Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4830/16 (Amel Radončić)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Disciplinski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4830/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4830/16, rješavajući apelaciju Amela Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amela Radončića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 43 0 Rs 124750 16 Rsž od 14. novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amel Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 18. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 124750 16 Rsž od 14. novembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Sudske policije Federacije BiH – Odjeljenje sudske policije sudova u Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: tužena ili Sudska policija FBiH) zatraženo je 20. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 6. i 7. jula 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 124750 16 Rsž od 14. novembra 2016. godina poništena su kao nezakonita rješenja, i to: Rješenje prvostepene disciplinske komisije tužene broj Sp-dp-2-15/14 od 23. juna 2015. godine, Rješenje drugostepene disciplinske komisije tužene broj Sp-dp-l 1-02-3/14 od 7. avgusta 2015. godine, Rješenje glavnog zapovjednika sudske policije FBiH broj Sp-01-1349/15 od 12. avgusta 2015. godine i Rješenje predsjednika Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Su-15-000912 od 27. avgusta 2015. godine, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na rad i uspostavi radnopravni odnos od dana prestanka rada na poslovima sudskog policajca u Odjeljenju sudske policije sudova u Zeničko-dobojskom kantonu, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.684,80 KM. Istom presudom apelantu je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze (dokazi su taksativno pobrojani na str. 5. i 6. obrazloženja) i saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da je apelant bio službenik sudske policije Federacije BiH – Odjeljenje sudske policije sudova u Zeničko-dobojskom kantonu i da je obavljao poslove sudskog policajca – fizičkog obezbjeđenja Općinskog suda u Zenici. Također je nesporno utvrđeno da je po zahtjevu glavnog zapovjednika sudske policije FBiH broj Sp-dp-2/14 od 21. februara 2014. godine protiv apelanta pokrenut i vođen disciplinski postupak zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio povrede službene dužnosti koje su kvalifikovane kao ponašanje koje narušava ugled sudske policije Federacije BiH, zloupotreba službenog položaja i protivpravno pribavljanje lične i materijalne koristi u vezi s obavljanjem poslova, shodno odredbama člana 5. stav 1. tačke 9, 23. i 25. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika sudske policije Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je Rješenjem prvostepene disciplinske komisije tužene broj Sp-dp-2-15/14 od 23. juna 2015. godine apelant proglašen odgovornim za navedene povrede službene dužnosti i da mu je izrečena disciplinska sankcija prestanka radnog odnosa.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 23. juna 2015. godine, drugostepena disciplinska komisija tužene je donijela Rješenje broj Sp-dp-II-02-3/14 od 7. avgusta 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. Nakon toga, rješenjem glavnog zapovjednika sudske policije FBiH broj Sp- 01-1349/15 od 12. avgusta 2015. godine utvrđeno je da apelantu od 11. avgusta 2015. godine prestaje radni odnos kod tužene. Navedeno rješenje potvrđeno je Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Su-15- 000912 od 27. avgusta 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je pravosnažnom presudom tog suda broj 43 0 K 111993 14 K od 16. decembra 2014. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) jer je utvrđeno da je u toku obavljanja poslova fizičkog obezbjeđenja kao sudski policajac u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi prisvojio radioantenu sa službenog vozila Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu; Kantonalno tužilaštvo) vrijednosti 100,00 KM, Općinski sud je zaključio da je nesporno dokazano da je apelant učinio tešku povredu službene dužnosti iz člana 5. tačka 23. Pravilnika, a koja se ogleda u protivpravnom pribavljanju materijalne i lične koristi u vezi s obavljanjem poslova. Međutim, imajući u vidu da iz presude od 16. decembra 2014. godine kojom je apelant proglašen krivim proizlazi da je sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije utvrdio olakšavajuće okolnosti u apelantovu korist „ranija neosuđivanost i vraćanje stvari – radioantene oštećenom“, a da istovremeno u disciplinskom postupku nisu cijenjene te olakšavajuće okolnosti u apelantovu korist, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. stav 1. Pravilnika za izricanje apelantu disciplinske sankcije prestanak radnog odnosa i da su stoga odluke tužene nezakonite. Stoga, Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude.
8. Odlučujući po žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Rs 124750 16 Rsž od 14. novembra 2016. godine kojom je žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u skladu s odredbama člana 221. ZPP i u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. stav 1. Pravilnika za izricanje apelantu disciplinske sankcije prestanak radnog odnosa. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je nesporno dokazano da je apelant učinio tešku povredu službene dužnosti iz člana 5. tačka 23. Pravilnika, budući da je i pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. decembra 2014. godine apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. KZFBiH jer je u tom postupku dokazano da je apelant kao sudski policajac u toku obavljanja poslova fizičkog obezbjeđenja Općinskog suda, s umišljajem i u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku koristi, sa službenog vozila Kantonalnog tužilaštva prisvojio radioantenu vrijednosti 100,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da u situaciji kada se pravosnažnom presudom službenik sudske policije proglasi krivim za počinjeno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, disciplinski organ obavezuju činjenice koje je utvrdio sud u krivičnom postupku, a koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti službenika sudske policije, shodno odredbama člana 19.a. Pravilnika. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da disciplinski organ koji vodi postupak o disciplinskoj odgovornosti službenika sudske policije utvrđuje i cijeni koje se okolnosti mogu smatrati olakšavajućim u korist službenika sudske policije. Iako iz obrazloženja osuđujuće presude broj 43 0 K 111993 14 K od 16. decembra 2014. godine proizlazi da je sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije cijenio kao olakšavajuću okolnost da apelant nije osuđivan i da je predmet (radioantena) vraćen Kantonalnom tužilaštvu kao oštećenom, Kantonalni sud je zaključio da se u disciplinskom postupku navedene činjenice ne mogu cijeniti kao olakšavajuće okolnosti koje bi išle u korist apelanta kao službenika sudske policije FBiH, budući da je odredbama člana 46. tačka G Zakona o policijskim službenicima FBiH jasno propisano da bi osoba bila policijski službenik mora ispunjavati opće uslove da protiv nje nije pokrenut krivični postupak i da nije izrečena pravomoćna kazna zatvora za krivično djelo, što je i uslov da bi se osoba mogla zaposliti kao pripadnik sudske policije. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja pravosnažne osuđujuće presude od 16. decembra 2014. godine proizlazi da je apelant vratio radioantenu Kantonalnom tužilaštvu drugi dan nakon izvršenja krivičnog djela, tj. 10. januara 2014. godine oko 17.00 sati, i to nakon razgovora sa zamjenikom zapovjednika sudske policije, kada su apelantu predočeni dokazi da je on otuđio predmetnu antenu, a čije prisvajanje je prvobitno negirao, a sve s ciljem izbjegavanja odgovornosti.
9. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da apelant nije učinio zloupotrebu službenog položaja iz člana 5. stav 23. Pravilnika jer iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da se zloupotreba službenog položaja apelanta ogleda u nespornom utvrđenju da je apelant postupajući suprotno svojim obavezama iz člana 7. Zakona o sudskoj policiji „da štiti pravosudne institucije i materijalno-tehnička sredstva, konkretno vozilo koje je bilo parkirano na službenom parkingu od neprimjerenih radnji drugih osoba, on je za vrijeme obavljanja službene dužnosti prisvojio radioantenu sa službenog vozila Kantonalnog tužilaštva“.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi navedenog prava, u suštini, argumentuje tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je zaključak drugostepenog suda da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti proizvoljan i neosnovan s obzirom na to da je u provedenom krivičnom postupku pravosnažno osuđen za krivično djelo krađa iz člana 286. stav 2. KZFBiH, a ne krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, iz čega proizlazi da mu se nije moglo staviti na teret da je počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 5. stav 1. tačka 23. Pravilnika. Pored toga, apelant ukazuje da je u krivičnom postupku koji je prethodio disciplinskom utvrđeno da postoje olakšavajuće okolnosti kod apelanta, koje disciplinski organ nije uzeo u obzir i cijenio u apelantovu korist.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Također, Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužena smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i pravilna i da Kantonalni sud nije povrijedio apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Navodi da je apelant bio ovlaštena službena osoba koja je dužna da se ponaša u skladu sa svojim obavezama i ovlaštenjima. Također je navela da je nesporno utvrđeno da je apelant za vrijeme obavljanja dužnosti počinio krivično djelo krađa iz člana 286. KZFBiH za koje je pravosnažno osuđen, te da je u provedenom disciplinskom postupku proglašen odgovornim za tri povrede službene dužnosti, što dovoljno ukazuje da se u konkretnom slučaju nisu mogle cijeniti olakšavajuće okolnosti u apelantovu korist.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o policijskim službenicima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 27/05 i 63/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Disciplinska odgovornost policijskog službenika (1) Policijski službenik je disciplinski odgovoran za povrede službene dužnosti propisane ovim Zakonom nastale kao rezultat njegove krivice.
(2) Krivična odgovornost za krivično djelo ne isključuje disciplinsku odgovornost policijskog službenika ukoliko je učinjenje krivičnog djela također i povreda službene dužnosti.
Član 107.
Teže povrede službene dužnosti (1) Teže povrede službene dužnosti su:
9. ponašanje koje narušava ugled policijskog organa;
23. zloupotreba službenog položaja;
Član 112.
Disciplinske sankcije (2) Za teže povrede službene dužnosti propisane u članu 107. ovog Zakona mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:
c) prekid radnog odnosa.
14. Zakon o sudskoj policiji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 27/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom osniva se sudska policija, utvrđuju njena ovlaštenja, organizacija i sredstva za rad, prava i obaveze, radni odnosi i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad sudske policije u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Sudska policija poslove iz svoje nadležnosti utvrđene ovim zakonom vrši na način propisan ovim zakonom, zakonima o pravilima postupka i pravilima koja donosi predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
predsjednik Vrhovnog suda).
Član 43.
Disciplinska odgovornost Za povrede radne obaveze sudski policajci odgovaraju disciplinski.
Član 44.
Težom povredom radne obaveze, pored povreda radne obaveze utvrđenih federalnim zakonom za službenike u federalnim organima uprave, smatraju se i:
5. prikrivanje činjenica u pogledu vremena, obujma i načina izvršavanja službenih radnji ili uporabe sredstava prinude od strane drugog sudskog policajca kad je izvršenjem te radnje, odnosno uporabom sredstava prinude, učinio te u povredu radne obveze;;
7. ponašanje koje šteti ugledu sudske policije;
15. Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika sudske policije Federacije BiH (broj Su-sp-42/06 od 24. marta 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Predmet Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti sudske policije u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Pravilnik) uređuje se disciplinski postupak, disciplinska odgovornost, disciplinske sankcije i izvršenje disciplinskih sankcija za povrede službene dužnosti i materijalna odgovornost službenika Sudske policije u Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: službenik sudske policije).
Član 2.
Disciplinska odgovornost Službenik sudske policije disciplinski je odgovoran za povredu službene dužnosti koja je nastala kao posljedica njegove krivice.
Krivična ili prekršajna odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost službenika sudske policije, ukoliko je izvršenje krivičnog djela ili prekršaja istovremeno i povreda službene dužnosti.
Oslobođenje od krivične ili prekršajne odgovornosti službenika sudske policije ne podrazumijeva istovremeno oslobađanje od disciplinske odgovornosti.
Član 5.
Teže povrede službene dužnosti Teže povrede službene dužnosti su:
9. ponašanje koje narušava ugled policijskog tijela;
23. zloupotreba službenog položaja;
25. protivpravno pribavljanje lične i materijalne koristi u vezi sa obavljanjem poslova; Član 11.
Obaveze izricanja pretanka radnog odnosa Obavezna disciplinske sankcije „prestanka radnog odnosa“ izriče se za teže povrede službene dužnosti iz član 5. tačke 13. do 26. ovog Pravilnika ako je povreda počinjena s umišljajem ili usljed krajnje nepažnje, a nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti u prilog službenika sudske policije.
Član 19a.
U slučaju da se protiv službenika sudske policije pokrene krivični postupak na osnovu istih činjenica zbog kojeg se vodi i interni postupak, disciplinski postupak se pokreće, a pokrenuti disciplinski postupci se suspendiraju do okončanja krivičnog postupka. Ukoliko se službenik sudske policije protiv kojeg je pokrenut krivični postupak proglasi krivim i osudi, organe u disciplinskom postupku obavezuju činjenice koje je utvrdio sud.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 124750 16 Rsž od 14. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
23. U konkretnom slučaju, postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je osporena odluka donesena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući u okviru žalbenih navoda tužene, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, donio osporenu odluku kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene donesenih u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta zbog teže povrede službene dužnosti i u kojem je utvrđena apelantova odgovornost te izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja uz primjenu odgovarajućih materijalnih propisa utvrdio da rješenja tužene nisu nezakonita. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, kako proizlazi iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova, nesporno utvrđeno da je apelant u spornom periodu kao sudski policajac obavljao poslove fizičkog obezbjeđenja Općinskog suda u Zenici, te da je u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi skinuo i prisvojio radioantenu sa službenog vozila Kantonalnog tužilaštva, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 107. stav 1. tačke 9. i 23. Zakona o policijskim službenicima, člana 44. tačke 5. i 7. Zakona o sudskoj policiji, te člana 5. stav 1. tačke 9, 23. i 15. Pravilnika. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant u svom iskazu pred redovnim sudovima prihvatio odgovornosti zbog navedenog ponašanja, a za koje mu je i pravosnažnom presudom utvrđena i krivična odgovornost. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava, čija se primjena ne doima proizvoljnom. Stoga, budući da apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da u osporenoj odluci Kantonalnog suda nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda ne proizlazi ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnog materijalnog prava na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević