Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3656/18 (Ž. S. i drugi)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3656/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3656/18, rješavajući apelacije Ž. S. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ž. S. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 149179 18 Gž od 26. aprila 2018. godine;
Ekrem Buza protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 052331 18 Rsž 3 od 14. maja 2018. godine;
Mursel Mahmutović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 087459 16 Rev od 10.
maja 2018. godine;
Spasenija Aranđelović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 128685 15 Gž od 20. juna 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3656/18
1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Bogdanović advokat iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 149179 18 Gž od 26. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi (Republika Srpska-Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Grad Banjaluka i Lovačko udruženje „Zmijanje“ Banjaluka) da mu isplate ukupan iznos od 1.246,25 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je obavezan apelant da prvotuženoj i drugotuženom naknadi troškove postupka.
3. Okružni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta da se obavežu tuženi da mu nadoknade štetu nastalu na njegovom automobilu prilikom saobraćajnog udesa koji se dogodio 16. maja 2011. godine na putu Ledenice-Krupa na Vrbasu (tako što je, po apelantovim navodima, medvjed izašao na put i udario u apelantovo vozilo). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je vještak mašinske struke, na osnovu raspoložive dokumentacije (službene zabilješke o oštećenju vozila, fotografije oštećenja vozila), došao do zaključka da su oštećenja na apelantovom vozilu mehanička (nastala udarom u vozilo), te da na fotografijama nije uočio tragove nekog drugog vozila. Nadalje, Okružni sud je naveo da je određeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke, koji je vratio spis sudu uz dopis u kojem je naveo da u se u spisu ne nalazi zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode i skica lica mjesta, a da priložena službena zabilješka i drugi dokumenti ne pružaju neophodne podatke o nezgodi. S obzirom na to, vještak saobraćajne struke je naveo da nije u mogućnosti da izvrši vještačenje, odnosno utvrdi učesnike nezgode, mjesto sudara, sudarni položaj, pravce i brzine kretanja učesnika i mogućnost izbjegavanja nezgode, a što je potvrdio i na glavnoj raspravi. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje, odredbom člana 155. ZOO definisan je pojam štete kao umanjenja nečije imovine, obična šteta i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), dok je za postojanje odštetne odgovornosti neophodno ispunjenje pretpostavki odgovornosti za štetu kao što su štetna radnja, protivpravnost radnje, šteta, uzročna veza između štetne radnje i posljedice, te jedan od osnova odgovornosti za štetu. S obzirom na navedene opšte i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu, te imajući u vidu činjenicu da su parnične stranke dužne da iznesu sve činjenice i da izvedu sve dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. i član 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), kao i dužnost stranaka da dokažu svoje zahtjeve (član 123. stav 1. ZPP), Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije imao dovoljan oslonac za zaključak da je predmetna šteta nastala u vrijeme i na način kako je apelant naveo u tužbi.
AP-4199/18
4. Ekrem Buza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Kemal Ganić i Mehmed Vranac advokati iz Visokog, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 052331 18 Rsž 3 od 14. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko) isplati naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je apelant kod tuženog radio na radnom mjestu šivač više od 13 godina, te da mu je 2014. godine (dok je bio na radu kod tuženog) dijagnosticirano degenerativno oboljenje kičme što prema iskazu vještaka medicinske struke predstavlja bolest koja može i ne mora dovesti do umanjenja životne aktivnosti. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant tokom postupka nije dokazao niti jedan od načina na koji mu se navodna povreda na radu dogodila, kao ni postojanje krivice tuženog u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO za umanjenje životne aktivnosti apelanta. Dakle, nejasno je kako apelant potražuje naknadu štete navodeći da istu traži samo na osnovu umanjenja životne aktivnosti jer je sasvim jasno da do umanjenja životne aktivnosti može doći ili zbog bolesti ili profesionalne bolesti ili povrede na radu. Kantonalni sud je naveo da apelant i u žalbi disponira sa odgovornosti na osnovu odredbe člana 154. stav 1. ZOO dakle na osnovu krivnje tuženog koju nije dokazao u smislu postojanja nepravilnosti u radu tuženog koji su u uzročno posljedičnoj vezi sa umanjenjem životne aktivnosti apelanta i odgovornosti po članu 154. stav 2. ZOO (objektivna odgovornost). Kantonalni sud je istakao da smatra da rad za šivaćom mašinom ne predstavlja opasnu djelatnost u smislu odredbe člana 173. ZOO.
AP-4397/18
7. Mursel Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić advokat iz Travnika, podnio je 1. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 087459 16 Rev od 10. maja 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (Općina Travnik) da mu na ime naknade vrijednosti porušenog stana isplati iznos od 25.003,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
9. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, utvrdili da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je u ratu porušen, da je tužena rješenjem od 6. augusta 2004. godine utvrdila stanarsko pravo na porušenom stanu u korist apelanta, te je utvrđeno da će apelant ući u posjed stana nakon obnavljanja istog, dok pravo na naknadu za porušeni stan može ostvarivati tužbom kod nadležnog suda. Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zahtjev apelanta okvalifikovali kao klasičan zahtjev za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti porušenog predmetnog stana, te da su pravilnom primjenom odredbe člana 376. ZOO usvojili kao osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tužene i odbili tužbeni zahtjev apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantu šteta pričinjena najkasnije 1995. godine dok je apelant tužbu za naknadu štete u najpovoljnijoj varijanti za njega mogao podnijeti najkasnije 23. decembra 1996. godine (kada je na teritoriji FBiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti). S obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 30. juna 2014. godine, nakon isteka petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti potraživanja iz odredbe člana 376. ZOO, to su pravilno nižestepeni sudovi postupili kada su zbog osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja odbili apelantov tužbeni zahtjev.
AP-4591/18
10. Spasenija Aranđelović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 10. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 128685 15 Gž od 20. juna 2018. godine.
11. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (M. Z.) vrati naknadu (5.000,00 KM) koju mu je isplatila po osnovu advokatskih usluga, kao i da joj naknadi nematerijalnu štetu (50.000,00 KM) za naneseni duševni bol i traumu, zbog šoka, duševnog bola i ponižavanja uzrokovanih prevarom i zloupotrebom povjerenja, te da joj naknadi troškove postupka.
12. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza tuženi uspio dokazati da je po ovlaštenju apelantice nadležnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv NN lica u vezi saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradala kćerka apelantice, te da je nakon obavijesti tužilaštva da se istraga neće sprovesti podnio pritužbu nadležnom tužilaštvu, a nakon odbijanja pritužbe obratio se Uredu disciplinskog tužitelja pri VSTV-u koji je obavijestio da nema elemenata da se vodi disciplinski postupak protiv određenih lica u Tužilaštvu. Također, tuženi je dokazao da je redovno apelanticu, kao stranku, informisao o stanju predmeta, pa se ishod istrage nije ni mogao vezati za ugovorni odnos apelantice i tuženog. S druge strane apelantica izvedenim dokazima nije uspjela dokazati svoje tvrdnje da se tuženi prema njoj prevarno ponašao i da nije podnio krivičnu prijavu, odnosno da nije podnio pritužbu VSTV-u na rad Kantonalnog tužilaštva, te da je za izvršene radnje (pružene pravne pomoći) tuženi naplatio nagradu i naknadu u visini koja mu prema važećoj advokatskoj tarifi ne pripada. Kantonali sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da tuženi prilikom zastupanja apelantice u iniciranju ponovne istrage protiv NN lica nije postupao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o advokaturi i Kodeksu advokatske etike advokata FBiH, te da nije djelovao u najboljem interesu apelantice kao svoje stranke. Dakle, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kako u pogledu povrata plaćene nagrade i naknade tuženom tako i u pogledu naknade nematerijalne štete, zbog čega je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3656/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
14. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević