudio novi ugovor apelantu 1. maja 2011. godine, a apelant taj ugovor potpisao, apelant je na taj način pristao na uslove iz novog ugovora, te je prećutno stavljen van snage prethodni ugovor. Potom je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 18. ZoR, te naveo da je iz ugovora o radu od 1. maja 2011. godine vidljivo da je apelant s tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa probnim radom u trajanju od tri mjeseca, te da je tuženi 2. augusta 2011. godine (po isteku probnog rada) donio rješenje kojim je otkazao ugovor o radu zaključen 1. maja 2011. godine uz poštivanje otkaznog roka, koji po zakonu ne može biti kraći od sedam dana. Nadalje je Kantonalni sud istakao da prvostepeni sud pogrešno nalazi da je tuženi htio otkazati ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. ZoR, jer se tuženi pozvao na navedeni član u preambuli predmetnog rješenja kojim je otkazao ugovor o radu apelantu. Naime, iako jeste naveden član 88. ZoR u preambuli rješenja, Kantonalni sud je naveo da se iz predmetnog rješenja vidi da je tuženi otkazao ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 18. ZoR, odnosno jer apelant nije zadovoljio na probnom radu. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da se neosnovano prvostepeni sud poziva da je tuženi mogao otkazati ugovor o radu apelantu samo u skladu sa odredbama čl. 20. i 21. Pravilnika o radu tuženog. Naime, kako se navedene odredbe odnose na pripravnike, Kantonalni sud je istakao da se one nikako u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP, pa kako je tuženi u cijelosti uspio u ovom sporu, shodno članu 386. stav 1. navedenog Zakona i čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, Kantonalni sud je istakao da tuženom pripada pravo na naknadu troškova postupka u dosuđenom iznosu navedenom u dispozitivu presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Naime, apelant u suštini ukazuje da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio pozitivnopravne propise kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev, te ga obavezao da tuženom naknadi troškove postupka. Nadalje ističe „da je očito da je u ovom parničnom postupku, osim što je drugostepeni sud donio odluku nakon više od četiri godine nakon podnošenja žalbe, isti sud preinačio prvostepenu presudu prema kojoj je tužitelj/apelant gajio razumnu nadu u uspješnost vođenja ovog postupka“. Zatim ukazuje da „donošenje odluka sa očitim materijalnim greškama […] i sve to u trajanju parničnog postupka prvo - i drugostepenog postupka od preko pet godina, s dvije potpuno suprotne odluke - dovelo bi do opće pravne nesigurnosti, dopuštenosti arbitrarnog i paušalnog sudovanja, kao i gubitka povjerenja u pravni sistem, te konačno odustajanja građana od obraćanja sudovima radi, kao ovdje, rješavanja radno-statusnih pitanja, kao i svih drugih pitanja“.

21. Stoga apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi postojanje povrede navedenih prava, ukine osporenu presudu, te predmet vrati Kantonalnom sudu da donese novu odluku po hitnom postupku. Također, apelant traži i pravičnu satisfakciju zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 1.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, jer je taj sud donio zakonitu odluku, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Općinski sud je, prvenstveno, opisao hronološki tok postupka pred tim sudom, te naveo da prvostepeni postupak nije trajao nerazumno dugo, već je proveden u razumnom roku i u skladu sa zakonskim odredbama koje propisuju ovaj postupak. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.

(1) Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.

(2) Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od tri mjeseca.

(3) Ako je ugovoren probni rad, otkazani rok iznosi najmanje sedam dana.

Član 88. stav 1.

(1) Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu [...] zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Član 94. st. 2.

(2) Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 210220 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 13. oktobra 2016. godine a apelacija je podnesena 11. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra su mu osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

34. Nadalje, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut 26. septembra 2011. godine, a da je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda od 19. septembra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro pet godina i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

Analiza razumnosti trajanja postupka

36. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom na prirodu apelantovog zahtjeva, te iz dokumenta koji su predočeni, ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja bi eventualno uticala na dužinu postupka odlučivanja po apelantovom zahtjevu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da se radilo se o postupku koji je hitne prirode (član 420. ZPP), za koji se može zaključiti da je od posebnog značaja za apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da radni sporovi zahtijevaju posebnu revnost u postupanju (vidi Evropski sud, Ruotolo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, stav 17, Serija A broj 230-D i Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, broj predstavke 68811/13, stav 14). Kada je u pitanju apelantov doprinos, Ustavni sud ne primjećuje da je on svojim radnjama utjecao na dužinu trajanja postupka. S druge strane, cijeneći ponašanje redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu na dvije sudske instance doneseno ukupno dvije odluke. Općinskom sudu je bilo potrebno oko osam mjeseci da donese prvostepenu sudu od dana podnošenja tužbe, dok je Kantonalnom sudu bilo potrebno preko četiri godine da odluči po žalbi i donese osporenu odluku. Po ocjeni Ustavnog suda, takvo kašnjenje Kantonalnog suda u donošenju osporene odluke se čini očigledno prekomjerno, posebice u okolnostima kada je Kantonalni sud osporenu odluku donio bez održavanja rasprave, koja bi eventualno bila od utjecaja na dužinu trajanja žalbenog postupka i doprinijela dužini postupka sagledanog u cjelini. S tim u vezi, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud posebno uočava da Kantonalni sud nije ponudio bilo kakve razloge kojima bi se opravdala pred tim sudom dužina trajanja postupak.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku koji je trajao skoro pet godina u okviru kojeg je Kantonalnom sudu bilo potrebno preko četiri godine da odluči po žalbi i donese osporenu odluku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 600,00 KM.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim se najduže vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

41. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o radnom sporu u kojem se pred redovnim sudovima postavilo pitanje ocjene zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu (na neodređeno vrijeme) u kojem je ugovoren probni rad.

44. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud u okolnostima konkretnog predmeta suštinski smatrao da postoji kontinuitet apelantovog radnopravnog statusa u kontekstu ugovora o radu koje je apelant zaključio sa tuženim (od 1. februara i 1. maja 2011. godine) na neodređeno vrijeme sa ugovorenim probnim radom u trajanju od tri mjeseca. U tom smislu je Općinski sud zauzeo stav da ugovorom o radu od 1. maja 2011. godine nije otkazan prvobitno zaključeni ugovor o radu od 1. februara 2011. godine, koji je po ocjeni Općinskog suda i dalje na snazi. U tom smislu, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi i stav Općinskog suda da je tuženi ugovor o radu mogao otkazati samo prije 1. maja 2011. godine, odnosno da je u konkretnom slučaju taj ugovor otkazan nakon proteka probnog rada, što je za posljedicu imalo utvrđenje tog suda da je predmetno rješenje nezakonito. Kako se po ocjeni Općinskog suda apelantov ugovor o radu nije mogao otkazati zbog probnog rada, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi i stav Općinskog suda da se nezakonitost predmetnog rješenja manifestuje i u tome da je u ovoj pravnoj stvari tuženi bio, u smislu odredbi relevantnih materijalnog prava (čl. 89, 90. i 91. ZoR), u obavezi ispoštovati i apelantova prava (poštivanje otkaznog roka, vođenje disciplinskog postupka, te pravo na odbranu) prilikom davanja otkaza, kao i dokazati da je on počinio povredu radne dužnosti, budući da se tuženi u preambuli predmetnog rješenja, kao pravni osnov za njegovo donošenje, pozvao na član 88. ZoR.

45. Suprotno stavovima prvostepenog suda, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi zaključak Kantonalnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji kontinuitet radnopravnog statusa, budući da je potpisivanjem novog ugovora o radu od 1. maja 2011. godine prećutno stavljen van snage raniji ugovor o radu od 1. februara 2011. godine, te da je njegovim zaključenjem apelant pristao na uslove iz novog ugovora koje se odnose na ugovaranje novog probnog rada u trajanju od tri mjeseca u smislu relevantnih odredbi ZoR (član 18.). Stoga je Kantonalni sud zaključio da se predmetno rješenje odnosi na ugovor o radu od 1. maja 2011. godine i doneseno je uz poštivanje zakonskog otkaznog roka koji se primjenjuje kada je ugovoren probni rad (najmanje sedam dana-stav 3. člana 18. ZoR). Pri tome, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi i pravno shvatanje Kantonalnog suda da je pogrešan stav prvostepenog suda da je tuženi apelantu htio otkazati ugovor o radu i iz razloga iz člana 88. ZoR, kojeg je tuženi između ostalog naveo u preambuli predmetnog rješenja. Ovo iz razloga, što je po ocjeni Kantonalnog suda otkaz u konkretnom slučaju dat zbog toga što apelant nije zadovoljio na probnom radu u smislu odredbe člana 18. ZoR, a što je kako je to Kantonalni sud istakao vidljivo iz sadržaja samog obrazloženja predmetnog rješenja. Pri tome, Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da kvalitet obrazloženosti predmetnog rješenja nije doveden u pitanje kako od strane apelanta, tako i od strane redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, što bi eventualno za posljedicu otvorilo pitanje njegove zakonitosti u smislu odredbe člana 94. stav 2. Zakona o radu (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1994/16 od 11. oktobra 2018. godine, stav 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, s obzirom da je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim apelantov glavni tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog rješenja, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi i da su ostali zahtjevi iz tužbe (koji dijele pravnu sudbinu glavnog zahtjeva) neosnovani, dok je odluku o troškovima postupka Kantonalni sud donio primjenjujući kriterij uspjeha u parnici.

46. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

48. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ jer je predmetni postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa trajao skoro pet godina na dvije sudske instance, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud pred kojim je postupak trajao preko četiri godine, a taj sud za navedeno nije dao bilo kakve objektivne i opravdane razloge.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, u situaciji kada Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost na načinu na koji je Kantonalni sud u osporenoj odluci primijenio pravo, preinačivši prvostepenu odluku i odbivši apelantov tužbeni zahtjev.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević