Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-884/18 (MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banja Luka - u stečaju)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-884/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-884/18, rješavajući apelaciju MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banja Luka - u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banja Luka - u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 106464 17 Rev od 7.
decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banja Luka - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 106464 17 Rev od 7. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 106464 13 Ps od 9. novembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su radnje zapljene apelantovih novčanih sredstava na bankovnim računima kod tužene („Sberbank“ a.d. Banjaluka), izvršene u periodu od 3. jula do 16. avgusta 2012. godine u iznosu od 623.028,92 KM i na računu kod Intesa San Paolo banke a.d. Banjaluka izvršene u periodu od 5. jula do 6. avgusta 2012. godine u iznosu od 2.922,43 KM i prenos tih sredstava na bankovni račun tužene u ukupnom iznosu od 625.951,35 KM i radnja plaćanja iznosa od 184.538,74 KM na ime plaćanja rate kredita izvršena od strane apelanta prema tuženoj 3. jula 2012. godine pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi apelanta u stečajnom postupku kod ovog suda broj 57 0 St 098518 12 St, kao i da se obaveže tužena da apelantu na ime povrata primljenog po osnovu pobijanih radnji plati iznos od 625.951,35 KM sa kamatom, te na ime zakonske zatezne kamate na iznos primljen na osnovu pobojnih radnji za period počev od dana prenosa tih iznosa na račun tužene pa do 15. avgusta 2016. godine plati iznos od 459.845,58 KM, na ime povrata primljenog na osnovu pobojnih radnji plaćanja tužene od strane apelanta isplati iznos od 184.538,74 KM sa kamatom. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 106464 17 Pž od 17. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 9. novembra 2016. godine. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 106464 17 Rev od 7. decembra 2017. godine djelimično je usvojena revizija koju je izjavio apelant, presuda Višeg privrednog suda u dijelu u kojem je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev da se utvrdi da je radnja plaćanja iznosa od 184.538,74 KM na ime plaćanja rate kredita izvršena od strane apelanta prema tuženoj 3. jula 2012. godine bez učinka prema stečajnoj masi apelanta u stečajnom postupku i da se naloži vraćanje navedenog iznosa sa kamatom se ukida u tom dijelu i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant kao korisnik kredita i tužena kao davalac kredita zaključili ugovor o dugoročnom kreditu 17. avgusta 2010. godine, na osnovu kojeg je apelantu odobren kredit u iznosu od 6.000.000,00 KM. Takođe, navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant dao sredstva obezbjeđenja, bjanko mjenice, sa izjavom o blokadi računa i bjanko virmanima, da u slučaju kašnjenja u plaćanju tužena ima pravo da blokira račune radi naplate kredita. Dalje, da je po prestanku plaćanja (apelant uredno izmirivao obaveze do maja 2012. godine) tužena upozorila apelanta na izvršenje ugovorom preuzete obaveze i obavijestila ga 3. jula 2012. godine da raskida ugovor, da je dospjeli dug po osnovu kredita na taj datum 4.067.224,92 KM, te da će se dug naplatiti iz preostalih instrumenata obezbjeđenja. Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužena u postupku prinudne naplate u spornom periodu naplatila 625.951,35 KM, a da je apelant 3. jula 2012. godine uplatio ratu kredita u iznosu od 184.538,74 KM, dok je rješenjem Okružnog privrednog suda od 24. septembra 2012. godine otvoren stečajni postupak nad apelantom (tužena prijavila svoje potraživanje po osnovu kredita). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 84. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u skladu sa odredbama ovog zakona mogu pobijati pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca). Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 85. stav 1. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu osiguranje ili namirenje, ako je preduzeta u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za njegovu platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao. Vrhovni sud je istakao da je pravo pobijanja u stečaju, prema Zakonu o stečajnom postupku, procesnopravna aktivnost kojom se napada pravna radnja stečajnog dužnika učinjena u određenom roku prije njegovog stavljanja pod stečaj, kojom se pojedini povjerioci dovode u povoljniji položaj u odnosu na ostale povjerioce i vrši se sa ciljem da se otkloni pravno dejstvo pobojne pravne radnje i da se vrate u stečajnu masu sve koristi koje je steklo treće lice putem te pravne radnje, radi obezbjeđenja ravnomjernog namirenja svih stečajnih povjerilaca. Vrhovni sud je istakao da pojam pravne radnje obuhvata svaku radnju koja je pravno relevantna i dovodi do promjena u dužnikovoj imovini, a na štetu povjerilaca. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se ne mogu sa uspjehom pobijati pravne radnje stečajnog povjerioca, jer zakonske odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnji predstavljaju prinudne propise koji prevashodno postoje u interesu povjerioca (pored opšteg interesa). Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da radnje tužene, kao stečajnog povjerioca, kojima su aktivirana sredstva obezbjeđenja predmetnog kredita radi zapljene apelantovih novčanih sredstava i prenosa tih sredstava na bankovni račun tužene, nemaju karakter pobojnih radnji koje mogu biti predmet pobijanja prema odredbama Zakona o stečajnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da apelaciju podnosi na dio presude Vrhovnog suda tj. stav II izreke kojim se u ostalom dijelu revizija odbija. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe čl. 84. i 85. Zakona o stečajnom postupku. Apelant je ukazao da te odredbe ne propisuju da se mogu pobijati samo radnje koje je preduzeo stečajni dužnik, već da se mogu pobijati sve pravne radnje koje su preduzete od bilo čije strane prije otvaranja stečajnog postupka ukoliko se tim radnjama remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca, odnosno kojima se povjerioci stavljaju u nepovoljniji položaj, a ukoliko postoje razlozi za pobijanje tih radnji propisani članom 85. Zakona o stečaju. Apelant ističe da je dokazao da radnje tužene predstavljaju radnje koje ispunjavaju uslove i razloge za njihovo pobijanje.
Relevantni propisi
5. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07, 26/10 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 84.
(1)U skladu sa odredbama ovog zakona pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).
Član 85.
(1)Pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu osiguranje ili namirenje:
1)ako je preduzeta u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao, ili
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u obrazloženju odluke Vrhovnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u odluci koja je osporena predmetnom apelacijom dao jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević